O hrčcima…

Mene je familija uvijek zvala hrčkom, a ovi neki bliži prijatelji Fočankom. Ono, uvijek sam negdje imala neku kovertu/čarapu u koju štekam novac. Dobra sam ljudima kad zafali, jebga svak zna da se krije neka sumica u ladici s gaćama. Nisu mi tu naviku ostavili moji roditelji i generacije prije njih. Oni su bili protiv štednje, jerbo sam se kao dijete igrala s ogromnom sumom bivšejugoslovenskog novca koji je preko noći izgubio svoje postojanje. Bilo je u kući i štediša Ljubljanske banke. U drugoj državi nekih koji su sve što zarade trošili odmah, jer je do navečer taj novac gubio vrijednost.

No, ja drugačije nisam znala kako da sebi prijuštim ljetovanja, skijanja, auto, svoj dio odgovornosti za vikendicu itd itd. Kasica-prasica.

Onda sam prestala.

Potpuno prestala.

Ima banka, šoping kartica, medžik kartica, nenamjenski kredit od 3 posto kamate…”treba živjeti”, rekoh sebi, “mani se ekonomičnosti”.

Nekad u novembru ili početkom decembra prošle godine nađoh birvaktilnu kasicu, onu dječiju, s otvorom za siću. Ubacivala sam kusur. Ne stalno, već kad se sjetim. Ono što ispraznim iz džepa. I to samo što se sjaji srebreno, onaj bakar je za lifta i kafe s aparata. Marka, dvije, pet… danas da ubacim neku siću. Ne može. Full.

Otvorim!

Jebo majku, pa 386 maraka sam uštedjela u apoenima od marku, dvije i pet, ubacujući ih s mijene na uštap za 6 mjeseci. Nečija penzija…

Ma da, Fočanka i hrčak!

Naredna tura je s nazivom/svrhom: grijanje zima 2022-23

I ne, nisam pametna da sve ovo zvuči ko savjet…

romanoff
Ringišpil osjećaja, roller coaster raspoloženja, kolekcija želja i ideja, zbirka nezbranih misli. Samo me ne pitajte šta ću sutra! Ne volim otvarati tegle, flaše i konzerve.

1 komentar

Komentariši