“Nije valjda da ovo koristiš?”, pita me drugarica, nakon što je izašla iz moje hale s Viktorija sikret kupkom za tijelo, skoro praznom. Isto me je pitala i za nekakve Dior sjene i Este Lauder maskaru, koji, kao i tu Viktoriju dobih na poklon od inostrane familije.
Naravno da koristim.
Sušta je činjenica da se ni u mojoj porodici skuplje stvari nisu koristile. Imali smo nekakav stakleni regal u kojem su stajale čaše za posebne prilike. Prilike koje nikad nisu došle. Nisu se dirale, jer su u doba neke više nepostojeće države bile skupe. Čistile su se tako s vremena na vrijeme, polako i oprezno ko da se u njima čuva forenzički bio-materijal. Posebne prilike nikad nisu došle, a čaše su završile u smeću s novim milenijem, kad su postale totalno demode.
Nisu se koristile ni gusane šerpe, jer su bile isto strašno skupe. Old school Le Creuset. Boja Volcanic. I sad se prodaju za skoro milju, tad mogu misliti. U reklami kažu da traju zauvijek, a kako i neće kad nikad nisu korištene. Još skupljaju prašinu u špajzi moje tetke.
Skuplja odjeća je isto stajala za posebne prilike koje se nisu pojavljivale, pa završavala u kesama za humanitarne organizacije. Skuplji nakit za posebne prilike, koji se nije stavljao ni tad, da ti ga neko “ne otrgne” s vrata. Bombonjere za “kad se neko pojavi”, koje su završavale u želucima nekih totalno nebitnih usputnih prolaznika. Ne, nismo bili oni “show off” ljudi, samo eto, kao, da se ne ističemo. Pokunjimo. Ne znam ni ja pravu definiciju tog psihološkog pravca. Kako god, skuplje stvari nisu bile za upotrebu.
Činjenica je da ni nemam skuplje stvari. Ili imam, al me zabole. Čaše kad se razbiju kupim nove. Kad dobijem bombonjeru, jedem je. Odjeću nosim po osjećaju dana. Viktorija sikret, sjene Dior i nekakav Este Lauder kojem tek danas saznah cijenu nacickam na sebe, dok je još u roku. Dok se ne potroši i do narednog inostranog poklona. Do najskupljih stvari sve je svakako “made in China”, pokretna traka za sve, a cijena nalijepljena ofrlje. Ko voli nek izvoli. Ništa bolje od onog jeftinijeg, čak naprotiv. Imam i neki new school Le Creuset, u markama skoro milju, poslala inostrana familija. Ne stoji, koristi se. Tetka zamal’ u nesvijest pala kad je skontala da je “za svakodnevno”. Ova druga posavjetova da perem ručno, a ja tup u mašinu. Kaže da njena traje vječno, a moja se već haba. Jedina je razlika što se moja koristi.
Viktorija sikret kupke imam još na dnu. Onda ću se vratiti Violetinom sapunu od koze. Mnogo je bolji, nego što ću išta kupovati kad dobih nešto džabe na poklon. Jedno po jedno.
“Nije valjda da ovo koristiš?”, pita me drugarica, nakon što je izašla iz moje hale s Viktorija sikret kupkom za tijelo, skoro praznom.
“Ti bi čuvala za posebne prilike?”, pitam, znajući odgovor.
Meni je svaki dan posebna prilika!
U modi je i pričanje o razbijanju generacijskih krugova.
Koji ste vi razbili?
Kod nas nije bilo puno tih generacijskih krugova, poslije rata znam da su nam bombonjere bile poslastice i nikad ih nismo čuvali, niti prosljeđivali. Neko posuđe se čuvalo, ali se ipak koristilo kad su bili važni dani ili kad dođu gosti.
Generacijski krug koji sam razbila je spremanje 15 vrsta kolača i minimalno 3 vrste slanih jela kad su vjerski blagdani i onda prejedanje pet dana da se to sve pojede jer kao mogli bi doći neki gosti koji nikad ne dođu. Ja bukvalno ne znam skuhat više nego za dva dana.
Hahahah ima toga, kad dodjem dole moji imaju tendenciju da odrzavaju mi stan, sve sto je nova to se ne smije habat niko tu ne ulazi,stoji za ukras samo kad dolaze posebni gosti onda se novo koristi, da se pokaze. ??
Ne pravim generalku kada mi trebaju doći gosti.