Bojis li se mraka

Ispucavanje

22.10.2019.

Man in black sa bijelim rukavicama, na najvišim pozicijama, dobro poznat u međunarodnim krugovima...

Jutros me budi zvuk rušenja i struganja, nakon toga nečijih koraka, a onda još jedan niz rušenja i struganja. Zvuk dopire sa krova, dakle drito iznad mene. Da se to događalo usred noći, zaključila bih da je neki paranormal activity. Kako je jutarnje sunce već rastegnulo zrake, prva pomisao mi bi kako nisam platila zadnja dva računa upravitelju zgrade, pa šta god da se događa, teško da će mi ko pomoći.

Onako u pidžami provirim kroz prozor. U krov bulji međunarodni diplomata sa adresom u mojoj zgradi, kojem su lokalni stanari, možda nepravedno, dali epitet špijuna. U krov bulji i teta sa prvog sprata za koju sam sigurna da je špijun. U krov bulji i dvoje klinaca, djevojčica sa Hello Kitty ruksakom i rozom jaknom i dječačić sa Captain Amerika ruksakom i plavom jaknicom. Oboje samo što ne iščupaše dugmad. Kao i njihova baka koja ih prati prema školi. Ona čuva dugme na hlačama. I priča priču. Priča kolika je sreća vidjeti takvog čovjeka na krovu.

Jutros su nam mahalu obišli dimnjačari!

Ja sam prizor vidjela tek kada su se kao Avengersi uzverali na zgradu do moje. Dugme na sebi imala nisam. Pitam međunarodnog diplomatu zar i na vrlom zapadu ljudi vjeruju u tajnu moć sreće nakon pogleda u dimnjačara, jer sam bila ubjeđena da su takva praznovjerja isključivo balkanskog porijekla. Odgovori da je to praznovjerje rasprostranjeno diljem planete. Doduše, nije siguran da se ljudi baš svugdje hvataju za dugmad. Ipak, zlu ne trebalo kad mu je košulja bila puna dugmića. Dugmiće su potražila i dva drota kojima su spiralne pertle virile iz ušiju, a koja su došla po međunarodnog diplomatu.

Dakle... jutros sam vidjelja dimnačara!

I tako razmišljam. Imaš taj teški posao. Skačeš sa krova na krov. Imaš bijele rukavice i crnu odoru i lice ti je čađavo. Kuda god prođeš donosiš sreću. Ujedinjuješ ljude. I domaće i strane. I smiješ se. I imaš pravo da se smiješ. Ti si, brate, najbolja stvar koja se desila mojoj mahali ove godine.

Btw, platila sam upravitelja... zlu ne trebalo...
17.10.2019.

Ovčice...

Iznad Bjelašnice se razdužio umorni veliki aligator, pokušavajući uhvatiti plijen. Tiranosaurus je uživao u pogledu na obronke Trebevića, dok se stado ovčica razdragano rasporedilo iznad Grbavice. Iznad velikog banera banke kod Bristola simbolično se pojavio znak eura. Zatim ugledah još jedno stado ovčica iznad svoje zgrade. Ovčice. Kako mi samo nedostaje taj izraz. Morala sam ga podijeliti sa nekim, kad više niko nema vremena gledati u oblake, a posebno ne definisati im oblike.

Prvo me obasu tuga. Tuč mi pritisnu grudi. Kamenje napuni pluća. Olovo stomak. Onda i neka radost. Laka kao pero. Kao oblaci iznad mene. Kao ovčice iznad zgrade.

Razmišljam, da li gledaš isto što i ja, samo iz neke druge perspektive. Prošla je godina. Prošlo je više od godine. Krećem se i većinom ne razmišljam. I tako.Trenuci. Snažniji od miliona drugih. Pomislim. Sjetim te se. Pa mi u trenutku glupo i plakati i smijati se.

Ako ništa. Hvala ti za bezbrižno djetinjstvo. Djetinjstvo u kojem sam naučila uživati u oblacima.


10.10.2019.

Odgoj...

Čitam tako neku vijest, da li lažnu ili stvarnu, da su pohapsili u Austriji neke roditelje Bosance, jer su svom djetetu rekli: ubiću te! Jedva porodica bosanska objasni austrijskoj policiji da se to tako u Bosni kaže i da to ne predstavlja ozbiljnu prijetnju po život samog djeteta. Imamo mi svoje odgojne metode...

A imala sam u familiji sličan slučaj. Odselili se ljudi u Ameriku sa djevojčicom. Djevojče poraste. Pubertet pokuca na vrata. Posvađalo se sa materom oko neke gluposti. Nije joj mama dala dovoljno džeparca. Grmilo je, kažu, to djevojče toliko da je mirna američka mahala odjekivala, a nakon toga pozvala socijalnu službu. Elem, došli drotovi, došli iz socijalne službe, završi djevojče u foster family. Ni samoj joj jadnoj ne bi jasno šta se dogodi. Objašnjava ona drotovima, objašnjava socijalnim radnicima, objašnjava novoj familiji kako je pretjerala. Kako je slagala. Zbog silnog objašnjavanja završi kod psihologa. Psiholog je ubjeđuje da je sasvim normalno osjećati ljubav prema zlostavljačima, posebno kad su ti roditelji. Završiše na sudu. Family court. Srećom pa je sudija sabrao dva i dva i vratio djevojče majci. Eno je pripijena materi uz kuk, jebo džeparac. Zapadnjačke odgojne mjere...

Dječaka u mojoj, bosanskoj, mahali prebi neki dan otac ko vola u kupusu. Dijete gleda američke filmove. Dijete ima pristup Internetu. Dijete nazva policiju. Došli su po pozivu. Moraju. Objasni djetetu drot kako je i on kao mali dobijao batine i kako je dobro isp'o na kraju. Ništa mu ne fali. Malac je isti dan dobio novi bicikl. Zaboravio sve. Čudna ljubav bosanska. Kakvi psiholozi...




03.10.2019.

Optimizam u kapitalizmu, lijep trenutak i "man who sold the world"... ili kako sam izašla sa posla u 10

Na posao sam stigla u 9 ujutro. Sastanci i zapadnjačke pizde materine. Planovi i programi. Skontam - provrtiću se... izaći ću sa posla u 10! Lijep je dan. Mogla bi se i kafa popiti. Trebao mi je biti slobodan dan. Došla, eto, da ne bude da se ne pojavih.

Pola je 12 i stigle su upute za dalje. Računam i sračunam - izaći ću oko 3h. Dogovorim kafu sa drugaricom u 5.

Pola je 6 i kafu sa drugaricom sam odgodila. Letam od kraja do kraja hodnika, ulazim i izlazim iz prostorija, sudaram se sa ljudima, hvatam papire u letu. Uvjerena - ako požurim izaći ću oko 7.

Pola je 8 i sjeli smo na kafu sa jebenog aparata. Kaže kolegica, pedesetogodišnjakinja u filozofiji kakva se samo na pauza-kafama može čuti: "Eee da mi je nekad uhvatiti neki trenutak za koji ću reći kako je bio divan. Ne mora biti ništa veliko. Zalazak sunca. Klupa uz rijeku. Samo da baš u tom trenutku možeš uživati i reći kako je bio divan i pamtiti ga".

Pola je 9 i zvonio je telefon. Zvonio je i u pola 10.

Sa posla sam zaista izašla u 10! U 22h po srednjoevropskom vremenu...

Dan uništen. Opet sam ispušila kutiju cigara. Na putu kući napravim džir do Varalice. Kupim novu kutiju cigara i pivku.

Pola 12 je i sjela sam na balkon. Prozračno je, ali nije hladno. Prvi vijesnik jeseni - SCC bliješti kroz već opustošene grane trešnje koja cijelo ljeto služi kao dobra svjetlosna izolacija. Opet vidim crkvu na Marin Dvoru i čitam reklame sa poleđine Alte. To ljeti ne mogu. Ljeto je završilo oko ponoći. Miriše kiša. Počinje kiša. Grmi u daljini. Grom je pogodio nešto strašno blizu, munja je dan pretvorila noć, a zvuk prošao kroz zemlju ispod mene i nastavio negdje dalje. Nakon njega novi. Pa još jedan.

Pola je 1 i kiša pljušti. Na balkonu sam sjedila do prije 15 minuta ogrnuta u dekicu koja se do prvih kapi kiše sušila na štriku i koja još miriše na Cocolino. Ima i nešto smirujuće u tom grmljavinskom zvuku koji protutnji kroz zemlju ispod mene i nastavi negdje dalje... Sjedim tako i razmišljam da li je upravo to taj trenutak o kojem je kolegica danas u pola 8 na pauza-kafi sa aparata govorila...

*u pozadini svira "we never lost control, you're face to face with the man who sold the world"


01.10.2019.

Sve bolesti 31ve...

Ah, dugo me ne bi na ovim prostranstvima bloggerskim. Ne bih ni noćas škrabala, nego mi slučajno pade na pamet. Ujebao me ovaj nju ejdž prema kojem je cool stalno biti online i odmah sve upratiti, zapratiti i odgovarati na poruke putem supersmart telefona, ali ne i upaliti kompjter pa se malo zadubiti. A stoji tu, skuplja prašinu.

Ništa se kod mene promijenilo nije. I dalje puno pušim, pijem i psujem. Inače me opisuju kao kulturno gradsko ćeljade... ne znam kako?!

Elem, ovdje sam dolazila da se žalim... pa krenimo:

- GlOva mi je puna peruti. Nagnem glavu naprijed, zimsku sezonu otvorim. Snijeg. Malo se počešem, nokti mi puni vlastite kože. Šta malo se počešem. Svrbi u pm. Šta je činiti? Nemojte me slat' u apoteku ili doktoru, molim vas! DM, CM, lokalni granap?

- Rekoh drugarici da je ok otić' psihologu. Kako bih joj to dokazala, odem sa njom psihologu. Sjela. Za 60 KM mi se žena izjadala ko niko dosad. Tačno sam sjela kao u onim filmovima, sve sa nogama dignutim na kauč i onim klik klak na stolu što leta tamo vamo... dakle, žena odvali o svom životu, samo što joj suza ne kanu... izađoh sa upitnikom iznad glave... Jedino na šta se požalih jeste da sam zadnjih dana ili mjeseci previše lijena. Reče mi da ljenost, ni kao definicija, niti kao kategorija u psihologiji ne postoji, već da to može značiti nedostatak motivacije... Demotivisala me je u pokušaju da dam novih 60 maraka... Drugarica je izašla sa dijagnozom i receptima, te sam sad za to, jel, ja kriva... Kao, jebote ideja.

- Možda se sutra opet vratim ovdje. Ili prekosutra. Ovaj blog je bio in and out... strašno bitan i strašno nebitan u isto vrijeme. U danima, mjesecima i godinama koje su bile i prošle. Neke misli. Neke crtice. Neke gluposti. Trag postojanja. Piše od 2006. godine. Paaaa jeeeebote...


Bojis li se mraka
<< 10/2019 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


PAŽNJA
Postovi na ovom blogu mogu sadržavati scene seksualnog dijaloga ili nasilnog ponašanja, pa se preporučuje roditeljska pažnja ako su u pitanju mlađi čitaoci!


Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je namjerna!

Image and video hosting by TinyPic




GLEDAJ I VIDI
U gradu razmažene djece
pod krovom namještene sreće
svaki pogled priču skriva
dubokih suza

u svakom kutu našeg oka
svjetle znakovi i zovu
svi pod noge novog boga
dišemo dijelove života

jesam li sin svoje majke
jesam li sin svoga oca
jesam li stvarno ovdje samo
da potrošim što novca

gledaj, gledaj i vidi
mi stojimo sami
pod svjetom reklama
gledaj, gledaj i vidi
ni blur neće skriti
kristal u nama

mislim da me prate
čistači otvorene mašte
i važu svaku riječ i gestu
još uvijek tapkaju u mjestu

jer traže svjetlom ispod svjetla
traže u mašti nekog reda
traže novcem mjesto srcem
traže novcem mjesto srcem...
________________________________

Jedna staza
osamnaest kamencica
gore na nebu, zvijezda
dole na zemlji trnje i ruza
jedna jedina
nekome divna, nekome uvela
rodjena na kamenju
kamenju prilagodjena
pod kamenjem skrivena
kamenjem odgojena
Ali ipak...
uvijek necijom kisom uplakana

by Avadon


________________________________

Ljudsko, odveć ljudsko
"Otuda mora viša kultura dati čovjeku dvostruki mozak, takoreći dvije moždane komore, jednu za osjećanje nauke, potom i ne-nauke..."
Nietzsche

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
266425

Powered by Blogger.ba