“Nećeš valjda naručiti, pa košta 23 eura?!”
“Hoću, hoću!”
“Četrdeset i šest maraka za jebenu tjesteninu?”
Djeca tranzicije, čiji sam predstavnik i ja, brzo su morala učiti da ne prisijedaju roditeljima na muku. Sjećam se kristalno jasno tih ostataka makarona ili špageta u koji se miješala pošećerena i upržena prezla i ORASI. Orasi izrendani uz pomoć neke prahistorijske rendalice sa ručkom na okretanje koja je škripala tako da cijela mahala zna da se rendaju orasi. Malo me je znalo biti blam tog zvuka. Ne znam zašto, koga briga…
Majka je pričala kako je kad kreneš prema sjeveru Njemačke prava skupa poslastica tjestenina sa orasima. Pričao je to, nastavlja ona, moj deda dok je sa bivšejugoslovenskim orkestrima išao na proputovanja Evropom. Nije to, dodala bi, mogao svako ni priuštiti. Samo ti umjetnici hedonisti koje je svako čašćavao.
Mi smo, naravno, bili potpuno sigurni da je zašećerena tjestenina sa orasima u godinama nakon rata bilo jedino slatko koje su nam roditelji mogli dati.
Pitam balkansko-njemačke (stavovima i ponašanjem više balkanske, mjestom stanovanja više njemačke) prijatelje, brižno skupljene i okupljene u nekom usputnom restoranu, da mi prevedu komplikovanu riječ u dijelu menu-a sa tjesteninama.
Makaroni sa orasima!
Samo 23 eura! Da otkupe sva tranzicijska nepovjerenja prema roditeljima.
Slikala sam mami.
Napisala je da uživam, jer je bezbeli i hedonizam genetska kategorija. I što je moj bivšejugoslovenski deda bolje živio od mene?
Našla sam u Lidlu i rendalicu za orahe na čekrk. Kupila sam. Još samo da sačekam da zahrđa da zaškripi!
