Autonomni nervni sistemi

Otkad nisam osjetila stres. Onaj pravi koji krene negdje iz stomaka, zadrži se u želucu, smanji sposobnost koju imaju ruke i noge, a srce čuješ u glavi kako lupa.

Onaj stres koji se javi nakon što se nešto desi nekome tvom ili potencijalno ugrožava tebe, a ti se smiješiš i praviš da nije ništa. Ili si blago agresivan, jer ne znaš kako bolje.

Tražiš izgovore, jer nešto/neko mora biti kriv(o). Nije samo do tebe.

A jeste…

Do tebe.

Uvijek je, zapravo, do tebe. Nego, nisi znao bolje. Imao si nešto preče. Nisi razmišljao. Promaklo ti je. Pa i to priznanje ne čini taj osjećaj lakšim. I dalje zuji u glavi. Zuji i kuca. U njedrima stišće. Ruke su u džepovima, da se ne zatresu pred ljudima dok dijeliš krivicu s nečim, kad već ne možeš s nekim.

Fizička manifestacija stresa.

Nisam, eto, odavno osjetila stres. Godinu ili dvije bila mi je konstanta na koji sam navikla. Živjela sam s time. Naravno da je poslije toga život postao divan. Poletan. Sretan.

Adrenalin je nešto drugo. Umor je nešto drugo.

Danas sam osjetila stres. Fizičku manifestaciju stresa. Onog jakog, koji para. Koji stomak napuni prazninom, želudac mučninom, uši šumom, a glavu srčanim pulsom.

Nije bitno šta je. Znam da je do mene. Izgovora nemam, bar malo da olakša.

Proći će! Znam!

Neka ga katkad. Čisto da me podsjeti da sam živa.

romanoff
Ringišpil osjećaja, roller coaster raspoloženja, kolekcija želja i ideja, zbirka nezbranih misli. Samo me ne pitajte šta ću sutra! Ne volim otvarati tegle, flaše i konzerve.

1 komentar

Komentariši