Bojis li se mraka

Ispucavanje

01.07.2018.

Sa odlaskom nekih ljudi, odlazi dio tebe...

Sa tvojim odlaskom, otišao je dio mene. Opet, nastavices zivjeti kroz mene. Onako, kako si me naučila da živim. Da budem snažna i odvažna. Da me nije strah slušati svoje snove. Raditi ono što me ispunjava. Ne brinuti se oko sitnica. Biti čovjek. Pomagati kad mogu. Ne odmagati kad ne mogu pomoći. Tek sada shvatam koliko sam bila sretna i koliko sam bila bogata samom činjenicom da se neko radovao mojim uspjesima više nego što sam se radovala sama. Što sam imala nekoga ko me je gurao kada sam posustajala. Što sam imala osobu koja nije dala niti jedan san da mi se sruši. I što sam uvijek imala nekoga sa kim sam mogla razgovarati o svemu. Ama baš o svemu.

Mjesec prolazi od tog zvuka lopate i trube. Nikada nisam vidjela toliko puno ljudi na nekoj sahrani. Bar ne toliko ljudi koji iskreno plaču. Nikada ni na jednom grobu nisam vidjela toliko cvijeća. Nakon svega što si prošla, shvatila sam pravo značenje fraze "vječiti smiraj". Ako postoji raj i pakao, ja tačno znam gdje si. Nepogrešivo znam gdje si. I ono što sigurno nikada neću zaboraviti je što si mi to posljednje svoje veče rekla "volim te". Rekla si mi to, kao i svako drugo veče mog života. Bar nam te riječi nikada nije bilo teško izgovoriti.

I ljudi su se razišli. Život je nastavio dalje. Danima nebo plače i u kući je hladno. Ja čujem tvoje korake i čujem tvoj glas. Nikada nisam religiozna bila, ali, posljednjih dana i to preispitujem. Ja tebe tako često čujem. Ili samo želim da te čujem. Želim da si tu.

Trudim se biti jaka. Ne plačem pred ljudima. Nisu na to navikli. Ne pričam mnogo, jer nemam šta da im kažem. Zato sam tebi u ovih mjesec došla nekoliko puta. Bar na groblju nije nikada ofirno plakati. Sjednem tu, zaklonjena drvoredom. Sjednem i ispričam se. Možda me čuješ. Možda pričam sama sa sobom. Zar je uopšte bitno?

I neki ljudi bi sada da preispituju svašta. Neka ih... Moja duša je čista, a srce mirno. Ako ništa, zbog tog "volim te" to posljednje naše veče. Najlakše je reći da život ide dalje, ali na moja osjećanja niko nema pravo...


Bojis li se mraka
<< 07/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031


PAŽNJA
Postovi na ovom blogu mogu sadržavati scene seksualnog dijaloga ili nasilnog ponašanja, pa se preporučuje roditeljska pažnja ako su u pitanju mlađi čitaoci!


Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je namjerna!

Image and video hosting by TinyPic




GLEDAJ I VIDI
U gradu razmažene djece
pod krovom namještene sreće
svaki pogled priču skriva
dubokih suza

u svakom kutu našeg oka
svjetle znakovi i zovu
svi pod noge novog boga
dišemo dijelove života

jesam li sin svoje majke
jesam li sin svoga oca
jesam li stvarno ovdje samo
da potrošim što novca

gledaj, gledaj i vidi
mi stojimo sami
pod svjetom reklama
gledaj, gledaj i vidi
ni blur neće skriti
kristal u nama

mislim da me prate
čistači otvorene mašte
i važu svaku riječ i gestu
još uvijek tapkaju u mjestu

jer traže svjetlom ispod svjetla
traže u mašti nekog reda
traže novcem mjesto srcem
traže novcem mjesto srcem...
________________________________

Jedna staza
osamnaest kamencica
gore na nebu, zvijezda
dole na zemlji trnje i ruza
jedna jedina
nekome divna, nekome uvela
rodjena na kamenju
kamenju prilagodjena
pod kamenjem skrivena
kamenjem odgojena
Ali ipak...
uvijek necijom kisom uplakana

by Avadon


________________________________

Ljudsko, odveć ljudsko
"Otuda mora viša kultura dati čovjeku dvostruki mozak, takoreći dvije moždane komore, jednu za osjećanje nauke, potom i ne-nauke..."
Nietzsche

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
195406

Powered by Blogger.ba