Bojis li se mraka

Ispucavanje

27.07.2018.

Astrologija

Pričam danas sa astrologom. Slučajno. Pričam. I spomene on, slučajno, da je večeras pomračenje punog krvavog mjeseca, najdužeg do sada. Mjesec je vodilja Raka, a večeras je pomrčina pod uticajem ratobornog Marsa i djelimično Saturna koji udara direktno na emocije. Mjesec je vodilja Raka, dakle mene. Večeras me vodi ovaj pomračeni, a krvavi. Nije baš direktno rekao astrolog, al napomenu, slučajno, da sam najebala.

Ne vjerujem u astrologiju. Ipak, danas sam bez obzira na astrologa hodala kao tempirana bomba, nadajući se da neću eksplodirati nekome u lice. Hodala sam i više nego normalnim danima nervirali su me usputni prolaznici, saobraćajna gužba, kolege i prijatelji. Pokušala sam otjerati psa koji mi je lajao pod prozorom, dok sam se suzdržala da ne polijem kantu vode na glavu ženturači koja je pokušavala smiriti dijete koje je proizvodilo sasvim normalne dječije zvuke i mnogo manje iritiralo nego matera koja je skontala da su djetetovi zvukovi mnogo više iritantni od tih njenih krikova. Djeca su super, ženturače nisu. Onda shvatih, ponašam se cijeli dan kao kakva ženturača.

Večer je i počela je pomrčina krvavog mjeseca, najdužeg do sada. Mjesec je vodilja Raka, a večeras je pomrčina pod uticajem ratobornog Marsa i djelimočno Saturna koji udara direktno na emocije. Mjesec je vodilja Raka, dakle mene. Vodi me ovaj pomračeni i krvavi.

Ne vjerujem u astrologiju. Danas sam bez obzira na astrologa hodala kao tempirana bomba. Dobila sam. Biće da je do toga...
17.07.2018.

Nastavak posta ispod ovog posta...

Vadim nove lične dokumente. Pošta na Obali. Gužva, vrućina, domaći i dijaspora. Na jednom šalteru se uzima uplatnica, na drugom plaća, na trećem predaje... Čekam u redu da kupim uplatnicu. Pored mene neka bakica i trudnica. Šta ću, puštam ispred sebe i bakicu i trudnicu. Logično je. Ni pet ni šest, prilazi djevojče od cirka dvadeset ljeta. Hop ispred svih, progura se, pokupi uplatnicu, nestade. Ostadosmo u čudu, ali šutimo. Plaćamo, opet puštam bakicu i puštam trudnicu. Logično je. Isto ono djevojče, jedva dvadeset ljeta. Hop ispred svih. Uplati. Ode. Predajemo za dokumente, već su ispred mene i bakica i trudnica. A ono djevojče od jedva dvadeset ljeta hop, ispred svih. Bakica se pored nekulturnog djevojčeta na mene izdera:

" Sama ćeš biti kriva ako ti ova tuka jednog dana postane šef! Sama ćeš biti kriva ako ovaj način pristupa šalterima sutra postane pravilo!"

I umjesto na djevojče od jedva dvadeset ljeta, ja cijeli dan troncam majci što me krivo odgoji.
13.07.2018.

Nostalgija...

Prolazih danas slučajno pored već neke od visokoškolskih ustanova kad mi iza ugla iskočiše sa kamerom i mikrofonom: "Štaa vii kaoo studeentiica miiisliteee o ovoom kodeksu oblačenja na fakuultetima?"

Zahvalih se na komplimentu što još izgledam kao studentica. Ipak, objasnih da sam ja studirala u ono zlatno doba dok su se Rimsko pravo, sociologija, kao i određena grupa predmeta iz oblasti međunarodnog prava polagali u horizontalnom položaju, te da je tada kodeks oblačenja glasio što manje to bolje. Toliko davno da su svi ti profesori, više-manje umrli, a sudski postupak otišao u zastaru. Studirala sam u ono zlatno doba kada su se za demonstrator/ice za grupu predmeta iz oblasti političkih sistema birale starlete i kada su alkoholizirane, ali ipak izrazito pametne profesore poznatih prezimena, počela zamjenjivati njihova djeca sa jednako poznatim prezimenom, ali sa truleksom u glavi.

I gledam maloprije na televiziji isječke iz rasprave o novom kodeksu oblačenja. Gledam ko je vodi... gledam... i kontam, stari profesori su imali problem sa alkoholom, ove nove generacije predavača bolje ne testirati na narkotike.

Fakultet upisuju klinci koji su rođeni 2000. godine. Klinci rođeni u novom milieniju. Klinci, srasli sa uređajima koji im otvaraju put u svijet. Svijet kojim tako lako plove bez obzira u kakvoj vukojebini da su odrasli.

I baš oni da razmišljaju hoće li se kome kurac dići dok prolaze hodnikom.

12.07.2018.

K****

Znate onaj osjećaj kada gurate vrata na kojima piše vuci?

E ja tako sve u životu!
11.07.2018.

Iza svake jake žene stoji slaba štitna žlijezda...

- Trenutno mi treba jedno mjesto na ovoj planeti na koje mogu otići i iz punih pluća vrištati.

- Pratila sam ovih dana spašavanje onih klinaca u Tajvanu sa pažnjom ko da su se brat bratu u Vjeternici zaglavili.

- Ko god prođe pored mene ima neki problem samnom. Dođe mi da se umjesto sa dobar dan, pozdravljam sa mrš u pičku materinu.

- Napuniti tridesetu i nije tako loše. Nekako sa stilom možeš ljude slati u pičku materinu, pod punom materijalnom, krivičnom i moralnom odgovornosti.

- Nekakva sam zadnjih dana nit došla nit pošla. Gdje god da sam, baš u tom trenutku bih da sam negdje drugo. Bezbeli mi je opet štitna proradila.


01.07.2018.

Sa odlaskom nekih ljudi, odlazi dio tebe...

Sa tvojim odlaskom, otišao je dio mene. Opet, nastavices zivjeti kroz mene. Onako, kako si me naučila da živim. Da budem snažna i odvažna. Da me nije strah slušati svoje snove. Raditi ono što me ispunjava. Ne brinuti se oko sitnica. Biti čovjek. Pomagati kad mogu. Ne odmagati kad ne mogu pomoći. Tek sada shvatam koliko sam bila sretna i koliko sam bila bogata samom činjenicom da se neko radovao mojim uspjesima više nego što sam se radovala sama. Što sam imala nekoga ko me je gurao kada sam posustajala. Što sam imala osobu koja nije dala niti jedan san da mi se sruši. I što sam uvijek imala nekoga sa kim sam mogla razgovarati o svemu. Ama baš o svemu.

Mjesec prolazi od tog zvuka lopate i trube. Nikada nisam vidjela toliko puno ljudi na nekoj sahrani. Bar ne toliko ljudi koji iskreno plaču. Nikada ni na jednom grobu nisam vidjela toliko cvijeća. Nakon svega što si prošla, shvatila sam pravo značenje fraze "vječiti smiraj". Ako postoji raj i pakao, ja tačno znam gdje si. Nepogrešivo znam gdje si. I ono što sigurno nikada neću zaboraviti je što si mi to posljednje svoje veče rekla "volim te". Rekla si mi to, kao i svako drugo veče mog života. Bar nam te riječi nikada nije bilo teško izgovoriti.

I ljudi su se razišli. Život je nastavio dalje. Danima nebo plače i u kući je hladno. Ja čujem tvoje korake i čujem tvoj glas. Nikada nisam religiozna bila, ali, posljednjih dana i to preispitujem. Ja tebe tako često čujem. Ili samo želim da te čujem. Želim da si tu.

Trudim se biti jaka. Ne plačem pred ljudima. Nisu na to navikli. Ne pričam mnogo, jer nemam šta da im kažem. Zato sam tebi u ovih mjesec došla nekoliko puta. Bar na groblju nije nikada ofirno plakati. Sjednem tu, zaklonjena drvoredom. Sjednem i ispričam se. Možda me čuješ. Možda pričam sama sa sobom. Zar je uopšte bitno?

I neki ljudi bi sada da preispituju svašta. Neka ih... Moja duša je čista, a srce mirno. Ako ništa, zbog tog "volim te" to posljednje naše veče. Najlakše je reći da život ide dalje, ali na moja osjećanja niko nema pravo...


Bojis li se mraka
<< 07/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031


PAŽNJA
Postovi na ovom blogu mogu sadržavati scene seksualnog dijaloga ili nasilnog ponašanja, pa se preporučuje roditeljska pažnja ako su u pitanju mlađi čitaoci!


Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je namjerna!

Image and video hosting by TinyPic




GLEDAJ I VIDI
U gradu razmažene djece
pod krovom namještene sreće
svaki pogled priču skriva
dubokih suza

u svakom kutu našeg oka
svjetle znakovi i zovu
svi pod noge novog boga
dišemo dijelove života

jesam li sin svoje majke
jesam li sin svoga oca
jesam li stvarno ovdje samo
da potrošim što novca

gledaj, gledaj i vidi
mi stojimo sami
pod svjetom reklama
gledaj, gledaj i vidi
ni blur neće skriti
kristal u nama

mislim da me prate
čistači otvorene mašte
i važu svaku riječ i gestu
još uvijek tapkaju u mjestu

jer traže svjetlom ispod svjetla
traže u mašti nekog reda
traže novcem mjesto srcem
traže novcem mjesto srcem...
________________________________

Jedna staza
osamnaest kamencica
gore na nebu, zvijezda
dole na zemlji trnje i ruza
jedna jedina
nekome divna, nekome uvela
rodjena na kamenju
kamenju prilagodjena
pod kamenjem skrivena
kamenjem odgojena
Ali ipak...
uvijek necijom kisom uplakana

by Avadon


________________________________

Ljudsko, odveć ljudsko
"Otuda mora viša kultura dati čovjeku dvostruki mozak, takoreći dvije moždane komore, jednu za osjećanje nauke, potom i ne-nauke..."
Nietzsche

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
201368

Powered by Blogger.ba