Zašto (ne)plaćam Upravitelja

Da se radilo o bilo kojem drugom računu sve bi bilo lakše. Ostali dolaze u bojama svijetlo plavim, sivim i bijelim. Ne ističu se ni po čemu, osim po ciframa. Problem je što se radilo baš o onom kojeg šalje Sarajevostan. Drečavo narandžast. Stoji na stolu. Vriiištiii: plati me.

Htjela sam to u četvrtak. Sračunala sam da neću uspjeti. Morala sam prvo na bankomat u SCC-u da dignem neku lovu, pa u Unitic da se nađem s nekim ljudima, onda u instituciju u kojoj su ostavili stranku za koju glasah u opoziciji, pa dalje… Ostao je na stolu narandžasti račun koji vriiištiii: plati me.

Baš taj dan sam prošla pored pošte u SCC-u da nije bilo nikoga u redu, iako se red zna otegnuti u Koton. U Uniticu sam sjedila sat vremena sa ugodnim pogledom na poštu. Onda sam ušla u instituciju i shvatila da i u njoj ima sasvim funkcionalna pošta.

Dosta sam naučila u četvrtak o uzaludnosti računanja vremena i organizaciji životnih okolnosti.

Hodah Evropom. Upratih kako je moderno sjediti s laptopom uz portale kafića. Ono, dobra kafa, spustiš dupe pored onog velikog stakla, otvoriš laptop, pa malo nešto radiš, malo mahalaš. Jest da rijetko hodam okolo s laptopom, posebno rijetko šta radim na njemu, osim što gubim vrijeme na nelegalno skinute filmove, ali potrefilo se. Ugledala sam onaj novi kafić na MDvoru što nekad bijaše Fashion, a sad je nešto američko. Uzela neku skupu kafu koja svojom pojavom asocira na baš sve osim kafe. Spustila dupe uz portal.

Prolaze:

Drugarica iz srednje – maši! Komšinica – maši! Kolega – maši! Prijateljica iz bivše mahale – maši! Neka već poznata faca, memorisana pojavom, ali ne i funkcijom u mom životu – maši! S nekima sam odigrala i pantomimu. Ulazi komšinica. Pita zašto sjedim sama. Onako, tugaljivo. Ne znam kako da objasnim da je baš to čovjeku plan kad sjedne uz portal s laptopom. Ipak, pitam hoće li kafu. Hoće. Platim 12 maraka dvije kafe. Tačno toliko košta, recimo, narandžasti račun za Sarajevostan koji sa stola vriiiištiii: plati me.

U Evropi se bezbeli ne maše toliko. Oni se međusobno ne poznaju…

Imaju i ovrhu kad ne plate račun. Mene ovdje boli đon i za to, nego mi smeta vrišteća boja na stolu. Kako ljudi nabešaju hiljade dugovanja? Za vodu shvatam, svijetlo plavo. Al ovo narandžasto, zamišljam stravu da ih nagomilam, pa da udruženo vriiišteee: plati!

Sutra ću!

romanoff
Ringišpil osjećaja, roller coaster raspoloženja, kolekcija želja i ideja, zbirka nezbranih misli. Samo me ne pitajte šta ću sutra! Ne volim otvarati tegle, flaše i konzerve.

1 komentar

Komentariši