Nije svejedno

U Tunguziji! – bila je to priloška odredba za mjesto, kad bi pitali ko djeca nekog odraslog gdje se nalazi nešto što smo izgubili. U Limburgu! – isto značenje. Oba mjesta postoje, jedno u Rusiji, jedno negdje u Nizozemskoj. U Uzbekistan! – priloška odredba za mjesto gdje odoh nekad krajem marta. Pitali su me bil’…

Nastavi čitanje →

Where Europe ends and never begins

Što bi GenZ rekli: prepička! Takva sam izašla danas. Cokćem ulicom svježe potkovana. Požurila bih, jer kasnim, al ne mogu, jer sam se nabila na toliku štiklu posljednji put ljeta gospodnjeg 2019., priloške odredbe za vrijeme: prije korone. Sjedimo. Pasem neku travu. On pored mene brsti neki žbun. Duša mi u pozadini razvila transparent: “hoću…

Nastavi čitanje →

Onima koji odlaze i onima koji ostaju…

Sušta je činjenica da sam geografski rasla na prostoru gdje kad “plačeš bez razloga, daju ti razlog da plačeš”. U neka doba, valjda, ništa više nije dovoljan razlog za plakanje. Možda negdje iscuri kroz sarkazam, teškoće kroz humor, nešto negdje mora… U tome svemu, nikad nisam naučila kako nekoga da utješim, posebno ne kako da…

Nastavi čitanje →

‘oroz!

Joj jesam bila koka u kasnim tinejdžerskim i ranim dvadesetim, kad sam tik nakon polaganja vozačke pazarila BeeMWea… limuzina, čelične felge, ringovi Angels eyes, karboni u unutrašnjosti, zatamnila stakla, pa me drot MUP-a RS-a u nekoj zabiti kod Pala natjerao da ih gulim na sred ceste, jer su tamna prednja stakla bila ilegalna… joj jes’…

Nastavi čitanje →