Evo i od mene jedan… tuđi citat…
Vreme je jednako prolazilo u svom nepomičnom ritmu, isto za sve ljude, ni sporije za one koji su srećni, ni brže za nesrećne. Dino Bucati
Vreme je jednako prolazilo u svom nepomičnom ritmu, isto za sve ljude, ni sporije za one koji su srećni, ni brže za nesrećne. Dino Bucati
“Hajde jebote požuri!” 🤯 “Uh, oprostite gospođo, ali molim vas, malo samo brže…” Reče baletan policajac saobraćajac u dvije sekunde istoj osobi. Onoj mladoj punoj testosterona u crvenoj Alfi i onoj malo starijoj punoj progesterona koja je provirila oštrog pogleda nakon psovke. Meni. Obje su u meni. Zato sam se nasmijala. Nije mi se tom…
Baršunasta magla mi je ispunila obzor. Nekakva čudna. Talasa se. Vjetar je odnese. Onda je i vrati. Protrljam oči. Pogledam bolje. Izmaglica sačinjena od mušica. Na stotine. Na hiljade. Milioni mušica. Pogled lijevo – sunce. Pogled desno – sunce. Pogled iznad – sunce. Pogledam pravo – kotrlja se oluja. Nestale Bjelašnica, Treskavica i okomiti vrh…
Pletem od besanih noći šal dnevnih snova. Šal u bojama zvijezda vedrog neba i teškog sivog oblaka. Oblaci su poklopci. Pišem tajno za javno. Poklanjam riječi, čak i kad ih prodam. Zamolili su. Kilu, dvije… ništa puno. Samo prospi. Kotrljaju se kao narandže vašingtonke u tamnu jesen. Ko ih uhvati, njegove su. Drvo pripada. Plodovi…
Kiša po limenom krovu svira tam tam taram. Nekom definicije sjetno. Nekome sretno. Prati je orkestar iz oluka. Bubnjar tvrdi asfalt. Fade in. Fade out. Ne bi asfalt. Oluk šupalj. Nadležnost upravitelja. Sutra će svirati drugu melodiju. Ne bi da pripada, recimo, Aleji Lipa na broju 50. Ili nedajbože 51… Većina spava. Neko je budan….
Dani kada je napolju toplije nego u kući. Vrijeme kada je isplativije ulagati u jorgane, nego u instalacije. Krize čekaju pičke. Kada ih prođeš dvije, tri ili četiri, petu i ne osjećaš. Prolazili smo ih kroz države dvije, tri ili četiri. Čudno je to. Bez objašnjenja neka sjedišta koja bi prije pripadala vozu nego krovovima….
Vjetar je putovao sa istoka na zapad. Nosio je latice behara. Napunio obzor biljnim orgazmom. U trenu se pojavila duga iznad Trebevića. Prskale su kapljice kiše i prije nego što će zvanično kiša pasti. Onako, nezvanično. Onda je pala. Zvanično. To ne bi bio neki vrli problem da nisam isfenirala kosu u subotu, nadajući se…
Ima tih dana kad tripujem probleme kojih nema.
Današnji dan je bio za tri i po podioka bolji nego jučerašnji, ali i za desetak decibela glasniji. Tišina je ok. Glasno mi sa godinama ne prija toliko, ali ide u radni staž. Godinama skoro svakodnevno prolazim ulicom Dolinom. Ima nekoliko dana kako je ulicu neko preimenovao u Zlatnu Dolinu. Nisam fan skrnavljenja. No, ovo…
Ima ovih dana koji od jutra krenu stranputicom. Kao iz nekog inata čovjek pokušava da nešto uradi. Ne može. Ne ide. Tek navečer shvati da je trebalo ostati u krevetu s jorganom preko lica. Ipak, ustao si. Dočekao večer. Večer jednog uzaludnog dana.