Google algoritam: suverenitet, teritorijalni integritet i osuda secesionističke politike Milorada Dodika

Mislim, došao direktor američke CIA-e u Sarajevo. Ne bih ni znala, jer mi je screen time 15 minuta dnevno, kaže moja Motorola. Te nekakve notifikacije sam pogasila, pa mi na slobodnim danima i vanzemaljci mogu pred kuću sletjeti, ne bih se ni potrudila da se uputim zašto. No, imam ovu svoju majku koja na drugom kraju grada sjedi s pridošlom dijasporom. Brojne su već razlike između njih i nje, ali im je zajednički faktor full upućenost u sva dešavanja u ovoj mrtvaji. Zovu, kažu, čim je tu direktor CIA-e, neki će teški belaj, probabli rat. Kažem da ne kupuju makarone za svaki slučaj, jerbo je i taj frajko došao da izrazi podršku suverenitetu, teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine i da osudi secesionističku politiku Milorada Dodika.

Šok i nevjerica par sati kasnije kada se ova rečenica pojavila u medijima. Uvijek su svi znali da imam neke tajne podatke unaprijed, samo šutim i mutim. No, da ću znati unaprijed šta će reći direktor američke CIA-e, e to nisu znali da sam toliko daleko…

Mislim da su za tu jednu, potpuno istu, rečenicu svih mogućih diplomata koji slete u BiH krivi google algoritmi. Ono, sjedni neki Metju Palmer u avionu na putu za Sarajevo, pa zamoli svog savjetnika da progugla šta je onaj prije njega rek'o kad je dolazio. Savjetnik na google, pa kao, onaj je Eskobar rekao to, ne znajući da je i savjetnik tog Eskobara googlao šta je rekao onaj prije njega… svi ti neki specijalni izaslanici za Zapadni Balkan, jer sve zemlje koje u ovom vaktu bar malo drže do sebe imaju specijalnog izaslanika za Zapadni Balkan. Sreća, pa su se i ti google algoritmi malo ažurirali, jerbo je do prije pet ili šest godina svima iz usta izazila implementacija presude Sejdić-Finci, onako bez pogreške…

No, dok svjetska diplomatija izražava podšku suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH i osuđuje secesionističku politiku Milorada Dodika, ja kao autohtoni stanovnik ove teritorije sa svojim sugrađanima dijelim sličan problem: dijasporu tokom SFF-a.

Mislim, dio sam samo uspjela prebaciti majci. Ona ima više strpljenja. Ja ga, zapravo, nemam nikako, al gdje ću familiju u hotel. I da hoće, ne može, jerbo najednom su došli da mi drame kako nemaju para. Do prošle godine su trajale hvale tog zapada, sad najednom ovdje sve cvjeta, a oni tamo u krizi. Tipa, znam cijenu borovnica u Americi i piletine u Kanadi, pitajući se kad sam posljednji put uopšte jela borovnice, a posebno piletinu ne zbog cijene, nego što je gadna. Neka me imenuju za specijalnog izaslanika za Zapad, da podržim suverenitet kapitalizma. Ili da im samo pišem pisma podrške, ko što su onomad oni nama.

Sreća je što su ova djeca već odrasla, pa su kao, odrasla djeca. Tinejdžeri. Sad se zapadni tinejdžeri mogu sami zabavljati sa autohtonim tinejdžerima. Ima u moje tetke ovaj mali i njegov drug. Tog mu druga u školi zovu: Mogli!

Što Mogli?, pitam.

Elem, roditelji mu ne daju telefon, jerbo nisu ni oni imali kad su bili njegovih godina, pa su dobro ispali. Treba se igrati kao oni kad su bili njegovih godina, a ne pucati Fortnajta ko ama baš svi njegovi prijatelji. Jedini je problem što oni kao i izađu zajedno, pa sjede skupa i skupa pucaju Fortnajta, svako sa svog mobilnog uređaja. On tako sjedi s njima… New age Mogli!

Pitam ovog tetkinog malog hoće li novi iPhone. Sjedi tako nov novcat u mraku ladice, jerbo se ljudi oko mene strašno nerviraju što se zajebavam sa Motorolom. I mene će prozvati Mogli. Kupili su mi novi iPhone, a meni screen time 15 minuta dnevno. New age Mogli! No, saznam da je sad popularan telefon marke Žaomi koji košta baš malo, al dobar je za kineske servere preko kojih je lakše pucati igrice. Kontam, čekajte da ode direktor američke CIA-e, pa mi pojasnite detalje. Ovi novi iPhoni su sranje jedno teško. Treba mi baš taj neki Žaomi, jer nije ni ova Motorola što je nekad bila, pa malo-malo šteka.

Zovem tetku da joj kažem da sam grozna, jer sam joj djecu nahranila onim ribljim pohovanim štapićima. Ona pita što sam se handrila sa prženjem, mogla sam naručiti KFC preko Glovo. Reko, ne smijem piletinu, tu dijaspora, ni ne znaš koliko je priča o cijeni piletine sada teška za slušati. Ljudi imaju PTSP, isto ko ti i moja majka od rata. Htjela sam im kupiti i borovnica, ali sad nešto ne smijem bez savjeta ljekara ili ljekarnika.

Nego, šta ima na ovom blogu?

Screen time mi je 15 minuta dnevno, ono, sveukupno. I ovo čitajte polako, da ovdje i s ovim postom potrajem, jerbo, upalila sam laptop kao izgovor dijaspori “da imam nekog posla”, kako ne bih morala pričati sa njima… a kako nemam nikakvog posla i pojma nisam imala šta da radim s upaljenim laptopom, došla ovdje da serem. Unaprijed ubodena rečenica dikretora američke CIA-e mi je dobrodošla, jer kao, “u osami moram raditi, može svašta naić'”.