16. 11.

Sjećam se koliko sam se ljutila što si stavljala vrećice lavande u ladice, jer nisam voljela taj miris, a ti me ubjeđivala da je lijep. Sjećam se i tog kozijeg mlijeka kojeg si me tjerala da pijem zbog većeg procenta kalcija, a ja ga prosipala pred tvojim očima. Sjećam se da nisi voljela ni crnu ni bijelu boju, jer ih nisi smatrala bojama. Zato su lusteri bili žuti, a radijatori crveni. Sjećam se koliko si voljela gledati u velike travnate poljane, jer si smatrala da je to lijek za oči i dušu. Znala si tako provoditi sate, da ti ne dosadi. Znam da si se bojala grmljavine, pa su se tokom svake oluje iz struje gasili električni uređaji, a na telefon se nije javljalo ako zazvoni. Pa čak ni kasnije, kada su postali bežični. Sjećam se da se nedjeljom obavezno za ručak pravila riba, jer se morala jesti jednom sedmično. Jedino si nas ti prokužila kada smo se kao djeca iskradali da izađemo još malo napolje, misleći da svi spavaju. Kasnije si nas branila, rekla da je dobro da ponekad rizikujemo i da ne mora baš sve u životu ići po pravilima. Ti si kazala da nije problem ako mi nešto u životu ne uspije, da nije problem ako mi nešto u životu ne ide, da ne moram biti savršena da bi voljela sama sebe. Ti si me naučila da ako neko ne želi da se igra samnom, ne moram ni ja da se igram sa njim. Ti si mi kazala da život svakako nije fer i da se ne sekiram previše oko toga. Možda nisam sve uspjela doslovno shvatiti, ali bila si u pravu.

Danas je do tebe potrebno proći pored nekoliko zelenih livada. Kao u inat, na jednoj starinskoj kapiji piše da se prodaje kozije mlijeko. Pored kamena ispod kojeg ležiš, a za koji bi vjerovatno rekla da nema boje, zasađena je lavanda. Čak šta više, miriše zaista fino. U životu rizikujem i često igram bez većih pravila, nisam savršena, ali počinjem voljeti sebe. Ne družim se sa ljudima koji ne žele da se druže samnom. Život zaista nije fer, ali ne sekiram se previše oko toga. Lusteri su još uvijek žuti, a radijatori crveni. Jednom sedmično se jede riba. Možda ne nedjeljom, ali nađe se već neki dan. Htjela sam ti svašta nešto još reći, ali nisam imala snage.

Sjela sam u tišini i pustila sate da prolaze dok sam gledala u velike travnate poljane. Sa toliko misli u glavi, nisu mi uspjele dosaditi. I tu si bila u pravu. Zaista su lijek za oči i dušu.

romanoff
Ringišpil osjećaja, roller coaster raspoloženja, kolekcija želja i ideja, zbirka nezbranih misli. Samo me ne pitajte šta ću sutra! Ne volim otvarati tegle, flaše i konzerve.

2 komentara

Komentariši