Bojis li se mraka

Ispucavanje

10.12.2019.

Za sve noćne ptice...

Žao mi je svih onih ljudi koji 10.12. u 24 minute nakon 1 poslije ponoći nisu širom otvorili balkonska vrata i shvatili kako je noć lijepa. Malo prohladna, ali lijepa. Sinoć je u 24 minute nakon 1 poslije ponoći situacija bila drugačija. Smog je pokušavao da se zadrži, ali mu grad nije dao. Na nebu su se vidjele zvijezde i mjesec, vrhovi Unitika i SCC-a izvirivali su iznad jedne polužive sive mase, a njoj se u neka doba uspio oduprijeti i hotel Holiday. Sive zgrade na Marin Dvoru ostale su zarobljene. Kao i glavna cesta. Kao i donji dio obronka Trebevića. Znam to, jer sam i jučer u 24 sata nakon 1 poslije podnoći bila budna. Večeras i ptičice cvrkuću u ova doba. Šta li je njima? Mogu li ptice patiti od insomnije kao i pojedini ljudi?

Ja ovo ne bih nazvala insomnijom. To je definicija nekog medicinskog stanja u kojem se ljudi pate. Stanja kada osoba pokušava zaspati, ali ne može. Stanje koje zahtjeva liječenje. Tabletama. Gluposti. Ja ne patim od insomnije. Više od nekog stanja potpunog uživanja u miru koje donosi noć. Sve se stiša. Sve ima neki svoj red.

Nekoliko godina fascinirana sam savršenim redom  kojeg donosi pet sati ujutro. U 15 do 5 prođe prvi tramvaj. Tačno u 5 zazvoni crkva. Oko 5 i 20 ezan i tik nakon njega prve ptičice zapjevaju. Tačno tim redoslijedom. Danima, mjesecima, godinama... Cijeli dan je haotičan, ali taj njegov dio je u savršenom redu. Nekad razmišljam kako ja zapravo ne čujem ni ptičice ni tramvaj. Čujem savjest koja mi kaže da sam dočekala još jedno jutro budna. Pa vi to definišite kao insomniju. Ja ću se zadržati na riječi "uživanje"...


29.11.2019.

Very black friday...

Četvrtak je navečer i pažnju mi privuče priča na nekom blogu ili light portalu o bakici koja  svake nedjelje prije podne lupa po dasci ravnim čekićem za meso - da komšije misle kako će praviti šnicle, iako ih mjesecima nije uspjela prijuštiti. Nešto mi se srce stegnu. Ne dugo, jer zazvoni telefon. Najavili su dolazak sutra (danas)... Najrođeniji moji. Skočih u pola 11 navečer da oribam halu, kuhinju, usisam, propušem prašinu sa vidljivih površina, premjestim hrpu papira sa stola u ladicu da se ne vide... Eto, toliko smo se razrodili... Nekada smo dijelili životni prostor.

Petak je ujutro. Kiša sipi i hladno je. Najzad izvukoh debelu jaknu. Treća joj je godina. Doduše, poskupa je bila. Revolving kartica. Otplaćivala sam je i u julu. Trepnuh okom, podne je. Posmatram iz sivila sve te ljude kako punih kesa izlaze iz tržnih centara. Razmišljam, blago njima. U podne, radnim danom, kupovati... jebo me struja što je platih, mogla sam bar novu jaknu uzeti na nekom sniženju.

Petak je poslijepodne. Gužva je. Tramvaj skreće prema Željezničkoj. U autu sjedim, mic po mic. Radio kaže da je razlog gužvi Black Friday. Nepropisno se parkiram dvije ulice od kuće. Samo do Binga. Glava me boli. Boli od zlih ljudi na poslu i dosadnih ljudi na poslu i previše finih ljudi na poslu. Boli od mic mic vožnje. Boli jer su mi gosti već kući. Zovem da pitam šta treba. Kažu, kupi Doritos. Kažu, kupi suhog mesa. Kažu, treba i hljeba. Kažu, kupi nešto slatko. Probijam se kroz masu ljudi. Grabim sa polica, razmišljajući o nepropisno parkiranom autu ispred. Plaćam. Stiže sms iz banke da sam u minusu. Zahvaljujem što mogu trošiti više nego što imam. Pokriće se. Mogu i šnicle za nedjelju kupiti, da ne lupam po praznoj dasci. Izlazim, ignorišem dva migranta koji mi kažu da su gladni. Pokazuju prstom prema ustima. Ne traže pare. Gladni. Ipak, ignorišem ih.

Petak je poslijepodne. Naravno da sam dobila čestitku za savršeno uparkiran auto. Ulazim u kuću. Zavaljeni su ispred TV-a. I počinje: zaaašto narandžasti Doritoooos, rekli smo ti zeeeleni. Što kupi već nareeezano suho meeso, bolje bi bilo da je u komadu... Proteinski hljeeb? Ijjjuh...

Kesu punu narandžastog Doritosa, narezanog suhog mesa i proteinski hljeb odnijela sam migrantima! Zahvaljivali su mi dok im se nisam izgubila iz vidokruga.
13.11.2019.

Brain free..

Kafa bez kofeina, piva bez alkohola, hljeb bez glutena, mlijeko bez laktoze, sladilo bez sećera... Zašto su postali moderni polovni proizvodi? I još strašno skupi? Duplo, trostruko, četvorostruko skuplji od onog cjelovitog?

Selo i uzela sam pile u dlan. Preslatki žućo mi je stao u dlan! Horoz je otprilike veličine pilećih fileta koje nam prodaju. Bataci ko u kondora. I savjet čitam... kaže... ne valja obično ulje, kupi kokosovo... Filetu horoza i batacima kondora ne treba ništa. Skuhaju se sami u svojoj vodi kada ispušu na 100 stepeni.

Imala sam drvene prozore. Dihtovali su, ali izgledali bezveze. Htjela sam ih farbati šarenim bojama. Kupila sam plavu! Kupila sam i bijelu. U drvenom prozoru živio je crvić. Bio je stanovnik vjerovatno dugo, samo ja to nisam znala. Nismo smetali jedno drugom. Ubijedili su me da mijenjam prozore. Dostavili su mi PVC... Svaki dan skupljam mrtve muhe i mrtve bubamare po njegovom oknu. Eto, u drvetu je živio crvić, PVC ništa ne može da preživi.

Ne bi mi ovo sve ni palo na pamet da mi upravo ne potopiše čija sjemenke u bezmasni jogurt i serviraše kao večeru nakon napornog radnog dana. Čija sjemenke? Ujutro nakon toga kakaš ko grlica. I kaže se ko grlica, ko kad je sjemenje za jebene ptice. Takve ih Bog napravi. Ljudima dade zube. Da žvaću. Bar da su mi ostavili krila kondora sa hljebom bez glutena. Večeras mi ni to ne bi smetalo...
05.11.2019.

Južina...

Početak je novembra, a komarac je na mom stolu skakutao kao pijan, pa uletio u čašu pive. Preživio je. Veš se osušio za cirka dva sata. Vjerovatno su se osušile i gaće koje su završile na balkonu zgrade do moje, ali meni je bilo previše ofirno da ih odem spašavati. Smog je rastjeran, a na nebu su se pojavile zvijezde kao usred jula. Vjetar je puhao sa juga. Puhao je toliko jako da je potpuno ogolio divlju trešnju ispod mog prozora i upotpunio pogled na jebeni SCC - taj simbol bh. kapitalizma i radnji punih ljudi u kojima rijetko neko nešto kupuje. Jugo je puhao toliko jako da me ne bi čudilo da sutra divlja trešnja probehara. Već su je jednom snimale TV ekipe u kasnu jesen razbeharanu, drugi put mi ne bi bilo čudno...

I tako, nađem snagu da uživam i u jugu. Splićani bi rekli fjaka. Dubrovčani bi zaključali kancelarije i otišli kući da guštaju. Kažu da to nije ljenost, nego duboko stanje uma.

Ima tih ljudi u mojoj okolini kojima ama baš sve smeta. Sve uprate. Sve znaju. Sve je njihov problem i svako im je za sve kriv. Ima tih ljudi kojima je i tvoj problem, njihov problem, pa je još veći problem što ti taj svoj problem ne rješavaš onako kako bi oni htjeli. Ili ga nikako ne rješavaš. Ima tih ljudi koji žive tuđe živote i tuđe probleme, uključujući i tvoj, a ti te iste ljude tek tako slučajno sretneš - na ulici, u prolazu, u haustoru. Do tog samog čina susreta ni ne razmišljaš o njihovom postojanju. Nikad mi nije bilo jasno kako ti ljudi funkcionišu? Da li oni ikada uspiju uživati u južini?


22.10.2019.

Man in black sa bijelim rukavicama, na najvišim pozicijama, dobro poznat u međunarodnim krugovima...

Jutros me budi zvuk rušenja i struganja, nakon toga nečijih koraka, a onda još jedan niz rušenja i struganja. Zvuk dopire sa krova, dakle drito iznad mene. Da se to događalo usred noći, zaključila bih da je neki paranormal activity. Kako je jutarnje sunce već rastegnulo zrake, prva pomisao mi bi kako nisam platila zadnja dva računa upravitelju zgrade, pa šta god da se događa, teško da će mi ko pomoći.

Onako u pidžami provirim kroz prozor. U krov bulji međunarodni diplomata sa adresom u mojoj zgradi, kojem su lokalni stanari, možda nepravedno, dali epitet špijuna. U krov bulji i teta sa prvog sprata za koju sam sigurna da je špijun. U krov bulji i dvoje klinaca, djevojčica sa Hello Kitty ruksakom i rozom jaknom i dječačić sa Captain Amerika ruksakom i plavom jaknicom. Oboje samo što ne iščupaše dugmad. Kao i njihova baka koja ih prati prema školi. Ona čuva dugme na hlačama. I priča priču. Priča kolika je sreća vidjeti takvog čovjeka na krovu.

Jutros su nam mahalu obišli dimnjačari!

Ja sam prizor vidjela tek kada su se kao Avengersi uzverali na zgradu do moje. Dugme na sebi imala nisam. Pitam međunarodnog diplomatu zar i na vrlom zapadu ljudi vjeruju u tajnu moć sreće nakon pogleda u dimnjačara, jer sam bila ubjeđena da su takva praznovjerja isključivo balkanskog porijekla. Odgovori da je to praznovjerje rasprostranjeno diljem planete. Doduše, nije siguran da se ljudi baš svugdje hvataju za dugmad. Ipak, zlu ne trebalo kad mu je košulja bila puna dugmića. Dugmiće su potražila i dva drota kojima su spiralne pertle virile iz ušiju, a koja su došla po međunarodnog diplomatu.

Dakle... jutros sam vidjelja dimnačara!

I tako razmišljam. Imaš taj teški posao. Skačeš sa krova na krov. Imaš bijele rukavice i crnu odoru i lice ti je čađavo. Kuda god prođeš donosiš sreću. Ujedinjuješ ljude. I domaće i strane. I smiješ se. I imaš pravo da se smiješ. Ti si, brate, najbolja stvar koja se desila mojoj mahali ove godine.

Btw, platila sam upravitelja... zlu ne trebalo...
17.10.2019.

Ovčice...

Iznad Bjelašnice se razdužio umorni veliki aligator, pokušavajući uhvatiti plijen. Tiranosaurus je uživao u pogledu na obronke Trebevića, dok se stado ovčica razdragano rasporedilo iznad Grbavice. Iznad velikog banera banke kod Bristola simbolično se pojavio znak eura. Zatim ugledah još jedno stado ovčica iznad svoje zgrade. Ovčice. Kako mi samo nedostaje taj izraz. Morala sam ga podijeliti sa nekim, kad više niko nema vremena gledati u oblake, a posebno ne definisati im oblike.

Prvo me obasu tuga. Tuč mi pritisnu grudi. Kamenje napuni pluća. Olovo stomak. Onda i neka radost. Laka kao pero. Kao oblaci iznad mene. Kao ovčice iznad zgrade.

Razmišljam, da li gledaš isto što i ja, samo iz neke druge perspektive. Prošla je godina. Prošlo je više od godine. Krećem se i većinom ne razmišljam. I tako.Trenuci. Snažniji od miliona drugih. Pomislim. Sjetim te se. Pa mi u trenutku glupo i plakati i smijati se.

Ako ništa. Hvala ti za bezbrižno djetinjstvo. Djetinjstvo u kojem sam naučila uživati u oblacima.


10.10.2019.

Odgoj...

Čitam tako neku vijest, da li lažnu ili stvarnu, da su pohapsili u Austriji neke roditelje Bosance, jer su svom djetetu rekli: ubiću te! Jedva porodica bosanska objasni austrijskoj policiji da se to tako u Bosni kaže i da to ne predstavlja ozbiljnu prijetnju po život samog djeteta. Imamo mi svoje odgojne metode...

A imala sam u familiji sličan slučaj. Odselili se ljudi u Ameriku sa djevojčicom. Djevojče poraste. Pubertet pokuca na vrata. Posvađalo se sa materom oko neke gluposti. Nije joj mama dala dovoljno džeparca. Grmilo je, kažu, to djevojče toliko da je mirna američka mahala odjekivala, a nakon toga pozvala socijalnu službu. Elem, došli drotovi, došli iz socijalne službe, završi djevojče u foster family. Ni samoj joj jadnoj ne bi jasno šta se dogodi. Objašnjava ona drotovima, objašnjava socijalnim radnicima, objašnjava novoj familiji kako je pretjerala. Kako je slagala. Zbog silnog objašnjavanja završi kod psihologa. Psiholog je ubjeđuje da je sasvim normalno osjećati ljubav prema zlostavljačima, posebno kad su ti roditelji. Završiše na sudu. Family court. Srećom pa je sudija sabrao dva i dva i vratio djevojče majci. Eno je pripijena materi uz kuk, jebo džeparac. Zapadnjačke odgojne mjere...

Dječaka u mojoj, bosanskoj, mahali prebi neki dan otac ko vola u kupusu. Dijete gleda američke filmove. Dijete ima pristup Internetu. Dijete nazva policiju. Došli su po pozivu. Moraju. Objasni djetetu drot kako je i on kao mali dobijao batine i kako je dobro isp'o na kraju. Ništa mu ne fali. Malac je isti dan dobio novi bicikl. Zaboravio sve. Čudna ljubav bosanska. Kakvi psiholozi...




03.10.2019.

Optimizam u kapitalizmu, lijep trenutak i "man who sold the world"... ili kako sam izašla sa posla u 10

Na posao sam stigla u 9 ujutro. Sastanci i zapadnjačke pizde materine. Planovi i programi. Skontam - provrtiću se... izaći ću sa posla u 10! Lijep je dan. Mogla bi se i kafa popiti. Trebao mi je biti slobodan dan. Došla, eto, da ne bude da se ne pojavih.

Pola je 12 i stigle su upute za dalje. Računam i sračunam - izaći ću oko 3h. Dogovorim kafu sa drugaricom u 5.

Pola je 6 i kafu sa drugaricom sam odgodila. Letam od kraja do kraja hodnika, ulazim i izlazim iz prostorija, sudaram se sa ljudima, hvatam papire u letu. Uvjerena - ako požurim izaći ću oko 7.

Pola je 8 i sjeli smo na kafu sa jebenog aparata. Kaže kolegica, pedesetogodišnjakinja u filozofiji kakva se samo na pauza-kafama može čuti: "Eee da mi je nekad uhvatiti neki trenutak za koji ću reći kako je bio divan. Ne mora biti ništa veliko. Zalazak sunca. Klupa uz rijeku. Samo da baš u tom trenutku možeš uživati i reći kako je bio divan i pamtiti ga".

Pola je 9 i zvonio je telefon. Zvonio je i u pola 10.

Sa posla sam zaista izašla u 10! U 22h po srednjoevropskom vremenu...

Dan uništen. Opet sam ispušila kutiju cigara. Na putu kući napravim džir do Varalice. Kupim novu kutiju cigara i pivku.

Pola 12 je i sjela sam na balkon. Prozračno je, ali nije hladno. Prvi vijesnik jeseni - SCC bliješti kroz već opustošene grane trešnje koja cijelo ljeto služi kao dobra svjetlosna izolacija. Opet vidim crkvu na Marin Dvoru i čitam reklame sa poleđine Alte. To ljeti ne mogu. Ljeto je završilo oko ponoći. Miriše kiša. Počinje kiša. Grmi u daljini. Grom je pogodio nešto strašno blizu, munja je dan pretvorila noć, a zvuk prošao kroz zemlju ispod mene i nastavio negdje dalje. Nakon njega novi. Pa još jedan.

Pola je 1 i kiša pljušti. Na balkonu sam sjedila do prije 15 minuta ogrnuta u dekicu koja se do prvih kapi kiše sušila na štriku i koja još miriše na Cocolino. Ima i nešto smirujuće u tom grmljavinskom zvuku koji protutnji kroz zemlju ispod mene i nastavi negdje dalje... Sjedim tako i razmišljam da li je upravo to taj trenutak o kojem je kolegica danas u pola 8 na pauza-kafi sa aparata govorila...

*u pozadini svira "we never lost control, you're face to face with the man who sold the world"


01.10.2019.

Sve bolesti 31ve...

Ah, dugo me ne bi na ovim prostranstvima bloggerskim. Ne bih ni noćas škrabala, nego mi slučajno pade na pamet. Ujebao me ovaj nju ejdž prema kojem je cool stalno biti online i odmah sve upratiti, zapratiti i odgovarati na poruke putem supersmart telefona, ali ne i upaliti kompjter pa se malo zadubiti. A stoji tu, skuplja prašinu.

Ništa se kod mene promijenilo nije. I dalje puno pušim, pijem i psujem. Inače me opisuju kao kulturno gradsko ćeljade... ne znam kako?!

Elem, ovdje sam dolazila da se žalim... pa krenimo:

- GlOva mi je puna peruti. Nagnem glavu naprijed, zimsku sezonu otvorim. Snijeg. Malo se počešem, nokti mi puni vlastite kože. Šta malo se počešem. Svrbi u pm. Šta je činiti? Nemojte me slat' u apoteku ili doktoru, molim vas! DM, CM, lokalni granap?

- Rekoh drugarici da je ok otić' psihologu. Kako bih joj to dokazala, odem sa njom psihologu. Sjela. Za 60 KM mi se žena izjadala ko niko dosad. Tačno sam sjela kao u onim filmovima, sve sa nogama dignutim na kauč i onim klik klak na stolu što leta tamo vamo... dakle, žena odvali o svom životu, samo što joj suza ne kanu... izađoh sa upitnikom iznad glave... Jedino na šta se požalih jeste da sam zadnjih dana ili mjeseci previše lijena. Reče mi da ljenost, ni kao definicija, niti kao kategorija u psihologiji ne postoji, već da to može značiti nedostatak motivacije... Demotivisala me je u pokušaju da dam novih 60 maraka... Drugarica je izašla sa dijagnozom i receptima, te sam sad za to, jel, ja kriva... Kao, jebote ideja.

- Možda se sutra opet vratim ovdje. Ili prekosutra. Ovaj blog je bio in and out... strašno bitan i strašno nebitan u isto vrijeme. U danima, mjesecima i godinama koje su bile i prošle. Neke misli. Neke crtice. Neke gluposti. Trag postojanja. Piše od 2006. godine. Paaaa jeeeebote...


21.01.2019.

Kupujem majstora!

- Dobar dan, treba mi frižider i šporet, cijene za nas ljude sa prosječnim mjesečnim primanjima?
- Ugradbene ili samostojeće?
- Aaa samostojeće, da budu samoodlazeće kada crknu!
- :/

Al jesmo prije 15 godina bili cool kada smo napravili tu kuhinju po mjeri u doba dok još niko nije pravio kuhinje po mjeri. Pile se peče u rerni lijevo, a krompir kuha na ploči desno. Frižider sa vratima boje ostalih ormarića. Onda, jel, crkne rerna. Izvalili pola tog lijevog. Pa crkne ploča. Pa izvalili pola tog desnog. Pa iscurio i frižider. Jebeš boju ormarića, daj šta daš. Od ugradbene kuhinje nakon 15 godina ostadoše samoviseći ormarići gore, poneki je još imao ručku.

I ono došlo meni sad u kuću da mi prodaje maglu. Baaa, lijepi pločice, otići ću u Fis kupit kuhinju za 400 KM. Nekvalitetno? Pa kad probadne, opet ću otići u Fis i kupiti kuhinju za 400 KM. Opet ne izađe to 3500 koliko cijeniš. Dakle, frižider i šporet će sami stajati... Kaljeno staklo sa led svjetlima? Maaa lijepi pločice. Kaže kolegica da je platila po 25 KM svaku rupu za utičnice što su joj rezali na tom staklu. Ako mene pita, ja bih produžni iz Robota od 3 marke provukla i voz.

Ovih dana bi mi najisplativije bilo kupiti majstora. Tražila na Piku, al nema.

Taman ispratila majstore. Tortu napravila kad su izašli. Da proslavim. Ispekla je u samostojećoj Beko rerni cijene za nas ljude sa prosječnim mjesečnim primanjima. Taman ljudi izašli. Začepi mi se WC šolja. Kaže mama zovi one 24 sata dostupne majstore. Jok bona, odoh pitat google. Kaže google sipajte deterdžent za suđe i preko kantu vruće vode. Probam. Ne ide. Drugi savjet kaže sipajte coca colu. Ulijem ja i to. Odstoji to pola sata po uputama sa googla. Povučem vodu. U piiiičkuu materinu, iscuriše i coca cola i deterdžent za suđe i sva pizda materina koja je uzrokovala začepljenje.

Došao je 24 sata majstor.

Očepio šolju za 5 minuta. Naredna 3 sata sam ribala coca-colu sa pločica.







Stariji postovi

Bojis li se mraka
<< 12/2019 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031


PAŽNJA
Postovi na ovom blogu mogu sadržavati scene seksualnog dijaloga ili nasilnog ponašanja, pa se preporučuje roditeljska pažnja ako su u pitanju mlađi čitaoci!


Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je namjerna!

Image and video hosting by TinyPic




GLEDAJ I VIDI
U gradu razmažene djece
pod krovom namještene sreće
svaki pogled priču skriva
dubokih suza

u svakom kutu našeg oka
svjetle znakovi i zovu
svi pod noge novog boga
dišemo dijelove života

jesam li sin svoje majke
jesam li sin svoga oca
jesam li stvarno ovdje samo
da potrošim što novca

gledaj, gledaj i vidi
mi stojimo sami
pod svjetom reklama
gledaj, gledaj i vidi
ni blur neće skriti
kristal u nama

mislim da me prate
čistači otvorene mašte
i važu svaku riječ i gestu
još uvijek tapkaju u mjestu

jer traže svjetlom ispod svjetla
traže u mašti nekog reda
traže novcem mjesto srcem
traže novcem mjesto srcem...
________________________________

Jedna staza
osamnaest kamencica
gore na nebu, zvijezda
dole na zemlji trnje i ruza
jedna jedina
nekome divna, nekome uvela
rodjena na kamenju
kamenju prilagodjena
pod kamenjem skrivena
kamenjem odgojena
Ali ipak...
uvijek necijom kisom uplakana

by Avadon


________________________________

Ljudsko, odveć ljudsko
"Otuda mora viša kultura dati čovjeku dvostruki mozak, takoreći dvije moždane komore, jednu za osjećanje nauke, potom i ne-nauke..."
Nietzsche

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
266410

Powered by Blogger.ba