Veruje – dere se Bajaga.
Ne veruje – dere se neka nedefinisana masa koja mi odgovara na pitanje ima li raje pred Skenderijom.
Grad je akustičan. Real feel ko da mi pjeva negdje s krova, iako ima pola kilometra zračne linije. Publika je nevidljiva na balkonima Nakaša, krovovima i prozorima. Komšiluk čangriza. Glasno, kažu. Sutra radni dan. I meni je! Otvorila sam pivu i mučim se otvarajući neoljušteni kikiriki. Ne mogu spavati i da hoću. U pola 2 me pita “kuda si pošla sa tim tamnim očima?”, a ja se sjetim odgovora “u granap!”
Nisam ja ove gluposti nikad ni slušala, nego mi drago kad mi koncert upadne u kuću!
Zvuči kao dobar doživljaj, nekako čak i kad nekog izvođača ne slušaš, koncert bude totalno drugačiji doživljaj.
Sjećam se jedne godine kad je kod nas bio koncert Halida Bešlića u komšiluku, nikad nisam boje spavala nego uz zvuke niegovih pjesama koje polako ulaze u podsvijet. Haha Inače, nije da ga nešto volim, al tad skontah da je čovjeku jednostavna svaka pjesma hit i da uopće nisu loše.