Zvjezdane staze davno završene, teleportaciju nikako da skontaju

Kolokvijalno govoreći, osoba može ići na komisiju, u komisiju i pred komisiju, što je formalno-pravno sasvim u redu, dok ne napišu da je zakazana komisija, bez konkretne stolice. Da je materijal poslan u obliku građevinskog, mogla bih mu možda pristupiti. Na e-mail teže, posebno što ode u junk. Pošiljatelj bi da je izvođač svih radova, moj mail ga svrstava pod odvoz šute. Možda bih ga ponovo razuvjerila, ali nisam mogla, jer sam lovila šparoge koje nisu bježale i internet koji jeste.

Inače, jutros sam se jedva probudila, jer je padala kiša i puhao jugo. Ne bih se ni budila, ali kako kući!? Da sam uspjela uloviti internet, možda bih znala da je na snazi meteoalarm zbog jakih padavina. Kako nisam znala, vozila sam nekako naprosto po kiši.

Postoji legenda da je neko tim putem prošao, a da nije svratio u Lidl i da mu se od tada gubi svaki trag. Zlu ne trebalo. Izgubila sat i po cunjajući oko polica. Tražim tjesteninu. Farfalle, tortiglioni, fusili, pipe rigate… zašto niko ne prodaje naprosto flekice?! Ko, kad sam tu, namiri se… do gepeka već shvatim za dobrih mjesec, dva, tri… šta će mi sve ovo? Od guzuce do mozga, otislo predaleko.

Negdje me u dolini Neretve zove mama da mi kaže da je Neretva poplavila, napisali portali. Kako sam sve vrijeme bila pored Neretve, odgovorim da nije. Sad, logika nalaže da su portali u pravu, pa se povučem u vlastito korito. Kiša je još malo blago rominjala, a onda je izašlo sunce i onda je opet počela da rominja kiša…

Sjedoh na kafu pored Neretve, ni dukserica mi ne treba, al duši odmor nakon Lidla. Zove brat, dere se: jesi li normalna, pa znaš li koja kiša pada u Hercegovini? Aman, šta vam je? Zamislite tokom seoba naroda da su ljudi imali meteoalarm, pa ne bi se makli nigdje…

Nova pauza, negdje kod Jablanice. Kontam, ljepota, sama sam, battery charge. Koja šansa da sretnem nekog koga znam u toj putošestviji?! Sretnem! Ovog nekog prijatelja, radi za portal, čeka poplavu! Kakvu poplavu? Zar nisi pročitala meteoalarm? Nisam uganjala internet. Kaže, evakuisalo neko selo, a put Blidinje-Jablanica u groznom stanju. Prvo razmišljam kad li je put Blidinje-Jablanica bio u dobrom stanju, onda i kakva evakuacija. Do sad su mogli svakoj porodici uplatiti pola miliona na žiro račun, sagraditi resort sa vanjskim, unutrašnjim bazenima i privatnim teniskim terenima. Ali, eto, nisu. No, šta sad ja tu mogu, Google map, crveni križ, istresla im one pune kese iz Lidla, ima makarona i Nutele, pa ako se kome nađe super, ako ne, bar se riješih vlastitog idiotluka.

Svratim u onaj veliki granap na Mostarskom, pa umjesto novih makarona, kupim mašinu za pravljenje tjestenine. Umorila me slučajna avantura, koja je trebala naprosto biti povratak kući. Kući sam i više ne moram hvatati internet. Mozak mi u nekom međuprostoru između e-mailovog foldera “odvoz šute” i youtubovih recepata kako napraviti makarone… po mogućnosti flekice!