Bojis li se mraka

Ispucavanje

29.11.2019.

Very black friday...

Četvrtak je navečer i pažnju mi privuče priča na nekom blogu ili light portalu o bakici koja  svake nedjelje prije podne lupa po dasci ravnim čekićem za meso - da komšije misle kako će praviti šnicle, iako ih mjesecima nije uspjela prijuštiti. Nešto mi se srce stegnu. Ne dugo, jer zazvoni telefon. Najavili su dolazak sutra (danas)... Najrođeniji moji. Skočih u pola 11 navečer da oribam halu, kuhinju, usisam, propušem prašinu sa vidljivih površina, premjestim hrpu papira sa stola u ladicu da se ne vide... Eto, toliko smo se razrodili... Nekada smo dijelili životni prostor.

Petak je ujutro. Kiša sipi i hladno je. Najzad izvukoh debelu jaknu. Treća joj je godina. Doduše, poskupa je bila. Revolving kartica. Otplaćivala sam je i u julu. Trepnuh okom, podne je. Posmatram iz sivila sve te ljude kako punih kesa izlaze iz tržnih centara. Razmišljam, blago njima. U podne, radnim danom, kupovati... jebo me struja što je platih, mogla sam bar novu jaknu uzeti na nekom sniženju.

Petak je poslijepodne. Gužva je. Tramvaj skreće prema Željezničkoj. U autu sjedim, mic po mic. Radio kaže da je razlog gužvi Black Friday. Nepropisno se parkiram dvije ulice od kuće. Samo do Binga. Glava me boli. Boli od zlih ljudi na poslu i dosadnih ljudi na poslu i previše finih ljudi na poslu. Boli od mic mic vožnje. Boli jer su mi gosti već kući. Zovem da pitam šta treba. Kažu, kupi Doritos. Kažu, kupi suhog mesa. Kažu, treba i hljeba. Kažu, kupi nešto slatko. Probijam se kroz masu ljudi. Grabim sa polica, razmišljajući o nepropisno parkiranom autu ispred. Plaćam. Stiže sms iz banke da sam u minusu. Zahvaljujem što mogu trošiti više nego što imam. Pokriće se. Mogu i šnicle za nedjelju kupiti, da ne lupam po praznoj dasci. Izlazim, ignorišem dva migranta koji mi kažu da su gladni. Pokazuju prstom prema ustima. Ne traže pare. Gladni. Ipak, ignorišem ih.

Petak je poslijepodne. Naravno da sam dobila čestitku za savršeno uparkiran auto. Ulazim u kuću. Zavaljeni su ispred TV-a. I počinje: zaaašto narandžasti Doritoooos, rekli smo ti zeeeleni. Što kupi već nareeezano suho meeso, bolje bi bilo da je u komadu... Proteinski hljeeb? Ijjjuh...

Kesu punu narandžastog Doritosa, narezanog suhog mesa i proteinski hljeb odnijela sam migrantima! Zahvaljivali su mi dok im se nisam izgubila iz vidokruga.
13.11.2019.

Brain free..

Kafa bez kofeina, piva bez alkohola, hljeb bez glutena, mlijeko bez laktoze, sladilo bez sećera... Zašto su postali moderni polovni proizvodi? I još strašno skupi? Duplo, trostruko, četvorostruko skuplji od onog cjelovitog?

Selo i uzela sam pile u dlan. Preslatki žućo mi je stao u dlan! Horoz je otprilike veličine pilećih fileta koje nam prodaju. Bataci ko u kondora. I savjet čitam... kaže... ne valja obično ulje, kupi kokosovo... Filetu horoza i batacima kondora ne treba ništa. Skuhaju se sami u svojoj vodi kada ispušu na 100 stepeni.

Imala sam drvene prozore. Dihtovali su, ali izgledali bezveze. Htjela sam ih farbati šarenim bojama. Kupila sam plavu! Kupila sam i bijelu. U drvenom prozoru živio je crvić. Bio je stanovnik vjerovatno dugo, samo ja to nisam znala. Nismo smetali jedno drugom. Ubijedili su me da mijenjam prozore. Dostavili su mi PVC... Svaki dan skupljam mrtve muhe i mrtve bubamare po njegovom oknu. Eto, u drvetu je živio crvić, PVC ništa ne može da preživi.

Ne bi mi ovo sve ni palo na pamet da mi upravo ne potopiše čija sjemenke u bezmasni jogurt i serviraše kao večeru nakon napornog radnog dana. Čija sjemenke? Ujutro nakon toga kakaš ko grlica. I kaže se ko grlica, ko kad je sjemenje za jebene ptice. Takve ih Bog napravi. Ljudima dade zube. Da žvaću. Bar da su mi ostavili krila kondora sa hljebom bez glutena. Večeras mi ni to ne bi smetalo...
05.11.2019.

Južina...

Početak je novembra, a komarac je na mom stolu skakutao kao pijan, pa uletio u čašu pive. Preživio je. Veš se osušio za cirka dva sata. Vjerovatno su se osušile i gaće koje su završile na balkonu zgrade do moje, ali meni je bilo previše ofirno da ih odem spašavati. Smog je rastjeran, a na nebu su se pojavile zvijezde kao usred jula. Vjetar je puhao sa juga. Puhao je toliko jako da je potpuno ogolio divlju trešnju ispod mog prozora i upotpunio pogled na jebeni SCC - taj simbol bh. kapitalizma i radnji punih ljudi u kojima rijetko neko nešto kupuje. Jugo je puhao toliko jako da me ne bi čudilo da sutra divlja trešnja probehara. Već su je jednom snimale TV ekipe u kasnu jesen razbeharanu, drugi put mi ne bi bilo čudno...

I tako, nađem snagu da uživam i u jugu. Splićani bi rekli fjaka. Dubrovčani bi zaključali kancelarije i otišli kući da guštaju. Kažu da to nije ljenost, nego duboko stanje uma.

Ima tih ljudi u mojoj okolini kojima ama baš sve smeta. Sve uprate. Sve znaju. Sve je njihov problem i svako im je za sve kriv. Ima tih ljudi kojima je i tvoj problem, njihov problem, pa je još veći problem što ti taj svoj problem ne rješavaš onako kako bi oni htjeli. Ili ga nikako ne rješavaš. Ima tih ljudi koji žive tuđe živote i tuđe probleme, uključujući i tvoj, a ti te iste ljude tek tako slučajno sretneš - na ulici, u prolazu, u haustoru. Do tog samog čina susreta ni ne razmišljaš o njihovom postojanju. Nikad mi nije bilo jasno kako ti ljudi funkcionišu? Da li oni ikada uspiju uživati u južini?


Bojis li se mraka
<< 11/2019 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930


PAŽNJA
Postovi na ovom blogu mogu sadržavati scene seksualnog dijaloga ili nasilnog ponašanja, pa se preporučuje roditeljska pažnja ako su u pitanju mlađi čitaoci!


Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je namjerna!

Image and video hosting by TinyPic




GLEDAJ I VIDI
U gradu razmažene djece
pod krovom namještene sreće
svaki pogled priču skriva
dubokih suza

u svakom kutu našeg oka
svjetle znakovi i zovu
svi pod noge novog boga
dišemo dijelove života

jesam li sin svoje majke
jesam li sin svoga oca
jesam li stvarno ovdje samo
da potrošim što novca

gledaj, gledaj i vidi
mi stojimo sami
pod svjetom reklama
gledaj, gledaj i vidi
ni blur neće skriti
kristal u nama

mislim da me prate
čistači otvorene mašte
i važu svaku riječ i gestu
još uvijek tapkaju u mjestu

jer traže svjetlom ispod svjetla
traže u mašti nekog reda
traže novcem mjesto srcem
traže novcem mjesto srcem...
________________________________

Jedna staza
osamnaest kamencica
gore na nebu, zvijezda
dole na zemlji trnje i ruza
jedna jedina
nekome divna, nekome uvela
rodjena na kamenju
kamenju prilagodjena
pod kamenjem skrivena
kamenjem odgojena
Ali ipak...
uvijek necijom kisom uplakana

by Avadon


________________________________

Ljudsko, odveć ljudsko
"Otuda mora viša kultura dati čovjeku dvostruki mozak, takoreći dvije moždane komore, jednu za osjećanje nauke, potom i ne-nauke..."
Nietzsche

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
266411

Powered by Blogger.ba