Bojis li se mraka

Zbirka nezbranih misli

03.04.2021.

Lipe li večeri

Ne vežu me prevelika sjećanja za mog pokojnog dedu. Rano nas je napustio. Samo ribarske priče njegovih bivših kolega. Pričali su mi o tome kako države poput Libije, Zambije i Kenije danas ne bi imale struju da nisu tih godina, za neke ogromne pare, zaposleni u Energoinvestu išli i dizali dalekovode. Iz godine u godinu priče su dobijale sve više detalja. Žive legende kažu i da su u nekom tajnom skloništu za vrijeme bivšeg političkog sistema potajno pokušavali napraviti nuklearnu bombu. Nisu uspjeli, jer nisu znali kako. Svašta su mi pričali.

Svog se dede sjećam kao izrazito šutljivog čovjeka. Vuka samotnjaka. Nije bio oduševljen prisustvom ljudi. Nikoga zbog njega nije zaboljela glava, ali nije se ni unosio u tuđe živote. Živio je tiho. Otišao je tiho. Na sahrani je bilo tek pet ili šest ljudi. Sahrana u tišini, kao i njegov život. Suprotnost mojoj baki koja je živjela glasno sa ljudima, za ljude i uz ljude. Kako li su se našli?

Danas! Malo hercegovačko selo. Višestoljetno imanje na kojem je velelepna kuća. Mercedes parkiran, stepenice od mermera, široki stubovi, ogromna terasa, na podu ogromne kamene pločice, kuhinja sa tri pećnice, svaka ladica i ormarić otvaraju se blagim pritiskom prsta. U sredini kuće peć na drva i očigledno jedina stvar koja se od svega toga koristi. Nevjerovatno bogato i nevjerovatno skromno u isto vrijeme. Kao i sve sa te strane familije.

Dočekale su me drhtave ruke i pogled uvrijeđen što sam pozvonila da uđem. "Što zvoniš, dijete drago, ovo je tvoja kuća!", prozbori stara tetka. Zaboravila sam da su vrata otvorena do navečer pred spavanje. Otvorena za sve putnike namjernike. Niko se svakako ne bi usudio opljačkati staru hercegovačku tetku. Četiri sina budnim okom je čuvaju. I njihova djeca.

Nisam dugo bila. Dvije ili tri godine su prošle. Vrijeme curi, a čovjek ne razmišlja kako ga neće moći vratiti.

Uskršnja jaja farbana u kori luka. Prirodno. Crvene boje. Poredana u jestivoj košarici. Neće ih niko dotaći do sutra ujutro. Može neko probati, ali dobiće po prstima. Na šporetu se krčka istarska maneštra. Miriše meso. Pas u ćošku glođe kost veću od sebe samog.

Crno-bijele slike na komodama i zidovima. Puna usta sjećanja. "Sve je nekad bilo ljepše", kaže stara hercegovačka tetka. "Ljudi su bili drugačiji".

Popile smo po rakijcu za žive i za mrtve i mir Božiji. Prilagođavam se lako i ne ulazim u detalje. Prepustim se situaciji, pa kamo me odvede. Kupim i čuvam događaje i trenutke. Otvoreno i iskreno, sa svime se složim. Na koga li sam takva? Sve je to bogatstvo.

Pola je devet i zaključana su vrata. Ovdje se ljudi boje utvara, a ne lopova.

Čujem tišinu. Osjećam mir. Zrak je čist. Na tren smo ga isprljali sa po jednom motanom cigaretom. Hercegovačkim duhanom.

Ovo su sitni trenuci koje hoću da pamtim!

Vrijeme curi, a čovjek ne razmišlja kako ga neće moći vratiti.
Bojis li se mraka
<< 04/2021 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930


PAŽNJA
Postovi na ovom blogu mogu sadržavati scene seksualnog dijaloga ili nasilnog ponašanja, pa se preporučuje roditeljska pažnja ako su u pitanju mlađi čitaoci!


Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je namjerna!


Copyright © 2006.-2020. Sva prava pridržana!


GLEDAJ I VIDI
U gradu razmažene djece
pod krovom namještene sreće
svaki pogled priču skriva
dubokih suza

u svakom kutu našeg oka
svjetle znakovi i zovu
svi pod noge novog boga
dišemo dijelove života

jesam li sin svoje majke
jesam li sin svoga oca
jesam li stvarno ovdje samo
da potrošim što novca

gledaj, gledaj i vidi
mi stojimo sami
pod svjetom reklama
gledaj, gledaj i vidi
ni blur neće skriti
kristal u nama

mislim da me prate
čistači otvorene mašte
i važu svaku riječ i gestu
još uvijek tapkaju u mjestu

jer traže svjetlom ispod svjetla
traže u mašti nekog reda
traže novcem mjesto srcem
traže novcem mjesto srcem...
________________________________

Jedna staza
osamnaest kamencica
gore na nebu, zvijezda
dole na zemlji trnje i ruza
jedna jedina
nekome divna, nekome uvela
rodjena na kamenju
kamenju prilagodjena
pod kamenjem skrivena
kamenjem odgojena
Ali ipak...
uvijek necijom kisom uplakana

by Avadon


________________________________

Učini nešto danas!
Učini nešto danas,
čega se to bojiš?
Nazovi telefonom nekog koga voliš!
Kupi novi kišobran i opet ga izgubi,
stopiraj do Berlina,
još jednom se zaljubi!

Učini nešto danas!

Trideset i jednu mi je trebalo da shvatim
da nema običnih podneva,
da nema običnih sati!

Postani dijete na trenutak,
preskači crte na pločniku!
Daj malo smijeha,
koliko puta imaš ovu priliku
preuzima te strah,
to već odlazi u naviku!

Ovo je moj popis,
ovo je moj popis
stvari za obaviti!

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
337373

Powered by Blogger.ba