Sutra septembar

Umjesto da doletim kući u Sarajevo, doletim kući na primorje. Čilipi, autostop do stanice, bus prema Stonu, ali ne idem do Stona, razmjenjujem Eure u Kune od nekog krajnje sumnjivog lika, u očima prolaznika sam još sumnjivija, vidim na facama i ne smeta mi.

Išla bih ranije, nego mi tamo u ujaka žena s primjesama ujaka kojem je nos u kompjuteru, pa ga više nema nego što ima. On radi. Ona praktikuje jogu s izlaskom sunca, gluten free vegan brekvest, plivanje prije podneva, čitanje do dva, spavanje do šest jer prvi dio dana jebiga umara. Sve je to divno, nego nameće način života ko da ja imam vremena za takav način života. I volje. I strpljenja. Niti mi se zoblju zobene pahuljice. Nisam kokoš.

Gledam onaj Yellowston, skontam i moja cjeloživotna dijeta ima definiciju, samo sam je prvi put zvanično našla:

Ovo je vjerovatno najbolja serija koju sam gledala, a da budem iskrena rijetko šta gledam, osim kad sam primorana na fragmente prije nego što postane nešto gledljivo. Ili negledljivo. Kauboji, indijanci, korporacije, djeca se međusobno prcaju oko djedovine i ova nekakva Beth Dutton koja je unutar vjerujem svih nas žena, samo smo mnoge obične pičke.

I nemam pojma u kojem trenu života sam razdužila rečenice koje pišem. Donedavno je bilo misao, tačka, misao, tačka… valjda su mi se razdužile misli…

Trotačke su ostale. Bar nešto…

romanoff
Ringišpil osjećaja, roller coaster raspoloženja, kolekcija želja i ideja, zbirka nezbranih misli. Samo me ne pitajte šta ću sutra! Ne volim otvarati tegle, flaše i konzerve.

4 komentara

  1. uvijek sam se divila zenema koje su ustrajne u pozdravljanju izlazecem suncu, otvaranju cakri i jupiterima i marsima. Ja ako se i nafuram na to, svejedno negdje u dubini duse znam da je to sranje… Ali su mi oravo kul sa tim prihvanjem svega i svacega (ko fol)

Komentariši