“Mogli smo tebe zapeć’ da se ne mučimo”, reče djevojčica, pa svi prahnusmo u smijeh.
Mislim, najmanje korištene stvari u kuhinji držim na najvišem mogućem nivou. Onoj prvoj polici odozgo, tik pod plafonom. Među tim stvarima je i brašno, koje pokušah na prstima dohvatiti sa svojih metar šezdeset i kusur. Posula se ko vilinom prašinom. Bijeli oblak oko mene se napravio. Onda sam razbila jaje. Ispalo mi drito na nožne prste. Malo mi ga bijaše žao, jer za jaja imam dilere ko neki za marihuanu. Whole organic. Na to sam otvarala kesicu praška za pecivo. Novi kontigent viline prašine.
Puf!
Nisam obično smotana. Naprotiv, meni smotani uvaljuju stvari, pa sam vremenom i ispraksirana da ne prosipam i ne razbijam. Greška u Matrixu.
“Mogli smo tebe zapeć’ da se ne mučimo”, reče djevojčica, pa svi prahnusmo u smijeh.
Razljevaci, uljevaci, razljevuše, uljevuše, kljukuše i pite gužvare u mojoj se familiji jedu isključivo direktno iz tepsije. Svako sebi viljušku i grabi dok ne nestane.
Lijepo je vrijeme, pa to činimo vani. Ispred nas su dvije bašte, ograđene nekom improvizovanom ogradom. Čiki lijevo godinama sve uspijeva. Početak je aprila, već se sve zeleni, nešto već i koristi. Čiki desno godinama već sve nekako jedva. Početak je aprila, zemlja smeđa. Sad je i ok, ali takva bude vascijelu godinu.
Komentarišemo: ista zemlja, isto se trude, kako je takva razlika u uspijehu.
“To je zato što je čiko lijevo uvijek sretan i uvijek pjeva”, reče djevojčica.
“Pa kakav je čiko desno?”
“Njega se svi boje, ko kad je vazda namćor!”
Očigledno i biljke.
Biljke osjećaju, mislim da je to i dokazano. Ako i nije, osjećaju, vjeruj meni, razumim se u to. ?
Mada ovdje vjerovatno čika s desna zapušta svoje biljke. ?
Jesi to pitu prvila?
Ja sam ti anti talenat za kuhanje, samo znam meso okrenut,jaje,i krompir isprzit