Ubacilo me u kamion, nazad, skupa s inventarom. Kontam, ako me nađe policija, reći ću da sam ilegalni migrant. Da me deportuju kući. Nije daleko. Osam kilometara. Kad, ono, stvarno provirio policajac. Pita jel može šta pomoći. Možeš, brate, čuvaj opremu, moram piškiti.
Deportovala sam se sama kući. Deset sati poslije toga. Dani su tako dugi. Tako kratki.
Bolje i to nego sjediti u smjeni sa Parobrodom. Često me strefi. Kao kazna za sva nedjela ikad učinjena. Sto naspram mog, sjedne i onda počne: uh, uh, hah, hah… samo hukće. Ćiro! Nedajbože pozdraviti se sa “dobar dan, kako ste?” To “kako ste?” protumači kao signal za prepričavanje historije bolesti (ono više i, množina!)
U posljednje vrijeme sanjam neke apokalipse. Nuklearne napade. Elementarne nepogode. Al kao, meni nije ništa, zabavno mi u tom snu. Onda se probudim, pa me grize savjest što mi je zabavno u apokaliptičnim snovima. Kao, đeš tako reagovati?!
Ozbiljno, baš me muče!
Sanjam i da kradem knjige! Neko kupi, ja mu otmem.
Spavam!
Kupila sam nadmadrac s memory pjenom. Zapamtila mi je oblik guzice, pa sad svako večer u istoj rupi spavam. I svako jutro ne znam kako da ustanem. Kako da se izvučem.
Imala sam još svašta da kažem, ali ne mogu sad, jer mi se opet piški.
Usred najljetnijeg ljeta, temperaturnih krugova pakla, historijski nezapamćenih vrelina uspjela sam nahladit jajnik i to desni!
Još nekoliko dana do deportacije na vikendicu! Sjedi mi se na stijeni uz Dilan doga i ništa više od toga. Skromno!
