Bojis li se mraka

Ispucavanje

28.04.2017.

It's my foult that you're walking away

... if you let me honey I will become
your safety, shade tree, favorite song,
I don't need this crazy 'couse I'm over it!



27.04.2017.

Čime od svijeta da se braniš?

Samo da su se taj dan koordinate drugačije sračunale i da više sile ne uzrokovaše zastoj na Višegradskoj kapiji. Samo da taj dan kad sam krenula ne čuh da je zatvorena cesta i ne krenuh preko Bjelava. Samo da sam na vrijeme odustala od te usputne kafe na Vidikovcu. Samo da sam taj dan isplanirala nešto drugo, a ne odlazak na izlet. Ili bar, da sam skontala da bih na izlet mogla negdje drugo... Ma samo da su mi taj dan sile nebeske bacile ciglu na glavu, da me spriječe da uopšte krenem...

Vjerovatno ga ne bih srela. Samim tim se ne bih pozdravila. Ne bih progovorila ni riječi, niti mu uputila smiješak i pogled vlažnim očima. Alergija na polen. To je. Nema šta drugo.

Nešto bi jedno drugom rekli, a šutimo. Razumijemo se. Pogledom pričamo. Tako je to uvijek bilo između nas. Čudno je kako smo se uvijek mogli sporazumjeti u tišini. Čudno je kako i sada možemo... Toliko toga smo zajedno prošli da bi mogli mirno da se pravimo stranci. Toliko toga... ne možemo se ni praviti da je sve uredu.

26.04.2017.

...

Nevjerovatno je kako ne možeš plakati dok čuješ zvuk lopate i zemlje kako pada. Ne možeš plakati, jer svaka misao nanese zvuk smijeha i svaka pomisao na zajednički provedeno vrijeme u sebi ima neku dozu šale. Nevjerovatno je kako neke ljude ne možeš ni ispratiti, jer konstantno imaš osjećaj da su još tu. Kao da će se svakog trenutka pojaviti. Kao da nije otišao. Neka čudna prisutnost duha još se mota oko ljudi i kao da će svakog trenutka progovoriti: ne beri brigu, svakako će sve biti ok.

I ostala je ta rečenica: sve će biti uredu. I taj savjet:

"Hodaj kuda želiš, polako i sa guštom. Ali nikad ispod zadatog..."

25.04.2017.

...

Ne znam kako to tako i zašto. Jučer je bio tu, smijao se i veselio, pričao viceve i kao superman rješavao sve probleme. Danas ga više, naprosto, nema. Slika na fejzbuku, još uvijek se smije. Kao da je prisutan, kao da će se svakog trena pojaviti... Kako mislite komemoracija?

24.04.2017.

Faze...

Imam neke dvije do tri faze u životu. Nekad me tako spuca faza kada se brinem o svemu i za sve. Sekiram se, nerviram se... U toj fazi obično imam puno energije, pa sam efikasna, brza, pedantna i tačna. Ljudi me vole i ja ih volim. Pomažem, ulijećem, mogu do Marsa i nazad. Ne zato što moram, nego zato što smatram da to tako treba.

Obično je zamijeni ova druga faza. Ispušem kao balon. Pa me zabole za sve i za svakoga. Sve što baš striktno ne moram, neću ni uraditi. Tuđi problemi su tuđi problemi, i što bi mene smarali. Gledam ljude nekim hladnim pogledom, dajem im do znanja da ne smaraju. Ignorišem i najveće probleme, ostavljam da ih rješavaju drugi ili da se naprosto poslože sami. Brzopleta sam i nespretna, lijena da ispravim greške, a lijena i da se pravdam zbog njih. Obično sam u toj fazi rahatile. Ljudi reaguju na tebe tačno onako kako ti reaguješ na okolinu i na njih. Ne može me niko ubijediti u suprotno.

Te su se faze smjenjivale gotovo cijeli moj život. Kako starim, pojavila se i ova neka treća faza. Tu je ona uvijek bila. Od malih nogu je bila. Samo sam filtrirala kome mogu, a kome ne mogu sasuti sve u lice. Razlika je jedino što sad mogu reći svima sve, bez obzira ko je i šta je, šta može da mi uradi i šta će biti sutra. Ne razmišljam više o tome. Samo saspem. Onako više iskreno, manje papanski. Šta me briga!? Još sam veća krila dobila kad sam shvatila da mi, u biti, ne može niko ništa.


E u toj sam fazi!

23.04.2017.

I've got a pocket full of dreams...

Zvala me je prije dvije godine u posjetu. Posjeta je zvučala strašno skupo. Sama viza je nekih 200inešto maraka koja je 50:50 šansa da ćeš je dobiti. Plus karta nekih 2000 KM, plus, plus, plus... Eto, samo to spavanje je džaba. Još da imam godišnjeg odmora više nego što imam. Sve usitnjeno po dvije sedmice da mogu uzeti.

Sad nešto razmišljam. Vrijedi li se uvaliti u kredit samo da deset dana gledam New York? Razmišljam, razmišljam i ne nađem nijedan razlog zašto ne bih...

22.04.2017.

Ubijanje historije...

Velike su razlike kad čitaš knjigu i kad gledaš istu tu knjišku radnju na TV-u. Knjigu, posebno kad je čitaš u nekim mlađim godinama, vizualiziraš po svome, pa te često ekranizirane obrade razočaraju, ubiju to vizualizirano.

Tako je bilo sa Šerlok Holmsom. Bile su te stare knjige na polici. Među njima i nekoliko nastavaka originalnog starinskog Šerloka Holmsa. Stari inspektor, koji je život posvetio ganjanju kriminalaca, pisao izvještaje pod svijećom sa naliv perom, vozio se kočijom...

Bio je jedan inspektor u zgradi u kojoj sam tada stanovala. Čikica u svojim pedesetim godinama života, široka ramena, proćelava kockasta glava, uvijek u kožnoj jakni... Nekako osjećao si se i neugodno i zastrašeno, a sa druge strane sigurno kada prolaziš pored njega. Spuštao nam je bicikla niz haustorske stepenice kad smo bili klinci i unosio kese lokalnim tetama koje su u šlafrocima i sa viklerima u kosi silazile do lokalnog granapa. Slika i prilika drota koji služi zajednici, a ne ko ono jučer što mi se obrati sa: "haj još nešto reci, pa'š vidjeti". Seljadija.

Da, da, da, počeh o Šerlok Holmsu. Da, da, baš kao tog lokalnog drota sam zamišljala Šerloka cijeli život.

Jučer šaltam, tražim šta da gledam i nabodem na ovog modernog Šerloka. Neki mlađahni mršavi plavooki smoto. Tipka na telefonu, provjerava mailove, na TV ekranu neki efekti kao da pročitaš šta piše u poruci. Slika tamo iPhonom mjesto zločina. Digitalizovao se Šerlok iz 1880ineke.

Baš bezveze.

21.04.2017.

Peticija za uvođenje narandžastog svjetla na semaforima i za pješake...

Semafor na Alipašinom polju napravljen je za Usaina Bolta. To što imate medalju sa krosa iz petog osnovne sa trke na 1000 metara na hipodromu na Ilidži, ne vrijedi. Upali se zeleno, pa vas dočeka crveno gdje su tramvajske šine, a na trećem semaforu do destinacije zvane druga strana ceste još je zeleno. Dakle, preći normalno ne možete ni u kojem smislu. U Sarajevu je na tenderu za postavljanje i održavanje semafora prošla firma STEP. Toj je firmi jedini posao ODRŽAVATI SEMAFORE. I oni to održati ne mogu. Hem što shandre zeleni val, hem što na više od pola pješačkih prelaza cestu NE MOŽETE preći u jednom komadu. Nego, na kredit, mic po mic.

I danas pretrčavam tu cestu na Alipašinom. Trčeći sam umalo stigla sve. Do željene destinace zvane druga strana ceste su mi još dvije cijele trake trebale kada se upalilo crveno. Tad me zaustaviše ovi organi reda.

I ličnu im ne dam. Al stvarno ne dam! Nabrojim fino sve. Četri puta su mi pokušali skinuti felge sa auta, jednom su mi probušili gume, stan su mi obili 3 puta, novčanik mi je ukraden jednom, dok su mi osamdesetogodišnjoj članici porodice otrgli torbu iz ruke tako da je pala i sva se polomila. Ostavili je, jel, na cesti, tako da leži. Svaki put sam zvala organe reda. Ali, svaki put. Dođu, otvore tekicu, uzmu olovkicu, zapišu. Pošalju saopštenje, čak ga objave na svojoj internet stranici, tvrdeći svaki copy/paste put da TRAGAJU ZA POČINIOCEM. Jednom sam im našla POČINIOCA. Eno ga još hoda okolo. Ja sam svaki put morala plaćati nove dokumente, nove gume, nove stvari iznesene iz stana.

I zato ličnu ne dam. Jer sam cestu pretrčavala na ZELENO za pješake i jer fakin firma STEP te semafore NE ZNA ugajguliti tako da se cesta može cijela preći na ZELENO.

Šlag na kraju, kaže organ reda: "haj još nešto reci, pa ćeš vidjeti!"

Majmune majmunski kad te mater nije odgojila, ja ću! Ako neko ima ličnu, onda je punoljetan. Ako je punoljetan, onda mu se ne obraća sa TI. Nemaš 2 posto prava da se nekome obraćaš sa TI. Nije kulturno, nije pristojno, u uniformi si, predstavljaš tu svoju policijsku upravu, predstavljaš ovaj grad, služiš meni i ja te plaćam. Dakle, meni se ne možeš obraćati sa TI!

I rekla sam mu to. Poslala sam mailove i jebenom STEP-u i MUP-u. Štata pa mi na kraju ne napisa kaznu. Baš sam u modu za ispravljanjem krive Drine.

18.04.2017.

Danas...

- Fkt snijeg. Najavili, ali nisam vjerovala. Snijeg? Rekli su sinoć da stiže neka ciklona ravno iz Rusije nama. Ne naglasiše dal ju je Putin potpis'o. Ako se utvrdi da jest, eto nam opet političke krize na državnom nivou.

- Ove zimske gume samo radi avgusta ne treba ni mijenjati, right?

- Majka je majka, bez obzira koliko ti je godina u dupetu. Jutros izlazim u gluha doba, ona spava, ušećerila, hrčeee, rihtere izmjeriti možeš koliko se zahrkala... I tako, ja izlazim, a ona se iz sna dere: neeeeććeeeš vaaaaljdaaa kožnuuu jaaaknu, naahladićeš se! I čizme obuci, neeemooj seee meni kaasnije žaaaliti naaa jaaajnike! ... ... i nastavi da hrče.

- Ono skontalo da nije frka što su skoro svi na bolovanju. Što bi bila frka kad ih mogu JA sve zamijeniti. Ovih dana se osjećam ko tampon. Đe god rupu vide, samnom je začepe.

- Otišla nešto na Sokolac danas. Vratilo se gradsko dijete sa slatkišima... kajmakom, sirom, joRgutom...

17.04.2017.

A i ne bih godinu ponovo počinjala...

Sinoć mi je čestitala BOŽIĆ!

Odgovorim samo sa: Hvala puno...

Jebeš ga, kada nadređeni kaže da je BOŽIĆ, onda je BOŽIĆ!

16.04.2017.

Neke misli...

- Sreća pa ovaj emergency call kod nas ne radi. Da radi svakodnevno bi mi pred zgradu nešto sa rotacijom dolazilo, jal hitna, jal vatrogasci, jal policajci, jal bi helikopter Oružanih snaga BiH digli u zrak, jer ne bi mogli odgonetnuti šta se dešava. Jah, za sve zaštita, otisak prsta, šestoznamenkasta šifra za gdje god da kreneš ući, al ovaj 112 broj... e njega zovem kako god telefon po ruci i po džepu krenem da valjam. Jebo ga tač skrin il' što bi moja baba rekla: telefon na umakanje. Svaki put umočim 112.

- Sinoć me odvedoše u kafanu. Ono, na cajke. Ne na tamburaše! Cajke! Miki, Kiki, Jana, Stoja... Dobro sam se prilagodila, jesam majkemi. Nego, gledam oko sebe djevojke, gledam i skontam da nemam dovoljan obim sisa za takve evente. Biti roker je lako, samo ti treba duga kosa. Lako je slušati hip hop, samo navučeš široke tole. Lako je slušati ove neke Kety Perry, ne treba ti brate ništa. Ali cajke... eee za to ti trebaju sise!

- Bubuljice nisam imala u pubertetu. Tu i tamo pokoja, ali ko da i nije. Jutros se sva probudim izbubuljičana. Možda sam tek sad ušla u pubertet. Možda još ima nade da mi porastu sise!

- Razmišljam da se farbam u plavo. Nisam se nikad prije farbala, ako izumemo fazu "prvog" puberteta kada sam imala neke pink pramenove i fazu sa prva dva pramena kose plava. Stvarno se nikad nisam farbala ono fully'n'completly. I sad bih plavo... maj ou maj...

15.04.2017.

Inovacije

Genijalni izumi se prodaju na ovom internetu. Al stvarno genijalni. Prvo je bila ona mašinica koja kao pravi špagete od povrća... Špagete od mrkve, špagete od krastavaca, špagete od tikvica... Ja nisam ljubitelj nekuhanog povrća, al et, dobro je za narezati za supe. Onda je došao motač sarmi. Maajke mi, mašinica kojom se motaju sarme. Heej, mašina za motanje sarmi. I sad zadnja genijalna stvar na koju naletim je led svjetlo za WC šolju.


Image and video hosting by TinyPic


Geeenijalno!

14.04.2017.

...

Surovi svijet u kojem gledamo sebe, ne zato što smo egoistični, već zato što ne želimo zabadati nos u tuđe. Prešućujemo stvari, jer se ne tiču direktno nas. Vidimo, ali se pravimo da ne gledamo. Lažemo da smo dobro, jer se bojimo kako će neko interpretirati naše loše. Prolazimo, samo prolazimo, jer kada bi stali gubili bi vrijeme. Tuđi problemi nisu naši. Naši problemi nisu tuđi. Razmišljamo kako je nešto grozno, ali već unaprijed zaključujemo da ništa ne možemo promijeniti. Prihvatamo stvari zdravo za gotovo. Mirimo se sa činjenicama. Sliježemo ramenima.

Eto zato nam je društvo jedno kolektivno ništavilo...

13.04.2017.

Šta ste se ušutili?

- Piše Blato o ovim ljudima što malo malo čekiraju auto jel negdje samo zbrisalo. Ja to kad parkiram, teško kasnije nalazim. Ko tražila ključeve po torbi, ko tražila auto po parkingu, na isto ga dođe. Jednom sam ispred drugaricine zgrade na Koševskom parikirala neđe u okolini, napila se navečer i vratila se kući pješke. Ujutro sam cijelo Koševsko obišla da ga nađem. Pred svojom zgradom imam tako minijaturan parking i ja ga svako jutro prvo pogledom tražim, pa kao, aha, jest, sinoć sam iza zgrade parkirala... I onda fakin' zaboravim sinoć kad sam došla svjetla pogasiti. Još se hvalila kako sam sama sijalicu uspjela zamijeniti (jes da je sada lijeva jača, desna slabija, al u zakonu sam). I zaboravim ta genijalna svjetla pogasiti... Maloprije bih do granapa, ali šiiipaaak. Sad još ne znam bil' Bihamketa zvala ili bih klemala ovim nekim kineskim kablovima koje sam kupila za pet marki da imam za svaki slučaj i nikad iskoristila. 

- Motaju se ovi neki novi klinci po radnom mi mjestu. Baš su onako slatki i pametni, sve ih interesuje. Super neka generacija. Al onooo meeenee peersiraaa. Sve mi govori Vi Vi Vi Vi... Sve se okrećem da vidim imal koga oko mene, iza mene, u okolini, al neee... mene uduplalo. I sve govorim nooo mi to radit, nooo... Džaba, valjda kućni odgoj. Šta li? Neodgojena majmunčad!

- Boli me grlo, a nikako glas da mi crkne. Baš bi mi odgovaralo sada da imam izgovor da ne mogu da pričam sa ljudima. Ubiše.

12.04.2017.

Teoretičar dosade...

Bila je ona provala nakon Trampove pobjede u AmeriKi kako su Simpsonovi predvidjeli njegovu pobjedu 18 (valjda) godina prije nego će pobijediti. I ono kao, iluuuminaatii... Ja se smijem zakleti da je to bilo sasvim slučajno, pa se sjetili i izbacili, kao, wow kako smo bili cool.

E ja sad nisam teoretičar zavjere, nego mi je u ovom trenutku strašno dosadno.

Gledam sinoć onu seriju Castle koju Fox pušta već 675238 put. Igra onaj nekakav prepotentni čikica i neka treba sa IĆ bez afrikata u prezimenu, a priča tečni engleski. Uglavnom, sinoć neka stara epizoda (kasnije izgooglam da je snimana 2012. godine). Traže tamo nekakvog lika (policijska serija, jel?), upadnu mu u sobu i nađu cijeli recept za Treći svjetski rat. Nisam sad upratila sve, ali kao, Iran će napasti Siriju, Rusija Istočnu Evropu (valjda ne misle na nas pu pu pu gluho bilo) i onda će zbog malene djevojčice, kćerke kineskog diplomate zakuhati oko tog američkog duga Kini i tu će početi Treći svjetski rat u kojem će AmeriKi na prijestolju svijeta biti kraj. Naravno, sve počinje od nekog tajnog agenta CIA-e koji je sve to detaljno isplanirao.

I sad, pratim pomalo, nije se 2012. toliko kuhalo, čak šta više Kina i Amerika su bili relativno OK, Rusi su se vazda bavili Istočnom Evropom, a Iran ima relativne petlje sa Sirijom... I u tome svemu u seriji datum:



Image and video hosting by TinyPic


I slušam Dnevnik maloprije, Amerikanci i Rusi bi da malo spuste lopticu, al baš zakuhaše oko onog napada u Siriji.

I jeste da mi je trenutno strašno dosadno, ali čisto ako šta bude, neka budem cool što sam ja ovo objavila... A garant i ovo slučajno...

11.04.2017.

Lijevo uho...

Imam cijeli Federalni hidrometeorološki zavod smješten u lijevom uhu. Možda čak i Republički. Ma šta, cijeli onaj satelit koji javlja Accuweatheru kakvo će vrijeme biti za par sati ili sutra... e to mi leti po lijevom uhu. Nisam ja meteoropata. Moje uho je!

A imala sam tu gadnu povredu. Zvuk ju je izazvao. Ništa uho ne može povrijediti ko zvuk. Frekvencija. I kaže doktor, sve je uredu. Kaže audiogram da dobro čujem. Sve čujem, čak i više nego mnogi ljudi. Najsitnije tonove čujem, izoštrila... Ali jooooj, kišu tačno znam kad će pasti i kad će prestati.

Kažu danas, vidi suuunca, nećee kiša.

Hoće, hoće...

Barem nisam džaba kišobran nosila. Žuti sam kupila. Sa tačkicama!

10.04.2017.

...

Oni dani kad te sve sastavi...

09.04.2017.

PMS...

Koja je naučno objašnjena poveznica između PMS-a i hrane. Eto, koja?

Maloprije jela i opet mi stomak krčiii... kontam, pokupi to malo iz dupeta i te male naslage na stomaku što se nakupilo i imaćeš dosta za 2 dana... al jook, ono krči... Još mi ovo u kući našaltalo na 24kitchen... svašta mi na pamet pada.

Čak sam i kuhala ova tri-četiri dana. Šta ja znam, kažu da je dobro.

09.04.2017.

Posvećeno porodicama koje su nam pomogle da sačuvamo svoje boje...

08.04.2017.

Tjeram đavole...

Dok nije posenilila bila je vjerovatno najbolji doktor dijagnostičar u gradu. Svi ti dodaci oko imena koji su ukazivali ljudima da se strašno puno školovala, nju lično nisu činili nekom sad bitnom personom. Školovala se sa ciljem da liječi ljude i to je većinom radila pro bono, usput na ulici, u tramvaju, tokom izleta u prirodi i gdje su je već ljudi zaskakali samo da je "pitaju" šta ih tu negdje može boljeti. Nije nikoga ignorisala. Kada je otišla u penziju brojne ove privatne poliklinike su joj nudile posao konsultanta, ono, samo da čita nalaze... Nije ona to tako znala, ubjeđivala je novokomponovane ljekare da ona pacijenta mora vidjeti, popričati sa njima, upoznati ih, pa tek onda pogledati nalaze. Nalazi su bili nešto što je posljednje gledala. Jer, negdje nešto u životu ne funkcioniše ako ti je željezo godinama nisko, a ti ga popraviti ne možeš. I od svih mogućih ikad izmišljenih lijekova, uvijek je vjerovala u prirodu. Ako možeš hranom nešto namiriti, zašto bi se trovao glupostima.

Nikad nije imala zvanični dokaz, ali je uvijek vjerovala da nama organizam sam šalje impulse šta mu treba, a mi to percipiramo kao da nam se odjednom nešto jede. Bila to čokolada, ili neko meso, ili neko povrće, ili neki teški junk... ti znaš šta ti se tada jede i to bi trebalo da jedeš. Neki razlog za taj impuls postoji. Vidiš jagode i jedu ti se. Jedi ih. Padne ti napamet Dorina sa keksom. Jedi je. Sada bi najednom pileće filete. Napravi ih. Ugledao si mladi sir i skontao da ti se jede. Kupi ga. I već tri dana ti se jede hamburger, ali nećeš da ga uzmeš jer deblja. Tebi sine energije nedostaje. Uzmi ga. Hoćemo da roštiljamo... Ama raspalite roštilj, što da ne... Kao da jedan mladi zdravi organizam sa vremena na vrijeme ne može malo težu hranu svariti. Ne mrša se izgladnjivanjem, mrša se kretanjem. Gluten free? Šta će ti to bgt?

Zadnja tri dana sam se navadila na mladi luk. Nikad u životu nisam voljela luk. Ali nikad. Trijebila ga iz tanjira kada dođe. Ono, nedajbože malo da ga uzmem. Ove godine na pijaci mladi luk. Sam bih ga jela, ništa mi drugo ne treba. Ne moram ga ni rezati, uzela bih onu peteljku pa zubima kidala. A ofirno mi smrditi na luk. Ono, stvarno ne volim kada neko pored mene na luk vonja... I sve je super, ali su mi sad u kući sigurni da ja negdje neku upalu imam, pa mi zato organizam traži. Ali 100%. Senilni mozak se sjeća za šta se luk koristi...

07.04.2017.

?

Što se meni čini da je ovaj blog opet isfuroo...

06.04.2017.

Briga...

Svi smo mi nečiji... nečija djeca ili roditelji, sestre ili majke, momci/djevojke ili muževi/žene, prijatelji, radne kolege, komšije... Svi mi pripadamo nekoj sredini i nekom društvu... Obično imamo više tih uloga, često i sve te uloge... Svi oko sebe imamo druge ljude. Neki i ljude koji imaju nas više nego sebe...

Neki imaju veći, neki manji krug tih ljudi. Neko je napravio ogroman krug ljudi...

I zato nek se ne čude ljudi na recepciji bolnice što cijelo jedno oveće selo želi ući u jednu malu bolesničku sobicu!

05.04.2017.

Otvara se škola za pačiće male...

Već me tri dana u stopu prate tri studenta na praksi. Al' hajd ono da me prate dok radim, pa da im nešto ko i objasnim... nego me do haaaale prate. Još da nešto ljudima znam objasniti, nego zaista mi nije ugrađena ta objašnjavajuća sposobnost u mozak. Radim, radim, pa skontam da me šetoro očiju gleda. Pa usporim. Kao, ako budem sporije radila nešto će skontati. Naravno, ne skontaju ništa. Onda mi postave pedeset pitanja: kako i zašto? A ja jadna opet ne znam objasniti kako i zašto, jer naprosto to ide tako! Zato sam ušla u sve studentske probleme. Znam ko šta polaže od ispita, gdje trenutno izlaze i ko im se od kolega/kolegica sviđa, a ko ne. Vala sam i pola seminarskog jednom danas napisala. Bar ideju dala. Sutra već moraju nešto sami uraditi, jer vakat je nakon tri dana posmatranja. Oni bi da im pomognem, a ja ih ubijedih da je najbolje da sve urade sami... ne smjedoh im saopštiti da im ne znam pomoći, jer ono, fkt nisam taj tip koji će ocjenjivati ili prepravljati tuđa djela. Ispiti su ispiti, predavanja su predavanja, ali zanat je zanat. On se ne uči, on se peče. A i ja sam isti taj fakultet završavala. Ista predavanja imala i iste ispite polagala. Bila prosječni student, ono, prosjek ocjena 8. Dakle, baš prosječna. Da postaneš demonstrator, pa asistent, pa docent, pa profesor... za to ti treba prosjek 9 i nešta ili 10. Da postaneš profesor, ne moraš peći zanat. Samo moraš čitati knjige i analizirati tuđe radove. Ja to nikad nisam, već sam pekla zanat. Ti isti profesori onda meni šalju malu raju da ih naučim nečemu što bi im oni uveliko morali znati objasniti. Zato sa studentima ovu sedmicu mogu biti raja, ali nikako mentor. Ne znam zašto profesori ne ostanu sa njima na praksi. Možda nešto stvarno i nauče...

04.04.2017.

Tamara

Već skoro mjesec, kako sam u nekoj neobaveznoj komunikaciji sa čikicom iz obezbjeđenja u svojoj firmi, lik mi fula ime i zove me Tamara. Evo već mjesec neću da ga ispravim, jer mi se to ime taaaakooo sviiiđa. Sutra bih otišla da ga promijenim.

04.04.2017.

Sa sobom više ne nosim veliki kofer...

Gledam ove neke stare slike po Fejsu. Izbacuje ih sam, kao u novinama: dogodilo se na današnji dan. Slike nekih slučajnih polazaka van grada koji su završavali odlično provedenim vremenom. Tako drage uspomene. Nekad razmišljam da li je vrijeme slučajnih polazaka prošlo i da li ću zauvijek ostati u ovoj noćnoj mori planiranja. Planiranja datuma, tačnih odredišta i ljudi sa kojima ću ići. Imam osjećaj da je do prije samo tri godine moj život bio švedski sto sa hiljadu ponuda. Danas mi više izgleda kao rudnička kantina u kojoj se servira grah i pire krompir sa hrenovkama. Svijet mi izgleda kao mala kutija, a ja skakavac koji u njoj skače pokušavajući da izađe. Bezuspješno. I sve te stvari koje još ponekad spontano radim, mogu da uguram tek u tačno definisani dan i datum. Skočila bih i otišla odmah, ali slobodna sam tek za vikend. Tek za vikend se možda mogu provozati do nekog drugog grada, planirano, sjesti na kafu i reći jeeesam luuda. Možda pokupim i koga od raje, ali to će se dogoditi samo ako tačno ugajgulimo slobodno vrijeme. Inače, ništa...

A tako osjećam da dugujem sama sebi i ovom svom životu još malo neke neplanirane ludosti i još koji trenutak za pamćenje...

03.04.2017.

Nemoj mi teških tema...

Dođem kući s posla crknuta... iz noćne. Svoje hoću da ubijedim da sam umorna i da mi se spava. Kažu da nemaju pavlake, niti kafe. Trebalo bi otići kupiti. Prodavnica je jedna na 20, druga na 50, a treća na cirka 100 metara od kuće. Tri Konzuma, Bingo, Hoše, Robot i dvije lokalne piljare u krugu od 500 metara. Tek se probudile, a ja još obučena. Tek ušla. Nisam se udostojila ni sms poruku da pročitam, pa usput da uzmem. Kažem da sam umorna i da mi se na poslu dogodilo da... kažu, nemoj nam teških tema.

Sjednem sa njim nakon što se evo već dvije sedmice svlačimo po kafama bez plana za neke buduće svlačeće aktivnosti. Sjedi naspram mene, srče neku pivu i nešto mu smiješno. Kažem da sam imala loš dan na poslu, da mi je drugarici dijagnosticiran tumor, da u kući imam demenciju, da sam prekjučer imala sudar, da mi veoma draga osoba sutra ima zakazanu operaciju gušterače... Odgovaram na njegovo očigledno 'nako postavljeno pitanje: šta ima kod tebe?
Ispričam sve to, kaže mi... nemoj mi teških tema.


Zato ovaj blog volim. On trpi teške teme... a eto, baš mi ih mrsko obrazlagati...

03.04.2017.

Morning chill...

Do prije 5 ili 6 godina baš mi je bilo ofirno sjediti sama u kafiću. Nisam se osjećala ugodno ni na samu pomisao da sjednem sama za jedan sto i da kažem konobaru: daćete mi jednu kafu... Ako mi već neko od raje sa kojom sam dogovorila kafu kasni pola sata i kaže: hajd sjedi, zauzmi nam mjesto, naruči... Velika je bila šansa da tih pola sata provedem na kiši, snijegu, zvizdanu, negdje ispred kafića... Glupo dijete.

Tu sam praksu prekinula jedne godine na moru. U Gradacu čini mi se da smo bili, onako čoporativno. Probudim se u 7 ujutro, a svi spavaju. Dosadno mi. Izađem, prošetam, kupim Nedjeljni Jutarnji list. Sjednem u kafić na rivi. Naručim kafu. Od tada mi je bilo nešto obavezno kad odem na more. Ujutro sjesti sama na kafu, uzeti štampu i guštati. Sat je dovoljan. Sat je tada to neko moje vrijeme. Novine često samo držim u rukama, eto, da ispadne da nešto čitam...

Prošle sedmice se vraćam iz noćne, pola 11 prije podne, a suuncee. Razmišljam koga li bih usput pokupila... nikoga... svi su u svojim obavezama u tom periodu radnim danom. Prolazim pored kafića, piše: do 12h kafa 1KM. Nije tu bitna cijena, nego, eto, privuče me u sekundi. Kupim neki časopis. Sjednem. Donese mi kafu i Tangerinu. Bgm sam posjedila dobrih sat i po. Tako sama, na suncu, sa svojim mislima. Zapravo, mislim da nisam mislila ni o čemu.

Danas se isto vraćam u ta doba. Isti kafić. Već mi prelazi u tradiciju. Nisam ni novine kupila. Telefon i šaltaj. Gledam okolo, nisam jedina. Za stolom preko puta neki muško-ženski par, jal bračni, jal vanbračni. Zajedno, a ko da nisu. On nešto tipka po laptopu, ona proučava neke spise. Sa lijeve strane neki čikica. Kravata, sako, cipelice... visi na telefonu, nešto dogovara, a chilla. Za stolom sa desne strane vjerovatno neki student. Zelenim fluoroscentnim markerom šara neke skripte. Svi u svom fazonu, a svi na kafi od 1KM do 12h. Iz dubokih misli, ili dubokog ne razmišljanja ni o čemu, budi me komšija: Komšinice jel' slobodno? Onako ležerno, sjede, pozva konobara... proustismo pozdrav, desetak riječi, komentar o lijepom vremenu... I on poslaga neke spise, odgovori na dva-tri maila. Ja i dalje umačem prstom u displej, a ništa ne gledam... i lijepo mi.

02.04.2017.

Neke čudne misli u mojoj glavi...

- Već dva dana hodam u majici na bretele. Onoj ružnoj bijeloj koju kupujem na pijaci za 3 marke i koju u normalnim okolnostima koristim kao potkošulju. E, u toj majici na bretele hodam već dva dana, što po Baricama, što po Vidikovcu, što po gradu, što u Mrvici...

- Neka se bubica već tri dana pokušava spasiti iz okrutnosti zatvorenosti moje sobe. Pomogla bih joj da se stravično ne bojim malih bubica. Aligatora da vidim ok. Zmiju kad u sred ljeta na Vilsu opali sunce, pa mi sa drveta padne pred noge, ok. Vuka kad sretoh kod Skakavca, ok... Al buuubica, malaa... još neka mala krila ima... aaaaa.

- Ode đete odraslo u centru grada u prirodu. Vrati se sa punim gepekom domaćeg sira, jaja, kajmaka, mlijeka... rakije... Ja sva sretna, vidi domaće. Moja mater se boji, more bit salmonela unutra. Vala, nek mi ostave salmonele, više će biti za mene...

- Bavim se mišlju u ovo proljeće ili ljeto da kupim neku malu vespicu. Onu talijansku. Neke blentave boje i kacigu sa cvjetićima. Baš bih bila cool, ha? Bgm, krenem ujutro, dođem do Alipašine i mic mic mic. Krenem preko Željezničke, sletim dole i preko rupa mic mic mic. Malo malo, neko na skuteru, samo između auta, tamo preko trotoara, travnatih površina, prrrr prdavo se provuče i ode... Hoću i ja!


01.04.2017.

Kreten

Danas uz Bjelave, uske uličice, uzbrdo, sve po proračunu jednosmjerne, po zakonu dvosmjerne... Mimoilazim se s jednim, mimoilazim sa drugim, stao lik na sred džade, ja da ga zaobiđem, zaaagreeebeem ga... Šta ću jadna izađem, gledam svoje auto, parnica duž vrata. Gledam njegovo auto, parnica na skoro istom mjestu. Fino se izvinim, liiik se dere. Jebg, nisam namjerno, liiik se deereee. Kaže: daj 100 KM, pa smo dobri. Mrš, ne dam. Onda ću zvati policiju! Zovi! Čekamo policiju 15 minuta, ko 15 godina. I dalje sav ljut, nešto mlatara rukama, prijeti mi...

Došla policija, mene ni ne pogleda, odmah od njega traži dokumente. Zašto ste u suprotnoj traci? Zašto niste dali prvenstvo vozilu koje ide uzbrdo? Aaaa, bili tu parkirani? Nije vam ovdje parking! Slikaju moja vrata, njegova ignorišu. Tješi me kolega policajac, nije strašno, malo vrata, namiriće mi njegovo osiguranje! Otiđite samo da vam procijene štetu...

Odem da procijenim štetu. Naletim na druga. Gleda, gleda, ovo se mora kitovati, farbati, pa polirati. Cirka 250 KM... Zapisa tu cifru. Pljunu na prst, obrisa crnu parnicu. Neeemaa ničega, majmunova boja...

Elem, ne znam što mi je sad žao idiota?!

Bojis li se mraka


PAŽNJA
Postovi na ovom blogu mogu sadržavati scene seksualnog dijaloga ili nasilnog ponašanja, pa se preporučuje roditeljska pažnja ako su u pitanju mlađi čitaoci!


Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je namjerna!

Image and video hosting by TinyPic




GLEDAJ I VIDI
U gradu razmažene djece
pod krovom namještene sreće
svaki pogled priču skriva
dubokih suza

u svakom kutu našeg oka
svjetle znakovi i zovu
svi pod noge novog boga
dišemo dijelove života

jesam li sin svoje majke
jesam li sin svoga oca
jesam li stvarno ovdje samo
da potrošim što novca

gledaj, gledaj i vidi
mi stojimo sami
pod svjetom reklama
gledaj, gledaj i vidi
ni blur neće skriti
kristal u nama

mislim da me prate
čistači otvorene mašte
i važu svaku riječ i gestu
još uvijek tapkaju u mjestu

jer traže svjetlom ispod svjetla
traže u mašti nekog reda
traže novcem mjesto srcem
traže novcem mjesto srcem...
________________________________

Jedna staza
osamnaest kamencica
gore na nebu, zvijezda
dole na zemlji trnje i ruza
jedna jedina
nekome divna, nekome uvela
rodjena na kamenju
kamenju prilagodjena
pod kamenjem skrivena
kamenjem odgojena
Ali ipak...
uvijek necijom kisom uplakana

by Avadon


________________________________

Ljudsko, odveć ljudsko
"Otuda mora viša kultura dati čovjeku dvostruki mozak, takoreći dvije moždane komore, jednu za osjećanje nauke, potom i ne-nauke..."
Nietzsche

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
148745

Powered by Blogger.ba