San mi nije pouzdan prijatelj. Noć se prostire do kraja svijeta. Nikad da prođe. Možda je planeta prestala da se vrti?
Sunce, ipak, izlazi. Tu je!
Slijedim ga. Okrećem mu se poput suncokreta.
U putničke kofere ne pakuju se drangulije. Zauzimaju puno prostora. U povratku se samo one i pakuju. Prostor za uspomene je bezgraničan. Mora li biti materijalan?
Semper idem. Zlo je uvijek isto. Dobro se mijenja u nijansama.
Vrijeme ima tendenciju da prolazi. Gradove zatičem gdje sam ih ostavila. Dubrovnik, kao i Beograd, kao doduše i svoje Sarajevo. Gradovi su nepomični.
Odavno ne pakujem drangulije. Uspomene prepuštaju mjesto novima.
U nekom sam raskolu između amnezije i deja – vu – a.
Графити су дивни хаха
Бога ми брате Бруте, да није нас двоје једно од само два службена писма у нашој земљи било би на овом блог потпуно запостављено…
Додуше, слика је београдска блоковска умјетност…
Правимо баланс 😃
Prelepo i prekurcoliko za moj ukus, ali su prekul spermici.🤡
Ovo mora da je grafiti pravila neka što voli kурац😁