Pod plafom, zaštićena sigurnosnom ogradom dvospratnog kreveta…

Kad neko kaže sjećanja iz djetinjstva, ode čovjek u neke fizičke doživljaje. Igru, biciklo, sankanje, druženje… sve je to super.

Ja imam jedno potpuno emocionalno. Bilo je nekako samo moje. Valjda što nas je bilo puno u malo prostora. Često bučno. Moj je bio gornji sprat dvospratnog kreveta. Jedan svijet koji je pripadao samo meni, jer je nekako bio sakriven pod plafonom i zaštićen sigurnosnom ogradom. Fizičkom, koja je pravila blagu emocionalnu barijeru između mene i ostatka haosa. Većinski pozitivnog, ali i dalje haosa.

Ja se uopšte ne sjećam kad sam naučila da čitam. U školi nisam. U podrumu vjerovatno. Do školskih lektira potpuno funkcionalno, samo nisam voljela lektire. Voljela sam knjige. Baš tih dječjih je bilo puno na polici. Komšija ispod nas je nove novcate dilao u nekim kutijama, prodavao i preprodavao, a moja baka ko najveći kriminalac kupovala “ispod cijene”. Pipi dugu čarapu, Toma Sojera, Družbu Sinjeg galeba, Bijelog očnjaka, Grimove bajke, Hiljadu i jedne noći… you name it! Samo ih je redala.

Ne sjećam se toliko samih fabula. Čega se sjećam jeste koliko su te knjige u mojoj glavi bile žive. Meni je mozak kreirao. Dijaloge, mora, poljane, mirise, boje, svjetla… neki multimedijalni prasak! Ali, samo moj! Postojao je samo tu, ispod plafona, zaštićen sigurnosnom ogradom dvospratnog kreveta.

Što je najsmješnije, ja sam to krila! Jesam li bila idiot ili samo dijete. Dođe ta knjiga kao obavezna lektira, ja se ušutim da ne ispadnem štreber. Pročitala je već. Mogu do u detalje opisati brod, luku i svjetionik, miris mora, dječaka i prosjaka – jedini je problem bio što tih opisa u knjizi nije bilo. To je sve kreirala moja unutrašnja multimedija. I onda se, jel, držim deset rečenica fabule radnje, što dosadnije to bolje i budem sretna s bilo kojom ocjenom, rijetko peticom. Imam osjećaj da nisam ostala načitana, jer načitani ljudi znaju da objasne, analiziraju, kritikuju, ulaze u dubine i suštine… meni je to uvijek bilo višak, jer ako nije bilo te multimedije, knjiga bi mi bila dosadna.

Ne znam kad se ta multimedija izgubila. Došle su, valjda kasnije, neke ozbiljnije obavezne knjige. Primorana sam bila da objašnjavam, analiziram, kritikujem, ulazim u dubine i suštine. Tada sam počela dobijati petice, a zapravo sam samo srala bez veće emocije.

Mislim, i danas kad čitam nije mi baš blank u mozgu. Zato i jesam ljubitelj fantazija, krimića, ljubića, a ne neke dublje filozofije. Može to meni mozak i dalje pretvoriti u multimediju…

… ali nikad, više nikad, u tom intenzitetu kao u djetinjstvu. Taj neki prasak! Ti krajolici, boje, mirisi, glavni likovi koje sam doslovno vidjela pred sobom… a pod plafonom, zaštićena sigurnom ogradom dvospratnog kreveta.

romanoff
Ringišpil osjećaja, roller coaster raspoloženja, kolekcija želja i ideja, zbirka nezbranih misli. Samo me ne pitajte šta ću sutra! Ne volim otvarati tegle, flaše i konzerve.

3 komentara

  1. Ne…tu djeciju mastu i u njima osjecaje krojeni zeljom ili necim sto objasniti ne mogu,nisam nikad pogubio.
    U srednjoj dobijemo temu :prica jednog borca
    Sve sam izmastao iako se masta za pricu bazirala na pricama jednog covjeka koji je po sijelima pricao slicne price i svi bi se unijeli u te price iako su zracile istinom kao mogucnost koja je mogla biti.Naravno…uvijek sam htio nesto i dodati sto nije bilo u knjigama koje si navela a citao ih,
    Nagradjen za isto na dan oslobodjenja Sa
    Cuvam tu ,mastu,jos uvijek.Cak je dozivljavam kao cilj koji trebam ostvariti.
    Zbog toga sam bolovao od ljudskog otrova.Nista posebna bol.Istovjetna kod nebrojeno ljudi samo sa razlicitim intenzitetom zbog duhovne gradje i spoznaje iste.

Komentariši