Slike su za p

Sjedim na kafi s pogledom na Hum. Ispravljaju me, kažu nije Hum, nego Aleksanderplatz. U pet deka, bitno da hvata signale. Hum često iskače. Sjeli smo da jedemo. Naručila sam supu. Neko je ovdje pisao kako ne konta ljude koji u restoranima naručuju supu, a ni ja sebe ne kontam, al volim supu. Rekli su mi balkansko-njemački prijatelji, brižno skupljeni po Berlinu i ujedinjeni pod njemačkim Humom da se ne služi hljeb osim kad izričito tražiš. Izričito sam tražila, pa su mi donijeli neki okrugli hljeb u kojem je bila supa. Onako unutra. Hljeb tanjir. Ne znam ni zašto sam tražila, kad ni u Bosni uz supu ne jedem hljeb.

Njemačke lokalne željeznice su fizički u gorem stanju nego one u BiH. Kasnio je voz 45 minuta, ali se niko oko toga nije previše nasekirao, pa nisam ni ja. Unutra puše, a niko ne drami zbog propuha, niti je kome vata u ušima kao prevencija upale mozga. Nema mjesta da se sjedne na sjedište, ali je sasvim ok sjediti na podu. Sjedila sam na podu njemačke željeznice i bilo mi je super! Košta 9 eura cijeli mjesec vožnje odakle hoćeš i dokle hoćeš i kad hoćeš, pa koliko para toliko muzike.

romanoff
Ringišpil osjećaja, roller coaster raspoloženja, kolekcija želja i ideja, zbirka nezbranih misli. Samo me ne pitajte šta ću sutra! Ne volim otvarati tegle, flaše i konzerve.

3 komentara

Komentariši