We never win but the battle wages on, for toy soldiers

Prelazi most Begića i Begovića dok mi priča o frend rikvestu Bogića Bogičevića na putu prema ulici koja vodi kroz Braće Begića, jer ta je jednosmjerna, ona ispod je Nusreta Šišića Dedooo… nano dođi ti, dedo ne čuje…

Mislila sam da je sedam. Nije. Bilo je malo poslije šest. Satnicu mi je poremetila crkva na Marin Dvoru koja je zvonila i zvonila i zvonila. “Jel ovo izabran novi papa!”, frknuh prije svih notifikacija. Čudom se začudiše plus me još čudnije pogledaše kad počeše pišćat’. “Što još nema imena pape?”, upita L., najstručnija u snalaženju s notifikacijama. “Čekaj dok mu kardinali opipaju jaja”, reče moja mama mrtva ‘ladna… i tu prasnusmo u smijeh koji u mom uvcetu odjekuje i boli, ali duševno prija.

Uvijek sam se pitala šta rade ljudi koji ništa ne rade. Ljud sam koji ništa ne radi, pa sama sebi odgovorih na to pitanje. Ono, doslovno, ništa ne rade! Doručkuj, malo po kući, ručaj, malo TV ili knjiga, večeraj, malo prošetaj okolokokuće, lezi, spavaj i 🔃. Dođoše danas i lijepo je kad dođu. Odoše i lijepo je kad odu. I dalje me boli uvo za sve… čujem selektivno. Ako me interesuje okrenem glavu desno, ako me ne interesuje okrenem lijevo. Sve po potrebi. Čitam vas ovdje, ali se teško nakaniti pisati. Nemam vala ni šta…