Poklopci…

Pletem od besanih noći šal dnevnih snova. Šal u bojama zvijezda vedrog neba i teškog sivog oblaka.

Oblaci su poklopci.

Pišem tajno za javno. Poklanjam riječi, čak i kad ih prodam. Zamolili su. Kilu, dvije… ništa puno. Samo prospi. Kotrljaju se kao narandže vašingtonke u tamnu jesen. Ko ih uhvati, njegove su. Drvo pripada. Plodovi su slobodnijeg duha. Plodove ne interesuje da li su kupljeni ili ukradeni. Ljudima je to bitno…

Tako je i sa riječima…

Pita me kako da postane sličan meni. Definisao me je kao bolikurca. Ne definišem samu sebe tako, ali se i ne naljutih. Čak zvuči kao da mi laska, mada vjerujem da to nije bio cilj.

A kako? Nije teško…

Uzmeš gram sreće, gram tuge, gram izrazite zainteresovanosti i gram totalne svejednosti. Promućkaš. Dobiješ mene.

Poslužiti hladno.

Usamljenost među ljudima. Osjećaj pripadnosti u samoći. Pripadam nekima… koji nisu blizu. Zvanična komunikacija sa pripadajućima, jer sam nezvanična s nepripadajućima. Nepripadajući iscrpe toplije riječi.

Ohlade se dok dođu do pripadajućih.

Nepoznata osoba ispred ulaza je plakala. Slušala sam, ali sam se povukla iza zavjese. Kasnije mi bijaše krivo, jerbo sam mogla barem ponuditi pitanje razloga i potencijalno riječ utjehe. Nisam. Sakrila sam se, kao da nedajbože može da mi prenese suze ko virus…

Možda i može…

Nisam bolikurac, samo sam vremenom prestala da reagujem. Nekada sam to činila na prvu loptu.

Danas rijetko do nikako…

romanoff
Ringišpil osjećaja, roller coaster raspoloženja, kolekcija želja i ideja, zbirka nezbranih misli. Samo me ne pitajte šta ću sutra! Ne volim otvarati tegle, flaše i konzerve.

Komentariši