Slika trenutnog trenutka…

Zrak je proparao bum bum bum. Izađoh na balkon. Obradovah se. Vatromet!

Dug i lijep.

Googlam, ne nalazim. Mahaluša je ipak saznala da neki izraelci nešto slave u i oko Muzeja i to Zemaljskog.

Snopovi svjetla paraju nebo. Mjesec. Kao zagrižen. Neki satelt negdje žuri. Kao da trči po nebu. Čini to oko pola 12 svako večer. Ne pitajte kako znam. Mislim, znam, jer gledam često prema gore. Sarajevo je na trasi čak četiri aviona u isto vrijeme. Brisel – Kigali; Thessaloniki – London; Viena – Priština i Stuttgart – Priština.

Prva dva morah googlat gdje ljudi idu. Kako sam samo neobrazovana. Druga dva razmišljam kako se, vjerovatno, neka dijaspora vraća kući. Svi putevi vode u Prištinu. Lijep je to grad. Sličan mom. Siromašan kao i moj…

Tako je tiho da čujem vodu kako negdje kaplje kap kap kap. I nešto hoda po travi šum šum šum. Onda je mjauknulo, pa mi objasnilo šta je. Ko je.

Moj grad ima svoj govor. Svoj jezik. Huči svako veče na potpuno isti način. Oglašava se.

Tek će ponoć.

Navukla sam trenerku preko pidžame, jaknu preko dukse, cipele i to zimske. Piva deblja, ali nema veze.

Plan za naredni sat je sjediti i gledati u ništa!

romanoff
Ringišpil osjećaja, roller coaster raspoloženja, kolekcija želja i ideja, zbirka nezbranih misli. Samo me ne pitajte šta ću sutra! Ne volim otvarati tegle, flaše i konzerve.

1 komentar

Komentariši