Šta sad da radi cura u ovom tužnom gradu osim da vjeruje u zrak…

Svjetla meni nepoznatog grada svijetle ispod prozora meni nepoznate zgrade. Ja sjedim na širokoj ledenoj kamenoj ploči i sa 15 sprata posmatram mrak. Debeli crni oblaci iznad mene sakrivaju mjesec, sakrivaju zvijezde. Plaši me samoća jer ne poznajem nikog u ovom glupom, velikom i zagušljivom gradu. Mislim da sam tužna, možda čak i očajna, ovaj osjećaj što imam u grudima još upoznala nisam. Fale mi prijatelji, nedostaje mi ljubav iako sam ovdje tek nekoliko dana. Ljudi koje upoznajem nekako su zatvoreni, nemaju topline ni osmjeha na licu. Priče su im uglavnom o uspjehu i novcnu, jer mašta snovi i šaljive priče za njih su nepoznati pojmovi. Momci koji mi prilaze, prilaze bez romantike, nema stidljivih pogleda i nesigurnosti u hodu. Zbog tankog vremena "date" traje kratko, poslije svako plati svoje piće i odlazi svojim putem. I ne znam zašto ovo baš tebi pišem ljubavi. Tebi, kojeg sam ostavila zbog ovog ovog tužnog grada. Fale mi zagrljaji, dugotrajne šetnje i malo vremena posvećenog meni. Fali mi malo neobičnih snova, maštovitih priča uz večernje kafe. Fali mi ono nasmješeno sunce i onaj lijepi smirujući zvuk gitare…

romanoff
Ringišpil osjećaja, roller coaster raspoloženja, kolekcija želja i ideja, zbirka nezbranih misli. Samo me ne pitajte šta ću sutra! Ne volim otvarati tegle, flaše i konzerve.

2 komentara

Komentariši