Jugo. Zaspala sinoć u centru Sarajeva, sa real feelom da sam u gradu Ouagadougou, prijestolnici Burkine Faso. Pustinja.
Sanjam noćas zaboravila kesu za likovno, u njoj blok broj 4, kistove, vodene bojice i kutiju ispražnjene Cedevite u kojoj je friška voda za umočit’. Noćna mora, samo takva.
Probudila sam se tako sretna što danas na rasporedu nemam likovno.
Bijah i ja ratno dijete, ali ima većih posljedica od rata. Poslijeratno likovno. Zaboravim onu kesu, pa trčim nazad. Ili sjedim dok svi crtaju, jer nisam trčala nazad. Tek što nam nisu dali da u školi sipamo ili prosipamo onu vodu u koju smo umakali kistove. Nosi je u kutiji Cedevite i vrati kući takvu prljavu. A tebi 11 ili 12 godina, prođe cijela sedmica dok skontaš da je nisi ni prosuo. Prosula se sama, sve po papirima bloka broj 4 u kojoj si kao nešto slikao. Doduše, kad je sve bilo čisto dobijala sam trojke, jerbo nisam znala crtati ili mi je bilo mrsko. Jednom sam tu prljavu vodu proslula po papiru, dobila pet – kao, napokon naučila fino zasjenčiti nebeski svod.
Neki sedmi, recimo, razred, mi za Ameriku. Upisalo me u školu, middle school. Sa 14 predmeta sarajevskih spadoh na samo šest. Među njima Art. Malo pjevaš, malo slikaš, malo glumiš…
Bili par dana prije u nekoj galeriji. Umjetnik išarao platno. Znate one slike što nije ništa naslikano!? Pitam: “šta je na slici?” Kaže: ” emocije!”
Došla nakon toga na Art, bez da sam nosila vodu u kutiji Cedevite, jer su njihove boje već izmiksane, a i već stoje na stolu, ne moraš ih nositi. Nego, i dalje mi mrsko… uzela kist, išarala u pet minuta žutu, narandžastu, crvenu… pita me nastavnica šta sam naslikala. “Emocije!” – rekoh. Vidjela je ona tu sreću, radost, razdraganost… umjetnik samo takav! I potrajao je taj moj umjetnički izražaj jedno vrijeme, dok me nisu poslali psihologu. U početku sve vesele boje, al vremenom sve tamnije. Kad sam došla do crne, sive i smeđe prepali su se kakve depresije. Iskopali i rat i poraće i promjenu sredine i to što me je mater znala po guzici spucati, a meni je bilo previše ofirno da kažem da sam ostala bez tih svjetlijih boja. Prazne kutijce sreće i radosti, onako fizički.
Naredne godine sam se već vratila izučavanju 14 predmeta i nošenju vode u kutiji Cedevite, a onda prljave vode nazad kući koja je znala ostati u kesi s blokom narednu sedmicu i lagano kapati dok ne zasjenči nebeski svod.
Nakon sedam dana imala je miris ove vlage u kojoj spavam, kao da živim u gradu Ouagadougou, prijestolnici Burkine Faso.
Nije ni čudo što je sanjam. I što sam sretna što danas na rasporedu imam milion nekih obaveza, ali ne i likovno.
Na jednom portalu neko vrijeme objavljivala ja svoje neke postove.
I ja oduvijek voljela pisati pjesmice, al’ da je sve ono što kažem jasno kao dan, a i da se rimuje. Kontam, šta se ko ima patiti i tumačiti šta je šta.
No, vidim ja da nisam nikako u trendu, jer se traži apstrakcija, a rima je demode totalno.
Opalim ja, onako, čisto zezanja radi, pisati “slobodan tok misli” i napišem “pjesmu”
Kunem se da ne znam šta sam pisala i šta sam htjela reći. Nikad nisam dobila toliki broj lajkova, časna riječ.
Eto, ništa bez emocija. 😊
Ja pišem poeziju bez rime, i to pisanje mi je duboko iskustvo, proživljavam svaku pjesmu. Al nema mi ništa bezveznije od kratke pjesme bez rime, koja u sebi nema ništa poetično, nego samo prenosi neku poruku, ono, kao kakva poslovica.
Straho-komično je kako su u osnovnoj sputavali mladi dječji duh, počevši od tog nošenja vode za vodene bojice pa do tog da je učiteljica na tjelesnom pri igri “između dvije vatre” vikala “udri je, udri je u glavu, vidiš kako je stala k'o drvena marija” . U srednjoj ništa bolje, likovno i glazbeno pretvoriše u povijest te dvije umjetnosti, a nikad ništa ne naslikasmo ni odpjevasmo.