U sobi mojoj mrak. Tek mi se plafon sa vremena na vrijeme prosara svjetlom nekog automobila iz vana… Ne volim tamu, ne volim crnu boju, ali ovaj put trpim… Jer je drugacije nego inace…
Ja u tom mraku sanjam… Budna sanjam, pred ocima mi je neka daleka obala mora. Ne vidim sunce, ne vidim talase niti barke… ali znam da su tu… na nekoj polu jasnoj slici, kojoj mogu boje da mijenjam bas onako kako ja zelim… cak toliko duboko mogu da mijenjam, da mogu ubaciti i siluetu nekoga ko zaparvo ne pripada tu… nekad pripadao… tijelom sigruno… mozda cak i dusom… ali vise sigruno ne… i nikad nece!
cool blogg postovi su ti extra…navrati http://mdragon.blogger.ba
secanje u mraku postaje opipljivo , prosto boli … san je lek
laku noc
lijepo…
Pitam se nekad zašto se moramo zaljubit…………..ej postovi su ti super,blog također…….i thanks na komentiću…….
Nekad nam mrak zaista prija…
izvrstan post
ja isto najcesce budan sanjam
no ti si svoj “san” jako lijepo pomijesala sa sjecanjem, sjecanjem kojem skoro nikada ne uspijevamo pobjeci ma koliko to zeljeli..
Lijep pozdrav
yayo: hocu, eto me
vrelanoc: da upravo tako, samo sto je problem u tome sto u tim situacijama ne mogu da zaspim…
tiliacea: hvala
bellydooll: i ja isto, hvala ti puno 🙂
pOokla: upravo tako!
bestraga: da, pomjesaju se masta i sjecanje, nekad lijepo nekad ruzno, ali svakako je tesko pobjec, pozz 🙂
lepo je to shto si napisala……POZZ