Bojis li se mraka

Ispucavanje

31.03.2017.

Osjećaji...

- Dobih neki dan flašu višnjevače. One likeraste. Što ima okus soka. Otvaram flašu 20 minuta. Slovima: Dvadeset! Na kraju skontam da onaj gore hepek nije trebalo ni otvarati. Ono samo curi. Jaaaraanee - kreten na kvadrat.


- Sve kontam ovo što pričaju za podjele među rajom po nacionalnoj osnovi, da je to priča za medije, knjige, publikacije i okrugle stolove. Kad živiš u centru grada, valjda ti roze naočale na očima. To što nikad problem nisi imao zbog imena i prezimena, ne znači da ga u praksi niko nema. I tako klinac doš'o, siš'o s Pala i kaže da se bojao ući u grad. Nisam na prvu skontala šta je pisac htio reći. Nisam razumjela da se neko boji ući u Sarajevo. Šta li tim ljudima pričaju prijatelji, roditelji, profesori? Kaže da je izašao na neki ispit i da ga je zvala profesorica, jer se nije snašla čitajući. Pisao je ćirilicom. Prvo što je ćirilica ođe konstitutivno pismo, drugo ba nije dao teta Haši u lokalnoj piljari napisano, nego profesorici na fakultetu... Ono, ba, kako se ne može snaaaći? Kako se to do profesora dogura?

- Dočekala sam proljeće i slikam svako pojedinačno probeharalo drvo. Danas sam na sred ceste stala da slikam. Jučer sam upalila sva četiri, digla ručnu i stala usred gužve da slikam! Imam i neko drvo ispred zgrade koje mi se aman uzveralo do balkona, pa držim balkon otvorenim cijeli dan i miiiriišem. Kupila sam dvije "kožne" jakne od poliestera. "Made in china", al se osjećam u njima super. Osjećam se kao da sam skinula zimu sa sebe.

29.03.2017.

Životne faze

Imam album sa slikama. Onim, izrađenim. Mislim da je to bio moj prvi digitalni aparat kupljen u doba prvih digitalnih aparata. Mislim čak i da je bio marke Kodak i da je imao čitava 4 megapiksela. Nakon onih analgonih, heeej, umjesto 38 ili koliko već slika, mogao si ih napraviti stotinjak i brisati sve koje ti se ne sviđaju.

Elem. Imam album sa slikama.

Imam sliku na kojoj sam u nekom gangsta izdanju. Piše na slici 2004. godina. Cirka drugi srednje da sam bila. U ruci mi pištolj (pravi), na stolu hrpa novčanica (lažnih, al to se ne konta na slici), meni kosa sva u pletenicama kao što su crnci u hip hop spotovima nosili, crni kreon i na gornjem i na donjem kapku i na glavi kapa sa nekim grafitnim NYC...

Imam sliku na kojoj piše 2005. godina. Godina kasnije, jel? Tada nije bio u modi ombre, ali meni su vrhovi kose PINK boje.

Imam slike i od ranije. Tamo 98, 99, 2000. godina. To je slikano analogno. Ja sam na svakoj na rolama. Stvarno se ne sjećam da sam ikad bez točkova izašla iz kuće. U školu sam išla rolajući.

A tek ona iz 2002. god. Trinaest mi godina. Ja na snowbordu. Baš sam dobro bordala, predobro bordala, pa se onda razvalila. Mislim da je to bio zadnji put da sam stala na bord. Lažem ljude da se ne znam spustiti niz planinu. Laž bi bila jača da nemam sliku na kojoj se tačno vidi kako skačem s neke litice u sniježnu provaliju u nekom extrem izdanju.

Na jednoj piše 2007. godina. Dakle, cirka sam prva godina faksa. Sa nekog derneka. Sva sam u nekim floroscentnim bojama. I kosa, i usne, i neke indijanske linije po obrazima... Sve mračno, ja svijeetliiim. Garant mi boba falila da mi bude predobro.

Kad ovi novi klinci naprave neki zijan, vazda se pitam gdje su im roditelji. Gledam ove slike i kontam: đe li su kog vraga moji bili?

28.03.2017.

...

Krećem se ova dva vremensko-promjenjiva dana među ljudima i dođem do jedinstvenog zaključka:

Psihopate su većinom meteoropate...

28.03.2017.

Izgubljena u vremenu...

Pogledam sat na zidu, tek je deset sati. Ih, kako vrijeme samo sporo prolazi!? Pregledam neke klipove, ispušim dvije cigarete, pogledam sat na kompjuteru, ono već ponoć. Kad prije? Ustanem da operem zube, vakat je spavati. Stigne mi neka sms poruka, uzmem telefon, odgovorim, pogledam na sat ono jedanaest. Kad mi je već telefon u ruci, uđem u neku igricu, spajam tako neke tačke dok ne izgubim svu digitalnu energiju, pogledam opet sat na zidu, ono pola jedanaest. Tek mi tu ništa ne bi jasno. Opet se dograbim telefona, fejzuka, pitam drugaricu koliko je sati. Ona ne konta. Opet pitam koliko je sati. I dalje ne odgovara, ne konta. Pitam ponovo koliko je sati... pola dvanaest... i čeka... konta nešto je zajebavam, a ja samo zahvalila na odgovoru.

Takoreć, ne pomjerih kazaljke na zidnom satu, sat na telefonu se pomjerio sam, a sat na kompu sam, ali dva sata unaprijed... Ja evo liježem da spavam i dalje nisam sigurna koliko je sati...

27.03.2017.

Autobuska stanica

Dok nije dobro ostarila bila je žena koja je voljela sve ljude i svi su ljudi voljeli nju. Hrabra i uvijek je znala šta treba i šta kome treba. Odrasla u to, kako kaže, dobro Titino doba, kada si mogao spavati u parku, ostavljati otključana vrata kuće cijelu noć, nisi imao puno, ali si imao dovoljno i uvijek imao neku svrhu svog života. Iz tih razloga, do dugo iza rata vrata stana su se zaključavala samo noću, a danju su bila otvorena za sve putnike namjernike. Ja sam hodnik u vlastitom stanu zvala autobuskom stanicom. Ta je praksa uticala na to da su, kako komšije, tako neki gosti iz drugih ulica, naselja, gradova, država i kontinenata naprosto dolazili i ulazili u kuću. Komšije posebno, niko tu nikad nije kucao. Ono, samo uđe. Kažem vam, autobuska stanica.

Kada je to sve došlo pod moje, napravim tri brave na vratima. Jedna normalna, jedna ona što možeš samo da preklopiš, treća još da to preklopljeno zaključaš. Kada sam sama kući to je sve zamandaljeno, ne zato što me je strah lopova, nego zato što ni u jednom sasvim novom mileniju ljudi nisu naučili meni da kucaju ili pozvone prije nego uđu. A baš je bezveze kad neko uleti, a ja razgaćena.

Elem, moj hodnik je i dalje autobuska stanica. Jedini je problem što više putnici nisu namjernici, već samo dolaze zato da nešto traže ili zato što im je dosadno u životu, pa tu stanu i satima bi laprdali o ničemu. Ja još nisam naučila kako da ih se riješim. Imam utisak da napravim još troje vrata, a ne tri brave, ono bi već nekako bez kucanja ušlo...

26.03.2017.

No commento

Nije da treba o tome pisati i pričati, niti sam ikada ovako uživo nekom govorila. Ali, stvarno sam znala reagovati istog trena kada je trebalo. Hranila gladne, posjećivala bolesne, slala kese i kese hrane u Maglaj nakon poplava, plus hranim 5 pujda oko kuće, plus jednu ženu ovdje u komšiluku koja nema šta jesti, plus platila 20 posto operacije jednom malcu, plus 10 posto operacije drugarici oboljeloj od raka, plus se naposuđivala novca koji mi nikad vraćen nije, niti ga tražim, plus što sam skakala u 3 danju i 3 noću kada je nekome trebala pomoć, plus, plus, plus... To sve bez priče i nekog zahtjeva za povratom dobročinstva.

I onda mi jednom usluga treba. Jednom u vjerovatno 10 proteklih godina da mi usluga treba. Fizička, ne materijalna. I ono... neeeeeećeee niko.

Pa neka u guzicu gurnu sve priče o tome da univerzum vraća...

25.03.2017.

Treća smjena rudnik Kreka...

Uvijek me je zanimalo na koji način telefon sam pomjeri sat. Mislim, logično mi je sve bilo osim samog tog trena mijenjanja sata. Šta učini baš u tom trenutku?

Sad znam. Naprosto izbaci broj 2, i odmah nakon 1 bude 3 i voz. Tako jednostavno.

Nego, satovi na poslu su prikopčani na satelit i sami mijenjaju satnicu, a sa kazaljkama su. Dakle, sami riktaju kazaljke. Dakle, noćas ću i to vidjeti kako rade. Dakle, jebem ti treću smjenu vikendom i vikendom kad se mijenja sat i općenito bih donirala isplaćene noćne sate u humanitarne svrhe da ih iz nekih razloga ne oporezuju i da se bar isplati buljenje u tajne puteve satova na zidu. Kako bi svijet izgledao da ne mjerimo vrijeme?


Sjećam se, dok smo bili djeca, jedne žene koja je živjela na prvom spratu u zgradi i koja se stalno derala na nas sa prozora, gađala nas zemljom i polivala vodom. Radila je u Telekomu kao ona teta koju ste zvali da vam kaže nečiji broj telefona u doba fiksnih telefona i jel, radila je tu noćnu smjenu. Mi smo je mrzili, pjevali joj pogrdne pjesmice pod prozorom i namjerno baš tu razvlačili gumu da je preskačemo, pa zvali uplakani mame kad nas polije vodom. I onda opet...

Jutros ja iz noćne. Taman se zavalila u krevet, onaj prvi slatki san me krenuo uljuljkavati. Lik se ispred zgrade naklatio na neku bušilicu, buuuuuuuuši neku ogradu, isto mozak da mi je krenuo bušiti ulazeći u lobanju kroz sljepoočnicu. Jooj, jeeeeeesaaaaaam muuu jeeeeeebaaalaa maaaajkkkuuuu.

24.03.2017.

Profesionalna orjentacija

Nešto razmišljam... u kojem periodu života čovjek uopšte skonta čime bi volio da se bavi "kad poraste"? Ključno pitanje kad si dijete: "šta želiš biti kad odrasteš?" Ono, mama ti pertlu još veže kad hoćeš vani, a tamo te već pitaju: "Šta želiš biti kad porasteš?": Gledam ove majuhne. Rođaka i rodicu. Sve su im igračke u fazonu neke već profesionalne orjentacije, a nisu još ni u školu krenuli. Cijelu minijaturnu hiruršku salu, stomatološku ordinaciju, autoput sa signalizacijama, znakovima pored puta i naplatnim kućicama... Malac je ubijeđen da će voziti bager (jel, najdraža igračka) pa ga mater već ruži da neće, a on u plač. Ona mala se zanima za rad sa dinosaurusima. Došla ih bruka u kesici, a mater zabrinuta, kao, arheologija je dobra samo nema tu puno hljeba. A đete svakako zna šta je arheologija. Ja sam u njihovim godinama čitala Pipi dugu čarapu i bila ubijeđena da ću kad porastem biti gusar.

Gledam i ovu svoju nepostojeću generaciju. Malac koji je kao dijete oko zgrade maltretirao mačke je danas završio medicinu. Djevojčica od koje smo sve tajne morale kriti je sad završila psihologiju. Osoba koja je imala tri i po zuba u glavi i zaključavala se u WC kad se išlo školskom zubaru je sa keramičkim zubima završila stomatologiju. Djevojka koja je plakala na školskom izletu, jer smo se verali kroz neke šumske puteve je završila na biologiji. One dvije blizanke štreberke, koje su imale doslovno SVE petice, ne završiše ništa dalje. Osoba koja je zbog dva puta ponavljanja razreda izbačena iz škole sada samo otvara neke sitne biznise i ima paraaa ko blata. I sad ono, kad treba početi sa tom profesionalnom orjentacijom? Jel kasno, tipa, u mojim kasnim dvadesetim krenuti? Već sam se cirka tri put zajebala... Jel mi kasno da postanem gusar?

22.03.2017.

A tek što booooooooooooli

- Aaaa slomila sam zub!

- Šta si zagrizla, badem?

- 7days mini croissant!

Joooooooooj ima li ikakav zubar da POPRAVLJA zube, ono, ne na prvu da nudi NAVLAKU?

21.03.2017.

Rockefeller

Čitam ove teorije zavjere na ovim nekim stranim medijima za koje bih rekla da se nikad takvim glupostima ne bi bavili. Djeca u Africi ne jedu klikove, ali veliki svjetski mediji očigledno da. I onda dođem do ovih teorija zavjere o Rockefelleru. Jedni tvrde da je bio reptil, drugi da je bio vampir, treći da je bio vanzemaljac. Imao je tri transplantacije srca i dva puta bubrega. Nešto razmišljam, da je bio reptil zanimalo bi ga drveće ili eventualno voda, ne novac. Da je bio vanzemaljac ne bi ga opet zanimale pare, jer, ne vjerujem da naš novac vrijedi u nekim galaktičkim prostorima. Tranpslantirao je organe iz prostog razloga što je imao novac...

Jooooj teme za razmišljanje u večernjim satima...

... odoh na pivu!

20.03.2017.

Neki divni dani...

Ni praznik mi, ni rođendan, ni neki bitan povod, niti učinjena neka usluga...

... dobih poklon...

... 'nako!

I to je tako divno!

19.03.2017.

Proljeće

Tri metalne stolice na balkonu. Stoje netaknute još od kada su posljednji lijepi dani jeseni rekli bye bye. Stoje, već su na njima trosloja govna golubova i metar i po prašine. Ne nađoh one jastuke što se stave na njih. Negdje ih izgubila. Svakako su novi u Konzumu tri marke. Elem, prekrijem ih nekim starim čaršafom, da ne čistim u gluha doba. Sjednem. Dišem ovaj proljetni zrak. Dišem zrak noći koja asocira na te divne splitske noći. Koja asocira na te duge dubrovačke noći. Koja asocira na sve, samo ne na sarajevske noći. Sjedim na balkonu umotana u deku, sa debelim čarapama na nogama, izvaljena preko dvije stolice i posmatram zvijezde. Jedna je pala. Pala, kao onda dok sam gledala zvijezde na Pagu. Pala, kao da je sredina ljeta. Baš takva je ova noć, morska. Prohladna, a prozračna. Sutra je prvi dan proljeća. Hoće li ga iko slaviti? Sutra je zakazana sjednica Doma naroda državnog Parlamenta, koja vjerovatno neće biti održana. To će biti prva vijest sutra u 7 ili pola 8 na TV Dnevniku. Samo će u jednoj rečenici reći da je taj dan u 11 sati i 29 minuta počelo proljeće. Novo proljeće, nakon oštre zime. Počinje, a noć prije obećava. Baš danas razumijem Duška Radovića koji onomad reče: "Stiže proljeće. Žao mi je svih onih kojima to nije važno!"

18.03.2017.

Žene i uniforma

Nekad sam se kao mlađa ložila na momke u uniformama. Sad kako god pogledam, uniforma mi sa muškima idu u paru sa stomakom i iskrivljenom kičmom.

Aaalii kako neke žene znaju da nose uniformu, to je da se nakloniš do poda. Neki dan na ulici vidim policajku, našminkanu ful kul, visoka, crne kose, ravna leđa, neki neviđeni ponos oko nje se širi. Nekako, dvostruko značenje prisustva... da sam nekom nešto uradila nažao, baš bih je se bojala. Da me je neko pokuš'o silovati, prvo bih se njoj obratila. Spoj zajebanosti i razumijevanja za okolinu u jednoj personi.

Jučer dolazim do granice. Drugarica pored mene, cuko na sjedištu iza. Osmijeh i standardna: "dobar dan, poštovanje" prolaze kod muških graničara ladno. Al ono ba žensko, kako se ponašati kulturno.

Fino izvučen tuš na očima, uredni nokti, ombre pramenovi ispod kapice vire, a zajeban pogled. "Dokumente, molim!" - strogo! "Ima li pas pasoš, mogu li pogledati?!" - strogo. "Imate li šta prijaviti?" - strogo. "Ugodan put!" - sa osmijehom.

Vraćam se danas, ista granca, ista žena. "Možete li sačekati sekundu?" - ne razlučih tonalitet. Želudac mi se preokrenuo. Vraća se sa kolegicom, obraća joj se: "Ooo ooovom psuuu sam tii jučeer priičalaa, viiidii kaaako je diiivaaan!"

Stvarno razumijem muškarce kad kažu da nikad ne znaju na čemu su sa ženama.

17.03.2017.

Ja sam ovdje nako...

Istinita priča koja se može ispričati kao vic:

Opljačkao lik banku. Uhvate ga. Došao na sud. Kažu mu, prijeti ti tri godine zatvora, ako vratiš pare smanjićemo ti kaznu na pola. Kaže on: pa da sam planirao vraćati, tražio bih kredit, ne bih je pljačkao.

Elem, nešto firma u kurcu. Nebitno. I ne uplate kredit. Nebitno. I zovu danas iz banke, kažu: dužni ste ratu! Platite odmah, da vam kamate ne nabijamo. Nabijem i njih i kamate... i firmu. Ko kad pogrešnu taktiku dolaska do para imam. I kažu u firmi da bi možda trebali neku radikalniju radničku borbu početi. Rekoh: na sve sam spremna, samo glađu stvarno štrajkovati ne mogu. Stari radnici su super, oni bi čuvali mjesto gdje rade. Mi mlađi smo pizde, nama se radnička borba svodi na namah konkurisanje dalje. Između svoje i tuđe guzice, nekako mi majke mi draža moja.

17.03.2017.

Lova je lova...

Kad ste po ovim nekim fejzbuk i live grupama Alfista ili Golfista (u mom slučaju Alfista), vazda nešta jedni kontra drugih. Ono Golfisti na Alfiste i obrnuto, nema nekih drugih marki auta u opticaju. Ovi se kvare, ovi su spori i bezze, ovi neuništivi, ovi opet naaki bezze. I ono haj, štaš, to tako godinama. I onda čitam ovo moguće spajanje Fiat-Cryslera sa WV, jebga ljubav je ljubav, pare su pare. Hoće to tako firme da lete više za lovom, nego za nečijom ljubavlju. Ne znam šta zvuči smješnije Golf JTD ili Alfa TDI. Niti mogu zamisliti Alfu bez šminke, niti Golfa koji ne dimi. Al ajd...

16.03.2017.

Nemoratečitat

- Gledam ovaj ledeni talas u AmeriKi... tamo "live" padanje snijega... New York Times, CNN... Palo ljudima 20 cm snijega, temperatura minus 2 i kooolaps. Kod nas padne metar snijega, bude minus 25 - sve radi, sve fukncionište, a mi se deremo: đeee je taaaj Raad da čistii, opet ih iznenadiloooo...

- Dakle, zvanično ove godine ljetujem u Donjem Primišlju na Mrežnici... To je ono mjesto kad od Slunja krenete prema Rastokama, pa prije Gornjeg Taborišta skrenete prema Zečijoj Varoši.

- Svaki put nakon masaže oplačem. Bude mi fino, kasnije me sve boli. Danas kaže drugarica: ajmo na ovu aroma masažu, nije to ona prava, samo te nešto meljaju... reko: ajd... I jel, oooopeet meee svee booliii, u k k kurac!

- Nadam se da se ovaj Vučić nije napio vode sa Čaršije i da neće više vamo... baaa, ogradilo žutom trakom hotel Evropu, policije i vojske ko u dobrom američkom filmu... i ajd što je to tako, nego kao, zaoobiđiii okolo... preskakala sam žutu traku, reko onom ćelavom sikjuritiju: pucaaj. I nije, nije znao kako da se ponaša, samo me je čudno gledao.

- Imam ribu kanibala u kući. Bio je ok jedno vrijeme, prošle noći je opet pojeo sve sugrađane akvarija.

15.03.2017.

Neke random misli...

- Joj jest mi smiješan ovaj Amir Zukić bio dok su ga privodili. Ono, stavio kapulju preko ćele da ga ne prepoznaju ljudi.

- Znate li kako treća generacija shvati vijesti: snajperi će u gradu osiguravati nakav Samit? Bolan Mektiću, ljudi ođe PTST imaju, bez obzira na sve... Mani se priče...

- Napravila sam jutros kiflice sa sirom i kiflice sa džemom. Nešto se razvlače previše za moj ukus. Neđe sam nešt' zajebala...

- Kupila sam Versaće dajmond parfem. Ko kad nemam momka da mi kupuje. Aaal jeee dooobar.



14.03.2017.

Čangrizavost...

Ja sam vam među onima koji se znaju naklatiti na telefon "nadležnima" kada mi nešto smeta u užoj i široj lokalnoj zajednici, ići pitati za vjerodostojnost računa i kvalitet proizvoda koje kupujem. Uvijek me okolina pita: otkud ti snaga i vrijeme? Ali eto, imam i snage i vremena. Nije mi mrsko. Nije mi ofirno vratiti stvar u granap kad skontam da mu je istekao rok, zvati KJKP Park kad rikne sijalica na banderi ispred zgrade mi, naklatiti se na telefon Vodovodu kad imam potok pod nogama zbog puknute cijevi... Jučer se naklatim na telefon Direkciji za ceste. Mjesec cijeli je stajala rupa veličine Velike Britanije na sred ceste, onda su je zasuli, napravili piramidu naspram koje ona Keopsova izgleda kao samo malo uzvišenje. Kaže, nije naša nadležnost, zovi opštinu. Zovem opštinu, kažu nije naša nadležnost, zovi Direkciju za ceste. Opet zovem Direkciju za ceste, kažu... Nezz, jutros su asfaltirali rupu, ko i kako ne znam... Jutros odem i do Vodovoda, na noge im, ne javljaju se majmuni na telefon. Račun 42 marke. OK. Ali vode neeeeeeeema. Kažu poslaće nekoga, da očitaju ponovo, pogledaju ispravnost sata... reko, platiću kad završite.

I evo već tri dana ulazim na blogger... hoću da ukucam username, a kompjuter me upozorava da mi username nije zaštićen. Hoću da ukucam password, kompjuter me upozorava da mi password nije zaštićen. I haj, uđem na svoju odgovornost, nije da mi je bankovni račun... tražim mail na koji da priupitam šta i kako mi je činiti u budućnosti. Ne nađoh ni maila ni broja telefona. Jeko "nadležan" za ovo?

13.03.2017.

Neću rijeku, vrati more!

- Đeš na ljetovanje ove godine?

- U Donje Primišlje!

Kaže GPS - to ti draga dođe kad iz Slunja kreneš prema Rastokama, pa onda prije Gornjeg Taborišta skreneš prema Zečevoj Varoši...

Zove maloprije rođak kojem je već mašala 32 godine... i umjesto da se ženi samo konta đe će na sljedeći festival ili koncert...

I, kaže, ima neki festival muzike na struju na Mrežnici... pa kao: hoćemo li? Tek je u junu, al bih sad karte kupio...

Ukucam na GPS! Pita digitalni čiko: ajd' bgt ponovi?!

Ukucam opet na GPS... tek tad digitalni čiko reče: aahhhaaa, evo karta, evo... ni njemu nije jasno.


Ukucam lokaciju na google images i izbaci mi ovo:


Image and video hosting by TinyPic

Kupi kartu! Kupi kartu!

12.03.2017.

A family of trees wanting to be haunted...

Hoda ona tako sa djetetom koje joj je rastom do malo iznad koljena. Ono jadno jedva visoko dovoljno da je drži za ruku, pa više visi nego hoda... ne hoda, sapliće se, pokušava da je stigne. Njoj telefon na uhu, smije se. I onda ono malo u neka doba spuca u onu betonsku kantu za smeće u Ferhadiji. Naravno u plač. Prodere se fino ona: štooo ne gledaš! Nastavi da priča na telefon, ono jadno, nastavi da se sapliće i hoda... i plače...

Ulazim u kafić. On pun i zadimljeeeeen. Za svakim stolom puna pepeljara cigara. Ne vidiš muhu od dima. Mala curica, roze cipelice, roze čarapice, roze mašnice u kosi, roza suknjica, roza bluzica... Taman je namjeste na stolicu, ona ustane. Opet je dignu na stolicu, dijete ustane. Ne ustane, skoči, jer je stolica previsoka za nju. Ono bi od stola do stola, što realno nikom ne bi ni smetalo... Slatko ono, plavooko, plavokoso i roze. Aaal neee, sjedi tu i ne mrdaj. Piiij taaaj sook. Prodera se mater, meni se krv zaledi u žilama. I plavooka curica u plač naravno. Ono se opet prodera: štooo plaaačeš. I dijete ko iz nekog inata ustade. Tako hoda od stola do stola i plače, a mater je ganja i dere se. Booolan, pa u pola 9 bi djeca u krevetu trebala biti.

Vozim nazad kući. Mrkli mrak. Na Ciglanama pješački preko tri trake bez semafora. Gledam zafuralo se iza mene, zafuralo se ispred mene... Ona sa kolicima, preeelaaazii laaganice. Paa bona naravno da bi ti svi zakonski trebali stati, al ko tee ubijeedi da će u praksi stati. Telefon na uhu kao nezaobilazni modni detalj.



11.03.2017.

Ta slučajno dogovorena putovanja...

Šalta po Facebooku, šalta... šalta i ne gleda...

- Vidi popust na riblji meni 50% u restoranu?

- Kojem restoranu?

- Ček' da vidim... maa u nekom u Zagrebu!

- Jbg...

- Pa hoćemol'? Sljedeći vikend?

- Paaa... Možemo!

- Ne moramo na ribu!?

- Ma ne moramo...

Jah ne zna se ko je luđi...

10.03.2017.

Neko razmišljanje...

Treba mi jedna mala brvnara. Kućica od onog prirodnog drveta koje pucketa noću dok spavaš na promjenu temperature. Neka ima udobnu fotelju, neki topli tepih i kamin. Onaj veliki kamin. Da je u šumici i da nema ni televizora ni interneta. Po mogućnosti neka mala rijeka da žubori pored i da se samo čuje cvrkut ptica i rika jelena u daljini.

Eto to mi treba na dva ili tri dana.

Suhim zlatom bih platila...

09.03.2017.

Imena...

Nađem pseto pored kontejnera i ponesem ga kući. Uskoro će na udomljavanje. Nevermind.

Nađem pseto pored kontejera i deset dana ga zovem: smeće, smetljaru, komunalcu... Zamislite da mu se tako obraćam sa onim finim tonom, s ljubavlju...

Nakon deset dana dobije zvanično ime...

... i kako sad objasniti budućim udomiteljima da se pas kako god ga nazvali, odaziva na ime Smeće?

07.03.2017.

Svi ti rođendani koji ne obilježavaju rođenje...

Kiša...

Imam žuti kišobran i čizme crvene kao u šegrta Hlapića.

Kiša...

Navukla sam to na sebe i bila sam raspoložena. Na vratima me je dočekala majka: Nećeš valjda takva vani?

Hoću!

Kiša...

Stajala sam na trotuaru pored bare veličine Atlantika, a majmuni su jedan za drugim ko iz inata preko vode gasali. Žuti kišobran sam vrtila da sačuvam crvene čizme. Kao u filmu.

Kiša...

Raspoloženje se ne kvari. Šta daješ to primaš. Nasmijala mi se slučajna prolaznica, nasmijala mi se teta u granapu, nasmijao mi se neki dedo sa kesama u rukama, neki je pas hodao zamnom dobrih 500 metara...

Kiša...

Zaustavila sam taksi. Ispričala se sa taksistom kao da se znamo dvadeset godina. Inače, u taksiju neraspoloženo šutim.

Kiša...

Na izlazu s posla popravim šminku. Nikad to ne radim. Izašla sam u starom dijelu grada i odlučila prošetati. Tako sama, po kiši, pogledati šta ima u izlozima... Kupim dva karmina u DM-u i parfem...

- Hoćete li da vam zapakujem poklon? - pita prodavačica...

- Ko kaže da je poklon? - odgovaram, zaboravljajući da je sutra 8. mart .

Kiša...

Peti dan mjeseca marta slavim kao drugi rođendan. Godišnjica stradanja i ponovnog rađanja. Godišnjica umalo uništenog neuništivog duha. Inače ne, ali početkom marta se sjećam, pa odlučim da živim... onako, kao da sutra ne postoji...

Kiša...

Neka pada, na mnogo šta uticati mogu, ali na vremensku prognozu nikako...

05.03.2017.

That feeling...

Alkohol i južina. Miris proljeća i mora ili nadolazeće nove zime. Štikle, crveni karmin i born to get wild.

U sekundi - nečiji centar svijeta. U sekundi - za sve te boli briga. Nema straha. Koga briga? Jel ok? Jeste... Ja nisam za vezu... Nisam ni ja...

Južina je i jutro. Najavili su kišu koje još nema. Grad svijetli ispod nas. Jel ti bilo ok? Jeste... Ja i dalje nisam za vezu... Nisam ni ja...

Dan je i kiša je počela. Neki glupi osjećaj cijeli dan. Ne može se definisati kao stid. Neki osjećaj bez naziva i definicije.

Veče je i kiša pljušti. SMS poruka obasja ekran: zaista mi je bilo lijepo! I meni! Ja i dalje nisam za vezu... Nisam ni ja...

I dalje osjećaj bez naziva i definicije...

04.03.2017.

Every generation has it's way...

Rekla mi je jutros da ne serem sa strahom, naučila je voziti prije nego što sam se rodila. Kazala mi je da ne serem, jer ona i sestra su joj bile skoro jedine žene u cijelom Sarajevu koje su šezdesetih godina vozile fiću po gradu. Sjela je u Alfu boje crvene i otišla na pijacu. Njoj je 78 godina. Vratila se sa lukom, paprikama i krompirom. Kaže, sine dragi, tri mladića su mi pomogla sa kesama. Kako ti ne možeš naći normalnog momka? Htjela im je dati moj broj telefona, ali nije ga se mogla sjetiti. Zato je dala kućni. Zove maloprije jedan, ne da me prosi, već da kaže da mi je baba coooooool.

03.03.2017.

Live it up...

Pitaju me danas onako u čistoj priči o profesiji:

Šta bih poručila studentima, na šta da obrate pažnju?

Onako iskreno... da izlaze što više, da putuju što više, da upoznaju što više, da žive što više...

Kad krenu raditi - naučiće raditi.

Kad nauče raditi, mogu pišat' sve to gore...

Ovu zadnju rečenicu nisam izgovorila. Ostala mi je u mislima.

Gladaju me djeca u čudu. Gleda me profesorica ne očekujući odgovor. Jbg, iskrena sam.

Timeline... Lifeline... Djeca koja su 1998. godište su sada studenti. Takoreć', ravno deset godina mlađi od mene. Iz sadašnje perspektive, zaista nije smak svijeta ako obnoviš godinu, ne prođeš neki ispit, nešto ne naučiš samo zato što si se olešio ili napušio noć prije, našla/o momka/curu, pobjegao iz grada, otišao na studentski pohod, prespavao predavanja, bilo ti lijeno uraditi seminarski... Zaista će se planeta okrenuti oko svoje ose. Okrenuće se i oko sunca ponovo i ponovo. Okrenuće se još deset puta. Tad ćeš imati 28 godina, a nećeš imati vremena ni snage za taj gore savjet.

Ubiše mi svaku rečenicu u kojoj rekoh kako sam još mlada. Ti studenti koji su sada 1998. godište. Ravno deset godina mlađi od mene. Takoreć', ostarila sam u pm i ide mi se na studentski pohod, ali nemam više godišnjeg...

Šta bih poručila studentima koji su 1998. godište? Baaa, rezervišite sto u kafani večeras!




02.03.2017.

Nosili smo glavu u torbi, negdje usput izgubili smo torbu... tako reći izgubili smo glavuuuu...

Neka 77 politička kriza od kada znam za sebe. Mobilizacija samo što nije počela, valjda neće žene na spisak. Nezaposlenost je velika. BDP u k****. Mladi odlaze, jer ne mogu naći posao. Ja nisam otišla, jer sam našla posao... I onda ovaj neki osjećaj... prezasićenosti svakodnevnicom. Sve bih nešto, a nekako, čekam da dođe bolje vrijeme. Dočekaću i 78 političku krizu. Nikad neću dočekati vrijeme.

Elem, neću čekati više ništa. Pokrećem nešto. Idem na rizik, pa makar propala. Dugo planiram, ali sve dok ovo, dok ono... Sad stvarno idem glavom kroz zid. Tvrda je. Bosanska.

Bojis li se mraka


PAŽNJA
Postovi na ovom blogu mogu sadržavati scene seksualnog dijaloga ili nasilnog ponašanja, pa se preporučuje roditeljska pažnja ako su u pitanju mlađi čitaoci!


Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je namjerna!

Image and video hosting by TinyPic




GLEDAJ I VIDI
U gradu razmažene djece
pod krovom namještene sreće
svaki pogled priču skriva
dubokih suza

u svakom kutu našeg oka
svjetle znakovi i zovu
svi pod noge novog boga
dišemo dijelove života

jesam li sin svoje majke
jesam li sin svoga oca
jesam li stvarno ovdje samo
da potrošim što novca

gledaj, gledaj i vidi
mi stojimo sami
pod svjetom reklama
gledaj, gledaj i vidi
ni blur neće skriti
kristal u nama

mislim da me prate
čistači otvorene mašte
i važu svaku riječ i gestu
još uvijek tapkaju u mjestu

jer traže svjetlom ispod svjetla
traže u mašti nekog reda
traže novcem mjesto srcem
traže novcem mjesto srcem...
________________________________

Jedna staza
osamnaest kamencica
gore na nebu, zvijezda
dole na zemlji trnje i ruza
jedna jedina
nekome divna, nekome uvela
rodjena na kamenju
kamenju prilagodjena
pod kamenjem skrivena
kamenjem odgojena
Ali ipak...
uvijek necijom kisom uplakana

by Avadon


________________________________

Ljudsko, odveć ljudsko
"Otuda mora viša kultura dati čovjeku dvostruki mozak, takoreći dvije moždane komore, jednu za osjećanje nauke, potom i ne-nauke..."
Nietzsche

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
148745

Powered by Blogger.ba