Tatarska pustinja

Baršunasta magla mi je ispunila obzor. Nekakva čudna. Talasa se. Vjetar je odnese. Onda je i vrati. Protrljam oči. Pogledam bolje. Izmaglica sačinjena od mušica. Na stotine. Na hiljade. Milioni mušica.

Pogled lijevo – sunce. Pogled desno – sunce. Pogled iznad – sunce. Pogledam pravo – kotrlja se oluja. Nestale Bjelašnica, Treskavica i okomiti vrh Visočice. Munje proparaše obzor. Jedna. Druga. Treća. Grmljavinu ne čuh. Naredni sekund je oblak iznad mene. Sasuo sav svoj gnijev. Sasuo. Otišao. Ostao obzor pun mušica. I sunce.

Vrijeme ko i moje misli. Nestabilno, gnijevno, sunčano i sa izmaglicom koja leti. Odnese ih vjetar. Onda ih vrati.

Mrak!

Na proplanku pod munjama. Sretna što sam najniža u raji. Ipak, najnaelektrisanija. Ovo dvoje više fizički. Jedno uči neku suru, drugo se krsti. Priziva se Bog kad je na ledini glava tokom oluje. Operateri prema njemu su različiti. Mene strah da nas slučajno ne pogleda, jer bi potencijalno znao šta da radi. Često bih da prođem malena ispod zvijezda. Neprimjetna i Bogu i narodu.

Nešto mi ne uspijeva…

romanoff
Ringišpil osjećaja, roller coaster raspoloženja, kolekcija želja i ideja, zbirka nezbranih misli. Samo me ne pitajte šta ću sutra! Ne volim otvarati tegle, flaše i konzerve.

Komentariši