Spavaš li mirno Ilone Masku?

U svjetlu straha od AI rata, mogu poručiti: vi, Balkanci, spavajte mirno, takvog rata neće ovdje biti!

Danas sam poslala FAKS!

Mislim, da sam u Sarajevu dan bi bio stresan. Međutim, bila sam pored mora i prvo je puhao levant koji je tokom dana okrenuo na jugo. Dovoljno da je čovjeku sve svejedno, iako je prevalio put da mu ne bude svejedno. Dvije države matica, a jedna drugoj strane. To bi značilo još Apostile, u ime oca i sina i svetog duha, kad ban bosanski Kulin obeća Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka i pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle bude živ. I onda umre 1204., da bi ga aman cijeli milenij poslije na vlasti zamijenili SDAovi i HDZovi i prijateljstvo osta među rajom, ali sa Apostile – šalter 25, recimo, Sud Općinski kroz vrata, lijevo, pa pravo niz hodnik – al  kad se vratim tek nekih 240 kilometara unazad… vremenski valjda skoro cijeli milenij…

No, da ubrzam, kontam: odoh nazvati iz matice jedan, maticu drugu. AI asistenti su ljubazni, programirani su da pitaju kako mogu pomoći. Kad je mjesto poziva matica prva, nema AI asistenta, nego te real life čiko prebacuje sa lokala na lokal. Oni na kojim bi mogli pomoći zvone ‘nako, javljaju se samo na onim što ne mogu pomoći da kažu da sam pogriješila lokal, što sam odmah i rekla real life čiki koji gubi strpljenje, jer nije pored mora gdje puše levant koji će tokom dana okrenuti na jugo. Napokon, javila se izvjesna K… hoće da me skine sa svog dnevnog reda, al meni se ona ostavlja na mom dnevnom redu, pa se ne dam. Pitam mogu li joj poslati papire e-mejlom. Kaže, nemoj e-mejlom, pošalji mi FAKS!

FAKS?

U matici drugoj našli su faks mašinu, puhnuli tri sloja prašine sa nje, prikopčali je i onda se počeli igrati slanja… poslala sam i otišla, oni su ostali da se igraju… jer, ono, ko, ko se ne bi igrao kad iskopaš igračku poput mašine FAKS… meni bijaše žao što sam završila i otišla… e banu bosanski Kulinu… na šta smo spali?!

I bježi nazad u maticu prvu. Na Trebinje, možda još radi pijaca.

Ljudi provedu cijeli život tražeći sreću. Ja sam potragu zvanično obustavila. Ne možeš svratiti na pijacu u Trebinju i biti nesretan. Naprosto ne ide!

Kupila sam sir iz mijeha. Cijela kuća mi smrdi, u duši mi miriše. Imam i kesu flekica što mi ih je napravila moja V. Domaće! Ide to skupa…

… iako nemam više kuveta kad sam se vratila tek nekih 240 kilometara unazad… vremenski valjda skoro cijeli milenij… da bih sutra ovo jada od dva slobodna dana iskoristila da tražim šalter 25, recimo, Sud Općinski kroz vrata, lijevo, pa pravo niz hodnik, da spucaju Apostile, u ime oca i sina i svetog duga… moj banu bosanski Kulinu, šta napraviše… amin.

romanoff
Ringišpil osjećaja, roller coaster raspoloženja, kolekcija želja i ideja, zbirka nezbranih misli. Samo me ne pitajte šta ću sutra! Ne volim otvarati tegle, flaše i konzerve.

10 komentara

    1. O da, FAKS! Telefon, ima onaj dole i gore ko printerski dio, staviš gore papir, okrenes broj, čekaš signal i kažeš “send”… ode papir kroz ono… valjda izadje tamo gdje šalješ… jebote koji portal! Ja sam generacija da to prvi put vjerujem vidim!

      Trebinje je divno otkako je prestalo biti Virovitica. (Ako znaš šta sam sad rekla super, ako ne vjeruj još više super…)

      1. Šta bi tek uradila da su ti izvukli magnetofon 😀
        Imala sam gomilu traka s kojih su Seniorka i Senior učili engleski (engleski mi je tada i ušao u uho, mora da sam imala samo 2-3 godine)
        Na magnetofonske trake smo snimali muziku, pogotovo festivale, pa smo ih onda godinama reproducirali…
        Mislim da nam se magnetofon pokvario taman kako je Senior umro… sredina sedamdesetih… a onda i trake više nisu bile upotrebljive, a ni potrebne, ubrzo su došli kazetofoni 😀

          1. Dosta novih stvari se snima još na trake… kvalitet slike se popravio, al kvalitet tona je digitalizacija smanjila… onda se čak u dalekom Holivudu glasovi i pjesme još znaju snimati oldschool, pa naknadno digitalizirati…

Komentariši