Nekada je pored mene. Osjećam je.


Dok hodam onim ulicama kojima smo zajedno hodale. Dok silazim niz stepenice preko ćilima od žutog lišća. Dok gledam neku novu generaciju kako oslikava mural preko sivog zida. Znam da bi prokomentarisala kako mladost nikad ne treba sputavati.


Nekada je pored mene. Osjećam je.


Dok me zaustavljaju svi ti silni ljudi koji me i dan danas povezuju sa njom. Među njima i uglednih profesora i vještih pekara, ljekara i teta zaduženih za higijenu, bivših ministara i bivših sitnih lopova. Nikada ljude nije dijelila. Bila je visoko. Bila je nisko. Stara generacija. Škole je završila i cijeli život se usavršavala, samo kako bi se mogala spustiti među ljude i konkretno im pomoći.  Moj je spektar ljudi danas isti! Zašto ne bi bio? Iz drugačijeg ugla, ali istu misiju imam.


Nekada je pored mene. Osjećam je.


U onim teškim trenucima kada ne znam šta da radim. Kada ne znam kuda da krenem. Tada mi se često kroz snove javi.


Nekada je pored mene. Osjećam je.


Jedino što nije voljela jeste crna boja. I jedino na šta nije trošila vrijeme jesu trivijalnosti. Smijala se. Živjela je punim plućima. Davala je. Dijelila je. Htjela je da bude, a ne da posjeduje.


Nekada je pored mene. Osjećam je.


Nedjelja je i ljudi su se uputili svojim najmilijim kojih više nema, ali još su tu. Osjećaju ih. Kupih cvijeće, što šarenije. I uzeh ružu da ponesem od osobe koja je prodaje, a koja me opet povezuje sa njom. Mali je ovo grad. I gle već je puno šarenog cvijeća, trava ispljevljena, kamen očićen… već je upaljeno nekoliko lampiona.


Biće uvijek pored mene. Drugačije ne bih ni znala…
romanoff
Ringišpil osjećaja, roller coaster raspoloženja, kolekcija želja i ideja, zbirka nezbranih misli. Samo me ne pitajte šta ću sutra! Ne volim otvarati tegle, flaše i konzerve.

2 komentara

Komentariši