Postoje li osobe, posebno ženske, koje mogu živjeti s manje stvari i manje ljudi od onih koje su odrasle u pretrpanim prostorima i s puno ljudi. Ono, potrebno je par godina da ubijede ljude da ne kupuju nikakve poklone, jer neće naći mjesto. Kupila sam onaj samousisavajući usisivač. Kažu da ne valja, jer sve moraš sklanjati pred njim. Ja nemam šta da sklanjam, jer nema ništa pred njim. I što je bilo, nema više… ok je. Kad ću od Ilona Maska moć naručit onog što sve posprema. U njega ću uložiti…
Shvatam sad i ljude koji žele obrnuto.
Kad pogledaš medije, stanje svijeta je pred smakom svijeta. Uđeš na ove on demand i shvatiš da prosječni stanovnici planete gledaju Gilmor Girls ponovo i ponovo… Teoriju velikog praska, Prijatelje i Gosip Girl. Nemoj stresa. Trending je čudo. Trending je super!
Znaju li ovi nastavnici i profesori kojima se časovi svode na 45 minuta vrijeđanja djece, nazivanje pubertetlija lijenčinama, kretenima, idiotima… da počesto idu live na TikToku?
Naravno da ne znaju.
Zato se i pitaju kako odjednom roditelji više vjeruju djeci, nego njima… to onomad nije bilo tako. I dobro smo svi, valjda, ispali…
Ispali smo! Iz svega…
Postavili su pitanje gdje bi u slučaju nuklearnog napada… reko: što bliže! Ko bi se handrio poslije.
Savjetovali su mi da idem psihologu, jerbo sve su bili stranci, pa odgovori uvijek imaju dublje značenje. Ne znaju oni šta je tranzicija…
…to je ono kad ispadneš dobro.
I ništa nema dublje značenje.
Meni, koliko čujem od bivših kolega koji rade u školama, nešto sasvim novo da se djeca danas smiju u školama ružno i pogledati, a kamoli nazivati pežorativnim imenima.
A i opasno je to. Ko zna kad koji od njih može biti upucan od strane učenika.
Uh komentara!!!
Naoružana djeca ubijaju jadne nastavnike.
De odvadi🫤
Vasionka, pa nisi valjda bukvalno shvatila komentar. 🙂
Ono što sam napisala samo je metafora za realno stanje u školama gdje su dječija prava dignuta do neba, što je i OK, ali je zaboravljeno da uz ta prava trebaju ići i odgovornosti, koje izmedju ostalog treba da u sebi sadrže i poštovanje prema nastavniku itd. a njih je sve manje. A da ne pominjem uplitanje roditelja u nastavni proces, vjerodostojnost ocjenjivanja itd. čemu stalno svjedočimo. Ne kažem ja ni da su svi nastavnici zlatni, ali..
A, osim toga, nije da se ne dogodi povremeno da neki učenik u školu dođe naoružan hladnim oružjem ili ukradenim pištolja od oca, ima toga na portalima i crnim hronikama, a da ne računamo učestale dojave o postavljenoj bombi baš u vrijeme kad je neki kontrolni rad i sl., a čisto sumnjam da je to nastavnicima u interesu da rade.
Romanoff je i te kako u pravu kad kaže da živimo u svijetu u kojem ispadamo iz svega, ali neke stvari treba pogledati sa svake strane. 🙂
Da, veoma bukvalno sam to shvatila. Posebno zato što dolazi od (bivšeg) prosvjetnog radnika (koji uvijek i zauvijek mora znati da su glavne uloge u svakoj priči djeca. djeca, djeca i samo djeca!).
@vasionka
Jedno dijete je mojoj bivšoj radnoj kolegici u jednoj od škola na Grbavici nekako pred samo porodiljsko odsustvo zbog negativne (zasluženo) ocjene razbilo automobil u školskom dvorištu, a potom i njoj prijetilo nožem, pa je sasvim malo trebalo da ona izgubi svoje još nerodjeno dijete.
Naravno da su djeca uvijek djeca, ali opravdavajući sve njihove postupke time da su “samo djeca” činimo da ih oslobadjamo odgovornosti i zapravo im pravimo medvjedju uslugu. Time im, dakle, ne činimo uslugu, već ih guramo u svijet u kojem neće biti spremni da preuzmu odgovornost za svoje postupke. Za njihovo vlastito dobro, ali i dobro cijelog društva, nužno je pronaći balans između razumijevanja njihovog razvoja i postavljanja granica koje ih uče odgovornosti i poštovanju prema drugima.
Naglasak na JEDNO DIJETE.
Ne dva, tri, pet, petnaest, stotinu.
Skontala si poentu.
Nekako smo se našli na granici gdje je propast svijeta, ali jos uvijek moramo ić na posao (ima neki meem, ne mogu nać).
Neke nove generacije,neki novi trendovi.
Ma ti si meni uvijek bacala na onu sto bi se potrpale u auto za more i jele pastetu,cijeli hljeb i paradajz na moru iako nuklearke padaju😂😂
Hoćemo Alex Mack i da imamo 2-3 godine 😂💀
Nažalost, žalim još za starim vremenima, bilo je toliko dobro i mi smo ispali dobro, da!
Danas sam bila kod roditelja i oni iz šege donijeli stari kućni telefon koji smo koristili tad u Jugi, hej jesam se obradovala kad sam ugledala telefon🤣(ne znam kako je preživio sve ove godine)
Liči li na ovaj?😃
“…to je ono kad ispadneš dobro.”
Totalno mi se đasvi ovo😍 Čitav post u pola sentence.
@ Vasionka
Evo ti još par dogodovština iz tog odjeljenja:
Jedno je dakle razbilo automobil
Drugo je na časovima Vjeronauke počesto znalo svoje nezadovoljstvo iskazati tako što na sred časa ustane i nastavniku Vjeronauke opsuje Boga
Treće je na času Tehničkog odgoja sve plakate i panoe koje su radili učenici, krede i sundjere kojih je u učionici Tehničkog bilo baš mnogo, imalo običaj potrgati i razbacati po cijeloj učionici…
Ima dosta sličnih priča koje sam čula od ljudi koji rade u prosvjeti a moji su prijatelji, bivše kolege i sl.
Ja stvarno ne mogu da vjerujem da si ti ozbiljna kad kažeš da je to OK ponašanje jer su to “samo djeca”.
Je l vjeruješ da sve veći broj nastavnika jedva čeka da ode u penziju ili da mijenja posao, upravo zato što su škole postale ono što jesu. Naravno da ima još dosta dobre djece, ali ne možemo zatvarati oči pred realnošću. 🙂
Pa, mogla si ti u maloljetničku penološku ustanovu umjesto u školu.
Šta misliš?
Realnost je nastavni kadar koji nije kadar da okupira pažnju djece i kanališe je u konstruktivno.
Nastavnik mora biti IZVANREDAN da bi to postigao. Današnja djeca ne trpe drugačije, s punim pravom.
Da ne bude da govorim napamet, bavila sam se radom sa djecom i tinejdžerima pet godina. Upravo su “najgori” kod mene cvjetali. Više sam problema imala sa centričnim kolegama (čitaj: uvijek u glavnim ulogama) u pokušaju da sve to ispeglamo, nego sa tom, k'o biva, problematičnom djecom i njihovim roditeljima.
Naš nastavnički kadar je žalosno prosječan. Čast svim iskričavim izuzecima!!! Ta neinspirativna bulumenta u epizodi “Agonija 45 najdosadnijih minuta ikad” zapravo drži tu našu djecu kao taoce, otetu i zarobljenu u mentalnoj i emocionalnoj neslobodi kretanja i suženju vidika.
To je stvarnost. Masovna, sveprisutna, gotovo bez izuzetaka.
Svaka loša ocjena je prevashodno neuspjeh nastavnika (da ne govorim o učitelju), a ne djeteta.
A, te priče plasiraj nekome ko nije imao dodira sa strukom.
Ne kontam otkud ta agresivnost i provokacija u komentarima upućenim meni 🙂
Samo razgovaramo kao kolegica blogerka sa blogerkom, majka sa majkom, pa eto na kraju ispade i kao kolegice po struci.
Ako si pažljivo čitala ono što sam ja pisala, ja nigdje nisam rekla da su to djeca radila meni lično.
Ovo što sam navela je iskustvo moje kolegice, ali što ne znači da je ona bila loš pedagog i prosvjetni radnik, naprotiv.
Ne slažem se s tobom da je svaka negativna ocjena neuspjeh nastavnika. To bi značilo potpuno zanemarivanje učenikove odgovornosti za vlastito učenje, što smatram jednako štetnim kao i neadekvatan pristup nastavnika. U obrazovanju je ključna ravnoteža između nastavničke kompetencije i učenikove spremnosti da uloži trud. Slažem se da u našem obrazovnom sistemu postoje oni koji svoj posao ne obavljaju sa strašću ili kompetencijom koja se očekuje. Ali takvi su pojedinci izuzeci, baš kao što nisu ni sva djeca “žrtve” dosadnih časova.
I daj malo smanji doživljaj :)jer nisu ovo nikakve “priče”, nego ti govorim samo ono što sam jednim dijelom svojim očima vidjela (razbijen automobil) i ušima čula u zbornici od predmetnih nastavnika koji su se žalili razrednim starješinama ovih učenika.
Otkad je direktno agresivno i provokacija?
I zašto se direktno, provučeno kroz tvoju perspektivu, transponiralo u agresivno i provocirajuće?
Pita Artur čarobnjaka Merlina zašto gubi godine u razvoju Arturovih vještina kada bi mogao kontaktirati sa čarobnjacima od kojih može dalje učiti. Reče mu Merlin: Zato što znam da ćeš jednog dana biti mudriji od mene.
Činjenica je da poznajem značajan broj četrnaestogodišnje djece od kojih imam naučiti više od niza otužno prosječnih kolega “iz struke”.
Dosada je ubica mladom umu. Doslovno. Metak u glavu.
A škole… I dalje se nazivaju ODGOJNO-obrazovnim ustanovama ili sam nešto propustila? Svi koji imaju taj niz problema, dakle ne jedan nego niz, ne znaju obavljati svoju odgojnu ulogu. Šta znam, može biti da im nedostaje iskustvo ulice. Da, da, ovako kada se prisjetim – vjerovatno.
@ vasionka
Direktnost sama po sebi nije problem, ali način na koji se nešto kaže može ostaviti drugačiji utisak. U ovom slučaju, tvoji izrazi su mi djelovali vrlo oštri, što sam doživjela kao provokaciju. Možda nije bila namjera, ali stil izražavanja ponekad može prenijeti emociju koja nije očekivana.
Zanimljiva ti je paralela s Merlinom i Arturom, ali bih rekla da se ne može baš sve svesti na odnos učenik-nastavnik ili učenik-učitelj. Da, dosada može biti opasna za mlade umove, ali ona nije uvijek rezultat samo nastavničkog pristupa. Nekad je to odraz šire slike: društvenih trendova, utjecaja porodice, tehnologije, pa i samih učenika koji nisu uvijek spremni da se angažuju.
Što se tiče tvoje tvrdnje da od četrnaestogodišnjaka možeš naučiti više nego od kolega, to mi zvuči više kao pitanje inspiracije. Djeca često donose svježinu i perspektivu koja može biti izazov za one koji se rigidno drže metodologija, ali to ne znači da su baš sve kolege manje vrijedne. Svi mi, bilo kao nastavnici, roditelji ili učenici, učimo jedni od drugih. 🙂
Ženturača 45 minuta bogara, ono live ide, nisam ni na čijoj strani, obje strane su mi hit bile…
Relax rikice nemoj pogresno shvatit Vasionu, nije lose nista mislila
Neki od nas drugacije se izrazavamo. Samo su vam perspektive drugacije,skontali smo, mnogo je bilo nesporazuma na bloggeru zbog malo drugacijeg stila komunikacije.
Postojala je veoma jasna namjera da kažem to što sam rekla. Gdje ti nađe agresiju i provociranje, posebno ako su unutar tebe riječi prerađene kroz perspektivu agresije i provociranja kojima si meta baš ti, to mi nije jasno.
Izrazi i stil su u potpunoj usaglašenosti sa emotivno-kognitivnim odnosom prema problemu koji je ogroman.
Šta dijete zapravo radi kada baca krede i sunđere po učionici i zašto to radi, kao u jednom od primjera koje si navela?
Zar zaključak da dijete pribjegava dekonstrukciji (uništavanju) zbog osjećaja besmisla i zarobljenosti na tom mjestu i u tom trenutku nije relevantan da ga se analizira?
Malo je nastavnika i učitelja koji pričaju, jedan na jedan, sa djecom u čijim životima igraju tako veliku ulogu. Odgojna uloga je potpuno skrajnuta, a sada se, vidim, vade od odgovornosti i za obrazovni uspjeh i napredak.
Gdje to piše da su roditelji odgovorni za odgoj, da nastavnik/učitelj i škola sa time ništa nemaju, a sada izgleda da postoji intencija da se odgovornost dijeli i u pogledu obrazovanja.
Žao mi je ponavljati ono što i sama znaš. Naš nastavni kadar, u ogromnoj većini, nema profesionalni integritet. Zamjenjuje ga uravnilovka. Kako?
Nemoj slučajno da od 45 minuta poklonim 20-ak minuta dijalogu sa učenicima o temi koja je životno aktuelna, jer sam u tobož strahu da odstupam od nastavnog plana i programa! Nemoj slučajno da popričam sa učenikom koji mi se u stanju potrebe obrati, nego ga imam delegirati, kao stvar, psihologu/pedagogu škole! Nemoj slučajno da zucnem o taboo temama na koje učenici traže odgovore, da neki roditelj to ne bi prijavio upravi škole!
Zaista ne znam u kojem vremenu ogromna većina našeg nastavničkog kadra živi?! Zna li se da se među djecom viših razreda međusobno raspravlja o temama seksualnog odnosa čovjeka sa životinjama? Zna li se da se takva ponašanja automatski proglase bizarnim i delegiraju u daljnje mjere, jer se nastavnik ne zna iznijeti sa tim?
Zna li se da se nastavnički listići generacijama preuzimaju od tamo nekog entuzijaste, dok, u isto vrijeme, građani plaćaju nastavnika da te nastavne listiće sam priprema, uključujući one posebne za djecu posebnog senzibiliteta, večer pred odvijanje nastavne jedinice koja to zahtijeva.
Zna li se da nastavnici fizike u osnovnoj školi ne znaju pouzdano koje su fizikalne jedinice izvedene, a koje potpadaju pod osnovne fizikalne zakone, pa im se djeca koja kuže stvar smiju iza leđa? Što je najgore, ta im djeca iskričavog uma daju šansu da zajednički rasprave neznanje nastavnika, jer bi kroz priznanje svoje greške i napor da obnovi zaboravljeno nastavnik dao najbolji primjer kako se zapravo ljudi na najbolji način odnose prema vlastitim grešakama koje nisu ništa drugo nego prilike za učenje?
Zna li se da je način komuniciranja ogromne većine nastavnika oslobođen motivirajućih dramskih momenata, pa i samih provokacija i izazova u kojima učenici uživaju, uključujući posebno one “najgore”? Zna li se da su baš ti “najgori” sposobni pripremiti prezentaciju nastavne jedinice (kombinacija tekstualno-slikovnog prikaza, dramskih momenata, vođene diskusije) od kojeg nastavnika koji drži do sebe glava zaboli koliko mora raditi da bi dostigao nivo tog didaktičkog kvaliteta, da bi sve to bilo propraćeno ovacijama i oduševljenjem cijelog razreda, a taj “najgori”, “jediničar” stekne titulu tata-mate za taj predmet, pa se učenici krenu konsultovati sa njim u vannastavno vrijeme?
I tako dalje itd.
Žao mi je što smo opet, po ko zna koji put, upali u centriku navodnih ličnih provociranja umjesto da analiziramo ove stvari. Damo odgovor na samo jedno pitanje – zašto naši učenici ne vole dolaziti u školu?
Da li je to baš zbog robusnog i rigidnog plana i programa ili tu robusnost snalažljiv i izuzetan nastavnik zna preokrenuti u povoljnu stvar?
I, na kraju, nema većih faca od ljudi koji su face među djecom. Kako smo došli do faze u kojoj te face doživljavaju djecu kao neprijateljsku vojsku?
Do roditelja je dječije ponašanje, do nastavnika je sposobnost prenosa znanja. Nedavno sam imala “situaciju” sa roditeljem djeteta kojem dajem instrukcije iz bosanskog (besplatno!), jer ništa ne bih mogla naučiti dijete za nekoliko časova, a upoznavši se sa psihološkim profilom roditelja, otkazali bi instrukcije (kao i svim prethodno angažovanim nastavnicima koji su radili sa njihovim djetetom), jer “oni džaba plaćaju ako njihova investicija ne urodi plodom” (čitaj, ako nakon jedinica ne bi odmah, za dva-tri plaćena časa, počeo redati suhe petice) a ja, kad sam se već latila projekta da s djetetom radim, ne želim da ga ostavim bez rezultata, jer ne učinsamo on u tom procesu – i ja učim. Dijete nije krivo i ne zna da nije do njega, već do toga što mu roditelji nisu na vrijeme čitali, pričali s njim, već su mislili da će moći nadoknaditi propušteno od rođenja pa do sedmog razreda sa par plaćenih časova. Ugl, situacija: dobio jedinicu iz pismene i nastavnica mu rekla da “jednostavno nije za pisanja”, pa su mi njegovi roditelji poslali na uvid njegovu pismenu da ja procjenim za koju je ocjenu (prvo, ocjenjivanje pismene nije matematički egzaktno jer se ne ocjenjuje samo ono što jeste egzaktno – broj pravopisnih i gramatičkih grešaka, knjževnost je umjetnost, jezik i stil su samo jedan segment koji diktira ocjenu), a svi drugi kriteriji (logička smislenost, stil, inovativnost, originalnost, kreativnost…) podložne su subjektivnoj interpretaciji, a sve te interpretacije imaju neki zajednički standard i od njega dobar nastavnik neće drastično odstupiti, u pitanju su nijanse. I, kažem da nisam saglasna sa ocjenom (jedinicu bih dala kada je “promašena” tema, kada je prepisano, kada se ne trudi nikako), jer onaj koji nekoga nečemu podučava, ima pravo i sopstvenu evaluaciju (za potencijalne nepravilnosti nadležne je prosvjetna inspekcija, ne drugi nastavnik i ne neko sa strane tipa mene kao instruktora). I rekoh da nisam saglasna da se ne može ništa uraditi po pitanju poboljšanja pismenog izražavanja jer, iako se ne može preko noći nadoknaditi propušteno, o talentu i daru da ne govorim, afinitetima također, može se nastaviti kontinuirano čitati i donekle poboljšati trudom, a ne ubiti u pojam dijetw koje ima volju i želju za učenjem, barem u smislu zakašnjele uspostave kulture čitanja, jer je bolje ikako nego nikako bez obzira na ocjenu. Krajnji rezultat: umjesto da se roditelji ušute, ohrabre nadom i počnu da rade sa svojim djetetom kada mu već nisu na vrijeme usadili te navike, otac je otišao nastavnici i rekao da dijete, kad sa mnom radi, “sve” zna, ali u školi ne zna. Problem su roditelji koji su usmjereni na rezultat umjesto na proces i djeca, frustrirana, ne biraju sredstva da ostvare roditeljsko zadovoljstvo. I tako, na deset ljudi koji će uzeti novac za tri časa i reći da dijete ne može bolje, dođe jedna hajtava kao ja koja uvijek vjeruje da može bolje, posvađa se s roditeljem i kaže im da nije problem ni dijete ni nastavnik, a ni tih deset instruktora, već isključivo on kome je jedino bitna ocjena umjesto znanja. I onda taj isti roditelj odgovori: “Ali Vaš je zadatak da ga naučite, mi nemamo vremena” i dijete, naravno, krivi nastavnika i odatle eksalacije nezadovoljstva i nasilja. Ja sam imala sreće i pameti, a možda nijedno, već mi je stalo do nekoga nešto naučim makar i ne bilo vrednovano novcem ili ocjenom, jer znam koliko to zadovoljstvo može da pruži i pruža, pa sam nakon plakanja i djece i roditelja uspjela da objasnim poentu, ali su to stvarno bili mučni procesi, neugodni a i rizični, iako ni približno rizični kao što rizikuju nastavnici jer su oni koji ocjenjuju – pa se na njih izlije sav bijes, frustracija i čemer 🙁
ne uči samo*
procijenim*
i na sopstvenu*
dijete*
da nekoga nešto naučim*
🙄
@raro
Upravo na to izlijevanje bijesa, frustracija i čemera na nastavnika bilo bi dijelom ono na šta sam mislila kad sam na početku rekla da “nastavnik može biti upucan od strane učenika” 🙁
Štajaznam, užasno sam dosadna kad radim s grupom djece i nemam autoritet (zato znam da nisam za toga i ne radim to – a ne volim održavanje discipline politikom straha, dernjave i lupanja dnevnikom o stol i da – dosadna sam, brate mili, bez opravdanja, monotona totalno, nefokusirana, a znam ljude koji su idealni za nastavnike klasične kolektivne nastave dakle, idoli su: samo sebi treba priznati gdje možeš da daš svoj maximum da ti sutradan učenici ne bi “dobro ispali”. S druge strane, da, imamo problem kada učenici, koji su učili za ocjenu, postanu sutradan prosvjetni radnici jer su studirali da bi bili “neko i nešto” a u svemu tome nisu prepoznali koji su njihovi vlastiti kvaliteti i gdje mogu da daju najbolje od sebe, jer ni njihovi nastavnici to nisu prepoznali kod sebe, pa tako ni kod drugih. Nije svako ko završi fakultet kompetentan da radi kao nastavnik, mislim sad eto na hjmanističke nauke (prva ja nisam, apsolutno mi je to najslabija karika, čak mi uopće nije karika, dakle fijasko totalni), ali jesam za rad individualnu i individualiziranu interaktivnu nastavu, naučni rad (i to iz tačno određenih oblasti na tačno određenim nivoima) i za lektorisanje. Možda da krenemo od sebe i da preispitamo prvo vlastite afinitete, talente, kompetencije pa tek onda da evaluiramo one budućih ljudi.
Realni da budemo bez mnogo ulazenja u detalje i prdjenja, veliki procenat profesora su karina,prosjek,dosada,nekretivno,ucili za ocjenu pa usli u akademiju i tu su da prime mjesecnu platu i prate plan i program i dok ne umru do penzije, to je to. Izuzeci su genijalci,vjestine imaju,kreativnost,iskustvo zivotno preneseno uz teoriju.
Jarane sto se pobise zenke, romi ako cistas, prinesi pastetu i kokice, vidis da si bacila nuklearku pometnju sa postom💩😂
🤣🤣🤣
Joj ne napišem ništa godinu… ispraticu se sama hahahaha
Hahahaha 🤣
“Postavili su pitanje gdje bi u slučaju nuklearnog napada… reko: što bliže! Ko bi se handrio poslije.”
Ove tvoje rijeci me podsjetise na one Amerikance koji se pripramaju za nuklearni napad ili za treci vjetski rat. Gledao sam dokumentarce gdje ti ljudi prave one podzemne bunkere i tu skupljaju hranu i stvari koje ce im zatrebati da zive nakon tog nuklearnog udara u koji su sigurni da dolazi uskoro. Kontam u sebi cak i da ih to zastiti, ko zeli da zivi u takvom svijetu nakon sto je sve unisteno osim vas ? Sta ce nekome takav zivot gdje ce biti u praznom, radioaktivnom, razvaljenom, bolesnom svijetu bez icega normalnog ? Zar nije bolje odmah umrijet i ne patiti se
I ti si dobro ispao!
Ja od kako sam prestala gledat i citat nekakve naslove senzacionalisticke u vijestima i previs ozbiljno uzimat te napade koji ce se kao desit sutra, i ovdje u norveskoj je bilo da Rusija planira napast finsku i svedsku pa bi i do mene doslo da zaratim ili bjezim nazad u bosnu. Nego jarane j obrcem pare prece mi je to u zivotu, bolje za moje mentalno zdravlje.
Jarane kolegica svaki dan objavljuje po 10tak storija palestine i mrtve djece krvave, likusa nikako da prestane s tim ma koliko joj ja god govorila. Nekad treba iskljucit mozak.
I ti si dobro ispala!
Što se tiče djece, ocjenjivanja i prenošenja znanja, ako ćemo po onome što učimo na fakultetu prije nego postanemo prosvjetni radnici, postoji – barem za predmet engleski jezik i književnost – i lekcija o tome kako ocjenjivati djecu za pismeno i usmeno ispitivanje. Najjednostavniji i “najbezbolniji” za nastavnika oblik ocjenjivanja je kroz standardizovane testove zato što tačan odgovor nosi određeni broj bodova, a zbir bodova odgovara ocjeni na određenoj ljestvici kojoj su date ocjene određenog sistema ovisno o tome o državama gdje se testiranje radi. Standardizovani testovi su manje-više isti po državama jer se na osnovu istih kasnije može vršiti procjena uspjeha djece po državama i tako pratiti razvoj/znanja i uspjesi u određenim disciplinama matematike, jezika i nauka. Iz mog predmeta standardizovani testovi su se radili iz gramatike (gdje su pravila jasna i nepogriješiva) i vokabulara. Opet po onome za šta sam se ja školovala, postoji evaluation and assessment, tj. evaluacija i procjena, oboje spada pod pojam ocjenjivanja na bosanskom, dok u engleskom kroz metode evaluation and assessment postaju dva pojma koja se uzimaju u obzir pri ocjenjivanju učenika. Evaluacija prati napredak i učenja u toku cijele godine i odražava se na zaključne ocjene, a procjena na pojedinačne zadatke kroz testove, prezentacije, usmena ispitivanja i slično. Za ocjenjivanje pismenih vježbi i zadataka u engleskom jeziku, nijedan nastavnik ne može i ne smije pristupiti ocjenjivanju subjektivno, već objektivno sagledava – da li je učenik odgovorio na zadatu temu, da li je tema jasno predstavljena u odgovarajućem formatu (eseju i vrsti eseja), da li je učenik predočio argumente ili sažetke koji odgovaraju zadatoj temi, da li su argumenti i sažeci raspoređeni u grupe tj. paragrafe, da li su paragrafi jasno raspoređeni, da li učenik pravi logičke zaključke između paragrafa i jasno nastavlja niz, da li je prelazak iz paragrafa u paragraf jasan i čitak, da li je tekst gramatički tačan, da li učenik koristi adekvatan jezik koji odgovara stepenu učenja/razredu, da li učenik koristi širi spektar vokabulara i da li su rečenice elaborirane i jasne, kompleksne ili jednostavne, … mislim da se razumije u kojem smjeru sve ovo ide. Nakon ocjene, svaki nastavnik je dužan da obrazloži svoju ocjenu u bilo kojem trenutku na osnovu gore spomenutih pitanja. Obično se ova pitanja prave u formatu rubrika/kriterija ocjenjivanja pa svako od gorespomenutih pitanja nosi određenu bodovnu težinu koja kad se na kraju izračuna može da se da numerična ocjena za isto. Svaki prosvjetni radnik treba ovome biti naučen i zaista sam – lično – mrzila momente kada mi se pedagog, kolega profesor biologije ili matematike miješa u ocjenu, a da ne govorim da nisam podnosila momente kada mi roditelj upadne u učionicu i traži da obrazložim neku mršavu trojku ili još gore jedinicu. Ovakve stvari nikako nisam mogla uzimati kao sopstvene zasluge ili padove, jer ako sam sve te stvari obradila na nastavi, i potrudila se da kroz diferencijalno i individualizirano podučavanje približim neku temu svojim učenicima, a ono zbog ličnog nemara i izostanka radnih navika padne na zadatom testu zaista nikako nije do mene. Lično opet imam vojsku učenika koji su bili i trice i četvorke i petice koji mogu svjedočiti da nastava sa mnom nije bila dosadna; trenutno radim tutoring studentica na državnom univerzitetu zemlje u kojoj živim i sve studentice koje sa mnom spremaju ispite iste i polože sa ocjenama 85% i više, a nakon semestra gdje su iste predmete padale sa veoma niskim prosjekom. Zaista sam se kroz svoje podučavanje oduvijek trudila da budem na usluzi svih svojih učenika neovisno na uzrast, a predavala sam djeci od 4 i 5 godina u Briselu, zatim uzrastima osnovne i srednje škole, studentima i odraslima za pripreme za testiranje TOEFL, TOEIC, SAT, GMAT & IELTS. U Briselu sam prepoznala dijete koje je došlo iz Grčke a imalo je poteškoće sa sluhom pa sam mu ispravila ocjenu iz francuskog, iako ga je predmetna nastavnica otpisala i smatrala glupim; meni je smetalo kako izgovara pojedine glasove pa sam jedne prilike sjela pored njega i pitala ga da mi čita i onda sam upitala majku da mu provjere sluh, na šta mi je rekla da ima zakazanu operaciju i upitala zašto je to bitno. To je malecki primjer, zaista, gdje sam bila srcem i dušom prisutna za svoje učenike, a da ne govorim o primjerima kad sam radila sa našom bosanskom djecom po udaljenim selima pa sam svoj obrok davala djeci i pravila akcije prikupljanja pomoći u područnim školama gdje smo samo učiteljica, nastavnik vjeronauke i ja dolazili jer ostalima nije toliko stalo. I onda mi se desi da je učenik u Međunarodnoj sr. školi nakon niza upozorenja, a mojih ličnih razumijevanja za njegove izmišljene lične probleme da su mu roditelji prolazili kroz razvod, kad je odbijao da samo izvadi knjigu na sto u toku nastave, da sjedne pristojno, a on mi na to odg da mu se sagnem i p., pa na pismenu vježbu u kojoj je pisao najogavnije stvari koje srednjoškolac može pisati mladoj nastavnici a koje sam ja odbila da ocjenim i isto odnijela pedagogu pa oni pokrenuli istragu da vide šta se dešava, a on kao odgovor na sve to da mu se pomogne na mene nasrnuo stolicom u toku časa kad sam se okrenula i krenula prema tabli i kad je nastao haos u nekoliko sekundi gdje su ostali učenici u razredu spriječili da me ubije – dvojica su njega držala, dvojica uhvatila stolicu, djevojčice prirčale meni kad sam se srušila od šoka – pod punom moralnom, profesorskom i ljudskom odgovornošću odbijam da se smatram krivom za njegov postupak. Kasnije je kada je isti taj mladi čovjek integrisan u društvo, odustao od fakulteta i postao lokalni probisvjet i zbog sitnih krađa postao poznat policiji, i opet jel ja da se smatram krivom? Ili kad sam ja bila učenica, imali smo kolegu u razredu koji je zapalio kabinet geografije i sve karte tamo, podmetnuo nogu našoj trudnoj razrednici jer mu je dala negativnu i ona zamalo pala niz stepenice, ili zvao policiju i prijavljivao lažne bombe, a nije bio zapostavljen; roditelji su ga itekako branili i brinuli se o njemu, materijalno je bio od bogatije djece u razredu, a i on je kasnije bio u zatvoru dok smo mi ostali završavali fakultete.
Treba razumjeti da škola jeste odgojno-obrazovna ustanova, ali fokus je na obrazovanju, dok je za odgoj najviše zaslužan roditelj. Djeca po našem sistemu u škole dolaze za 6godina, a djeca tog uzrasta trebaju već imati naučene odnovne odgojno-dispciplinske vještine, poput razlike oblika pravilnog i nepravilnog ponašanja, pokazivanje poštovanja prema drugima – vršnjacima, učiteljima, roditeljima, starijima, da ima razvijene osnovne društvene vještine poput dijeljenje stvari, čekanje u redu i izražavanje ličnih potreba na primjeren i kulturan način, pridržava se osnovnim pravilima kućnog i školskog reda. Zatim djeca ovog uzrasta već trebaju imati i svome uzrastu i primjerene zadatke poput onih ličnih (oblačenje, pranje zuba, pospremanje iza sebe), pomaganja u kući, društvene odgovornosti (primjereno ponašanje prema vršnjacima, empatija prema drugima), pa i odgovornost prema školi (osjećaj da treba uraditi zadaću, pripremanje školskog pribora i torbe uz pomoć roditelja isprva dok ne stekne naviku, praćenja uputstva, i slično). Ovdje spada i učenje osnovnih socijalnih vještina poput komunikacije bez agresije, empatije i diljenja i saradnje sa vršnjacima. Ovo ništa nisam sama izmislila, sve je dio razvojne psihologije, kao jednog od predmeta kojeg sam i ja imala i ovo sve spada pod odgovornosti roditelja a ne nastavnika. Druge ključne odgovornosti roditelja su pružanje sigurne i stabilne okoline, razvijanje rutine, podučavanje odgovornosti, da budu moralni uzori, pružanje emocionalne, materijalne i fizičke podrške, i tek onda uključivanje u obrazovanje koje je obavezno. Ne sporim da je naš obrazovni sistem loš, i da su mnogi prosvjetni radnici zalutali u škole, ali oduzimanje odgovornosti roditelja pa i samih učenika naročito kod starijih maloljetnika je krajnje neodgovorno i za sistem u koji se ta mlada osoba uključuje ali i za sigurnost njegove okoline gdje i ostala djeca provode vrijeme.
Ovdje ne želim ni započeti raspravu o djeci – a koje je sve više – koja su klasificirana kao djeca sa bezosjećajnim i emocionalno ravnodušnim osobinama (na engl – callous-unemotional children jer sam na engl sticala znanja).
Za kraj bih dodala – kad sam diplomirala, pa na dodjeli diploma novembra nekad prije 14godina, nakon polaganja zakletve diplomiranih doktora, zamolili su da ustanu svi diplomirani profesori i polože zakletvu, a među njima i ja, pa sam tad dala obećanje da ću raditi u službi učenika i uvijek u njihovu korist. Samo ne sjećam se da sam dala zakletvu da ću i život dati za njih.
Ovo mi je baš nekako lijep odgovor, jer je komentar na post iz više perspektiva.
I ja sam super ispala 😂 kakvih ima ihaaaa… lol
taman sam šćela napisat kako ti je odgovor, al već me dovoljno mrzite 🤣
(super ispo)*
Ne grupiši me, nisam matematičarka 😀 ja te ne mrzim, naprotiv ❤️