Tik tik tik

U noći sa subote na nedjelju okrenite kazaljke na satu…

… dere se na mene naslov članka u katalogu ljudske nesreće zvanog portal u dimenziju klika.

Okrenem se oko sebe i shvatim – ima sigurno deset godina kako ne posjedujem ništa što ima kazaljke.

Zidni sat je odavno nakačen na satelit, pa mjeri vrijeme tačno u stotinku. Mobitel i sat na Telemach resiveru posvađani su za cijeli minut. Nisam ulazila u detalje problema, jer ono, kao, minut?! Na ruci sam jedno vrijeme skupljala Pandore dok ih nisam izgubila u bespućuma Jadrana, sva sretna što više ne zveckaju. Ruka mi vrijeme ne mjeri. Na njoj je posljednji put vrijeme mjerio jeftini kineski digitalni sat u petom osnovne, sve sa alarmom koji je počeo zvoniti usred čaša fizike, ali u doba dok na času fizike nije bilo normalno okrenuti priču o mjerenju vremena, pa sam ostatak časa provela u kabinetu direktora. Tada su mi zabranili nošenje jeftinog digitalnog kineskog sata u školu, posebno na času fizike – predmeta na kojem se izučavalo mjerenje vremena.

No – pomjerite kazaljke na satu – derao se naslov i dalje na mene.

Shvatim…

… želim kazaljke!

Svratila sam u SCC. S vrtiguz vrata dočekala me je Swatch trafika. Muški, ženski, dječiji, šareni, jednobojni, sljašteći, svijetleći…
Koji ćete?

Neki s kazaljkama!

Ležim u krevetu s rukom ispod glave. U tišini čujem ravnomjerno: tik tik tik tik. Kazaljka sekundarka tiša je od 12 do 7, onda je malo glasnija od 7 prema 12. Ni ja ne volim uzbrdice. Razumijem je.

Drugarica kaže da je bio dobar izbor, jer takvi satovi mogu trajati godinama. Već znam da laže. I njega ću izgubiti u bespućima Jadrana ili nečijoj vikendici.

Ali, u noći sa subote na nedjelju ima da pomjerim kazaljke!