Rizi bizi šizi gradska noć – ponoć

Mislim, dovozati se do kuće poslije ponoći obično je najbrža i najjednostavnija svjetska stvar. Kao da sebi zakupim cestu. Sama na svijetu.

Kažem kolegi da mi nije problem trznuti ga kući na Velešiće, jer su Velešići brdo prekoputa mog. Vratim se raskrsnicu dalje, jer je zbog postavljanja pruge jedna zatvorena. Dođem okolo do Grasa. Neki trkač sebe sjebao, al i ostale. Maše policija da skrenem, pravo ne može. Vratim se dvije raskrsnice dalje. Skontam, odoh na tranzit. Popnem se. Mijenjaju sijalice. Mašu da se spustim. Spustim se. Vratim se tri raskrsnice dalje. Skrenem desno pored novog Binga. Opičim pravac. Uzverem se na brdo prekoputa mog. Dostavim kolegu, komada jedan, u ispravnom stanju kući. Svojoj ne mogu. Zatvorilo tunel na Ciglanama. Farbaju ga, kažu. Vratim se četiri raskrsnice dalje. Uzbrdo. Zabrana. Pravo. Okolo.

Sat i po vremena za pet i po kilometara – doduše, zračnog prometa. Pješke mi kraće treba…

romanoff
Ringišpil osjećaja, roller coaster raspoloženja, kolekcija želja i ideja, zbirka nezbranih misli. Samo me ne pitajte šta ću sutra! Ne volim otvarati tegle, flaše i konzerve.

Komentariši