Gvakamola

” Kako se ono zove ovo zeleno?” – upita me prodavačica u lokalnom mahalskom granapu.

“Avokado”

“Joj meni sve ko da je to bio mango ili tako nešto”, nastavlja s osmijehom.

“Ma isti k”, nastavih prilagođavajući se sugovorniku.

“Mi se smijali gazdi kad je nabavio, a za dva dana se rasprodalo. Svi se sad furaju na zapad…”, dodaje.

Drag mi je lik. Svakodnevan. Volim svoj mali mahalski granap. Ima svoj šmek.

Da se ne lažemo, ne bih ni ja baš znala za avokado, posebno ne i šta sa avokadom, da moja I. sa dalekih putovanja kruzerom nije donijela recept za gvakamolu. Jede se to po ostrvima Atlantika i Pacifika uz pivu i na dernecima, ko što mi ovdje narežemo meze na koso. Bar tako kaže moja I. Ja nisam imala priliku da upoznam tako daleke krajeve. Ali, naučila sam praviti gvakamolu. Nije ni neki komplikovani posao, samo rijetko nađem avokado. Ispravka, rijetko potražim avokado.

Na ostrvima Atlantika i Pacifika gvakamola se jede s tortilja čipsom. Ja tu tortilju nešto ne volim. Pa narežem krompir na polovine, začinim i zapečem rerni. U jednoj činiji izmeljam sir, kajmak i pavlaku, u drugoj gvakamolu. Balans ukusa je savršen. Bosnian version. Ako ostane, sutradan mažem na hljeb. Ne bacam… skup avokado. Preskup. Na ostrvima Pacifika i Atlantika to je najjeftinija namirnica, kaže moja I. Zato oni nisu ni čuli za kajmak…

“Nije loš ovaj mango” – kaže prodavačica iz lokalnog granapa nakon što sam joj ponudila da proba.

“Avokado” – nenametljivo ispravih.

“Ma isti k” – prilagodi se sugovorniku…

romanoff
Ringišpil osjećaja, roller coaster raspoloženja, kolekcija želja i ideja, zbirka nezbranih misli. Samo me ne pitajte šta ću sutra! Ne volim otvarati tegle, flaše i konzerve.

5 komentara

    1. Ah, ja kupim samo jedan svakako. Kad kupim više obično mi propadnu, jer nije baš nama balkancima svakodnevna namirnica. Tako da mi je ok… mislim da sam preko 3 marke taj jedan manji platila, al jebga, dođe nekad čovjeku da promijeni… inače sam počela sve na komad da kupujem, i voće i povrće 🙈

  1. Ja sam avokado i gvakamolu počela šmekati kad sam živjela u Briselu i sa Španjolcima jer to vole uz sangriju. Naučila praviti i sama as well. Sa tortiljama baš volim, brzo sam se haman prilagodila. U ovom dijelu svijeta tortilje jedu sa nekim ljutim paradajz sosem, nešto kao pire, al nije ono što se dodaje kuhanju, ima neki poseban šmek. Kao ono što mi kući pravimo od paradajza u staklene flaše 😀 lol ne znam da li vi to pravite, al eto tamo taj Tuzla kraj to pravi od paradajza, nekad ljuto, i drži se u staklenim flašama 😀 samo je ovo arapsko malo gušće. Uglavnom, volim tortilje sa gvakamolom i ovim ljutim. Eh sad da ne praviš uvijek gvakamole, ako hoćeš naravno, samo ga izgnječi, dodaj limunovog soka, soli i bibera i namaži na tost i dodaj jaje na oko. To je meni naaaaaj doručak ikad 🙂

    Eh kajmaka ovdje nema i tako da patim u tišini već dvije godine. 🙂

    Mango mi je omiljeno voće al puno šećera pa ga izbjegavam 🙁

  2. ja cu ovdje posto znam da ne citas stare komentare pa mogu fino , neometano na miru sam sa sobom 🙂

    samo da prijavim da imas ti ovog literarnog dara, nekako svedes realisticno onu svakodnevnicu u neki fino srocen minimalizam bez viska rijeci, sa taktom, nekom laganom sjetom i humanoscu. bas nekako fino sabijas, osvrnes se na detalj kraj kojeg bi vecina prosla… nekako osobenost rakova, sjetim se kafke, ili npr boema hemingwaya koji ti je i blizi. bio je majstor i kratke price.

    ovdje na blogeru su se nekad u davna vremena ljudi ono palili na dzamonju i bukowskog , bili su majstori atmosfere, koju su znali prenijeti sa malo rijeci. jedini preostali od te generacije , rak umorni, koji se sad malo umorio , ali je znao nekad napisati sasvim dobar tekst , pogotovo one ratne reminiscencije

    eto vidis, ja ne znam ni komentar minimilazirati. majstorstvo je to

Komentariši