Bojis li se mraka

Ispucavanje

27.02.2017.

Globalno rasprostranjeni problemi...

Nema mi ništa mrže nego kad naručim pivu, a ono mi donese flašu i u nju utakari slamku. Obično roze ili ljubičaste boje. Ono ko, džender senzitivno. Obično ugura i slamku i onaj dio slamke na koji piješ u onu usku rupicu, pa mi svaki put piva svrši po ruci kad istakarim taj dio. Vjerujem da imaju puno čaša za pranje, ali bar mi donesi flašu da mogu onako ko pjano da je pijem iz flaše. Ovako mi ofirno. Pa šta ću... pijem pivu na rozu slamku. Sav ćejf mi ubije.

Ili kada tri stola zjape prazna i na njima piše "rezervisano". Dva sata tu odstojiš, ono i dalje prazno i "rezervisano". Kreneš izaći, ono i dalje prazno i "rezervisano". Brate, daj da ljudi sjednu, pa ih zamoli da ustanu kad dođu ti "rezervisani".

Ostarila sam i isfurala. Izađem i sve mi smeta. Četvrtasti mali stolić na koji se naslanja 15 ljudi, jedna stolica na koju svi pokače torbe i jakne, to trepteće svjetlo mi izaziva glavoboljne, muzika mi je preglasna, nemam zraka i ko god me očeše po leđima dok prolazi dođe mi da ga šakom nakautiram. U Slogu sam izlazila u osmom osnovne i slušala potpuno istu muziku. Walter i elita. Da čekam na ulazu dok se isprazni kakav sto? Maarššš. Tamburaši? WTF? Bivši Jež, sad Anonimus... praaazaaan, a ono me na ulazu pita jesam li rezervisala sto... Ma maarššš! U Korneru već treći put nisam dobila kikiriki. Kad furaš neki fazon, onda ga furaj do kraja. Ima ta ulica kojom još nikad nisam prošla trijezna. Ona mala, koja protiče pored MVP-a, spaja Fis sa Titovom. E ta mala, njome sam prvi put prošla trijezna. Ja više nemam mjesto za sebe! Cijeli grad, ja nemam u njemu gdje...


Ideje? Ideje?

25.02.2017.

Tu su paragrafi pa zagrabi, pošteno, i za vjeru i za nevjeru...

- "Zakazano je ročište sutra u 11h. Opštinski sud, ulaz kod one pumpe, znaš? Šenoina ulica?"

August Šenoa se u grobu prevrnu.

- Ali, dođi u 10h, da sjednemo sa advokatom, da još malo porazgovaramo. Neka ti i on kaže šta si vidjela!"

Eto, advokat zna šta sam ja vidjela.

Stigla sam prva i naručila kafu. Produženu sa mlijekom. Nakon mene stiže žrtva, zatim i advokat sa svojom pripravnicom, šćeri svojom jedinicom.

- "De, sine..." - obrati se zlatokosoj djevojčici - " vidi šta piše, u koliko se to tačno dogodilo!"

Zlatokosa djevojčica pronađe moj zvanični iskaz, opečaćen sa tri pečata i relativno nepismeno sastavljen. Tako ti je kada diktiraš. Sudski spisi se ne lektorišu. Svakako sam samo slučajni prolaznik. Toliko slučajan da se zaista ne sjećam šta se dogodilo te davne 2012. godine.

Hodnik Opštinskog suda u Šenoinoj broj 1 je leden. Treba ostaviti telefon na ulazu, al ajd, "samo mu isključi zvono!". Srećem drugaricu iz osnovne... hoda za mamom advokaticom. Srećem druga iz srednje škole. Hoda za tatom advokatom. Ponosno se pozdravljaju. Izgledaju kao da su izabrali sjenu za profesiju. Kao da su roditelji odlučili biti advokati, a djeca njihove sjenke dok hodaju. Neko bi vjerovatno kazao da su sretni. Meni je to tako tužno vidjeti. Djeca sa roditeljskom profesijom, bez svojih snova i svojih želja. Sa završenim Fakultetom tuđih sjena Univerziteta u Sarajevu. Ili Travniku.

- "Jel' to i vi čekate ročište u sudnici broj 9? Čekate? I ja isto, baš smo poranili! A jesam nekulturna, ja sam A****, iz Kantona! Takoreći, ja sam tužena! Ovo pored mene je K**** pravobranilac iz Opštine..."

- "Zdravo, ja sam Romanoff, svjedok. Ova pored mene vas je tužila."

- "A zdravo, drago mi je da smo se upoznali."

Prilazi još dvoje...

- "Jel i vi čekate ročište. Ja sam vještak, hirurg. Ovo pored mene je isto vještak, psihijatar!"

- "Drago mi je!".

- "Imamo još pola sata, šta mislite da izađemo vani, da zapalimo po jednu."

I tako, pred Sudom, sa ulazom preko puta pumpe, u ulici Šenoina, na broju 1, na kaldrmi ispred te velike u doba Austrougarske građene pravne inistitucije... žrtva, dva tužena, advokat sa zlatokosom šćeri pripravnicom, dva svjedoka i dva vještaka stoje u krugu, svi zajedno puše cigaretu i pričaju o vremenskoj prognozi za naredne dane...

22.02.2017.

Trapist

Gledam ovu NASA-inu press konferenicu live na facebooku i pitam samu sebe:

- Idiote što nisi postao astronaut?!

Kad su išli na Mjesec još nisam bila rođena. Kad su se prijavljivali na Mars, mene bilo strah. Dok krenu u ekspediciju na Trappist-1 bojim se da više neću biti živa.

Od svih Trapista najviše volim onaj Varaždinac. Dobro se razvlači po pasti bolonjeze i slasno se gricka uz crno vino.

Nađeš planetu i nazoveš je Trapist?!

Nego, gledam ovaj proračun koliko im traje godina. Najdužu godinu imaju stanovnici Trappist-1g. Traje 12 dana. Ostalima je po pet šest dana. Kako li je njima, naprimjer, bilo napraviti vrtešku?

21.02.2017.

Pušim samo noću...

Pitao me je da li pušim?

Rekoh: Jok danju, pušim samo kada padne mrak!


U trenutku, rumenilo na licu prisutnih u sobi postade neizdrživo, pa svi prahnuše u smijeh. Pokušala sam objasniti situaciju, ali uzalud... nisam mogla od šege.


A činjenica je da pušim samo kada padne mrak.

Dogodilo se to u decembru prošle godine. Vratila sam se kući navečer, nadisana svježeg sarajevskog smoga i legla da spavam. Pokušavala sam doći do zraka, ali njega nije bilo. Sa posla na kafu. Sa kafe u izlazak. Iz izlaska kući. Prije spavanja ispuših posljednju cigaretu iz kutije. Taj dan sam ih ispraznila dvije. To veče sam se zaklela da više cigara meni u usta neće. Jutro poslije nisam kupila. Zato sam uzela od kolegice dvije, od mame tri, od drugarice četiri... Eto, uz kafu, nakon jela, nakon pive, dok čekamo sastanak, dok čekam kompjuter da mi se upali, dok ovo, dok ono... Sutradan sam ipak kupila kutiju. I pazila. Ispušila sam pet cigara. To je otprilike dnevna doza koju sam sebi bila zacrtala. Nakon petnaestak dana ograničila sam sebe na jednu kutiju. Dosta!

Ujutro ne moram pušiti. Čak ni uz jutarnju kafu. Tokom radnog dana ne moram pušiti. Shvatim da time samo ubijam ili vrijeme ili nervozu. Dođu dani kada ni ne pomislim na duhan... ne pomišljam do večeri. Ali zato uvečeeer... Kako se sunce kreće prema obzoru, tako moja želja postaje jača. Čim nestane negdje pod Igmanom, ja sam gotova. Otvaraj kutiju! Tome valjda i doprinosi ova moja neuništiva potreba da se navečer opustim. Bilo to uz kafu, uz pivu, uz televizor ili pišući novi post. Večer mi služi za opuštanje. A opuštanje i cigarete idu jedno sa drugim.

I tako... zaista... ja pušim samo kada padne mrak!


20.02.2017.

Milion sudbina do grada Sarajeva...

Dogodilo se to jednog sunčanog i prohladnog, dvadesetog dana mjeseca februara. Uska, krivudava i puna rupa regionalna cesta R418 koja spaja Tomislavgrad sa Prozor-Ramom. Tamo, gdje bi valjda trebalo biti neko jezero kojeg sada više nema, nego što ima. Pored table nekog sela koji se sa puta ne vidi i neke prodavnice koja, kako se bar čini, uzalud radi. Upravo tu stoji djevojka sa ruksakom na leđima, kesom Azel France u jednoj i ogromnom knjigom u drugoj ruci. Stoji i stopira.

Kolegica, žena koja je već ušla u pedesete godine, na suvozačevom mjestu u riječi pretvori moje misli: - "Šta misliš da staneš, da vidimo gdje će ovo dijete? Možda je bolje da je mi pokupimo, nego ko zna ko iza nas..."

Smanjih brzinu, pa stadoh. Stadoh pored te prodavnice koja uzalud radi. Kolegica spušta prozor: - "Sine dragi, dokle ćeš?".

Zabrinutost na licu nepoznatog djevojčeta poprimi boju osmijeha: - "Krenula sam za Sarajevo, ali ne znam dokle ćete vi? Možete me ostaviti usput u Jablanici ili Konjicu, pa ću dalje..."

-"Eto i mi smo, sasvim slučajno, krenuli prema Sarajevu!"- zabrinuto lice nasilu u boju osmijeha pretvori i moja kolegica.

Kulturno dijete sa ravno 20 godina uvuče se na zadnje sjedište, lijepo pozdravi, predstavi se i obeća da neće smarati. Bila je kod roditelja u svom rodnom mjestu, sad se vraća u Sarajevo u studentski dom. Studira Ekonomiju, to ju je oduvijek zanimalo. Očistila je prvi semestar u roku, a evo, sutra joj već počinje drugi semestar.

- "Ali dragi sine, zar te nije strah da tako stopiraš, znaš li kakvih budala ima?"- nastavlja moja kolegica, i sama majka dva takva djevojčeta.

- "Ma ne bojim se gospođo, ubjeđuje je, ja to stalno tako. Još nikad nisam imala problema" - još nam gori grč u stomaku napravi odgovorom.

Strmim i uskim uličicama odvukoh djevojče do Studentskog doma, mada mi je tvrdila da to nije potrebno, može i autobusom. Zahvali se kulturno i išunja tiho isto kao što je i ušla. Silazim niz strme bjelavske uličice i razmišljam da li su ti njeni dekani, profesori, budući poslodavci svjesni rizika koje jedno dijete preduzima da uđe u taj svijet obrazovanosti i nekog boljeg života? Ko li će joj, kada stasa i krene prema tom boljem životu, bez dana životne muke zauzeti to mjesto?

18.02.2017.

Sve se mijenja...

Bila je ta kuća pored moje vikendice. Avgust i smokve. Nigdje boljih smokvi nego u toj bašti. Krali smo ih. Smokva je drvo na koje se lako penje. Smokve su voće koje se lako krade. Ipak, bila je tu i jedna teta koja nas je ganjala sa šibom, pa bi tu i tamo neko dobio po nogama i dupetu. Roditelji u to vrijeme nešto nisu bili velika protekcija. Obično bi odgovor bio: neka vam! Prošlog ljeta sam tuda prolazila sa malim rođakom, sedmogodišnjakom. Ista ta teta sada je starica kojoj propadaju smokve. Nakon srdačnog pozdrava upita mog malog rođu: hoćeš li da bereš smokve? Onako kulturno i drago, komšijski dobroćudno, ponudi djetetu med. Završilo se tako što sam se ja verala po smokvi, a on dječak-sedmogodišnjak čekao dole. Rekla je tada kako se vremena mijenjaju, ali djeca nikad. Nekad su joj krala smokve, sada wi-fi.

Pored te njene kuće bila je jedna napuštena. Večeri smo provodili slušajući priče kako je ukleta. Puna duhova. Sjedili smo u krugu i pričali, a svakim danom kuća je bila sve ukletija i ukletija... Dječija mašta. Noću smo zato svi spavali ko sardine u jednom krevetu, bez da je iko ustajao do WC-a. Zlu ne trebalo. Poslije toga je ta kuća renovirana. Pretvorena u dvorac sa divnom baštom i velikom kamenom ogradom. Upravo ta kamena ograda služi djeci da sjednu... i hvataju wi-fi.

Tako mi danas dođoše u goste dragi ljudi. Sjeli i opleli priču o lijepim vremenima. I zaboravili na sad već osmogodišnjaka koji sjedi u ćošku. Sjedi i ne mrda. Šta ga briga, nakačio se na wi-fi.



Image and video hosting by TinyPic

17.02.2017.

Bluz mutne vode...

Mjesec mi se parkirao na gornjoj strani prozora i upalio duga svjetla. Ta su svjetla zahvaljujući roletnama na zidu napravila umjetničku fotografiju. Ipak, to je bilo normalno svjetlo. U nekih četrdeset minuta nakon ponoći shvatim da to nije jedino svjetlo u sobi. Bila su i neka plava rotirajuća i glasovi... glasovi ispod prozora. Ustanem i virnem... dva velika policijska kombija, nekih desetak policajaca kruži po mahali... nekoga traže. I jel... nastavim gledati, kopka me šta se dešava. Maše mi policajac da se sklonim s prozora. Uradim to. Ugasim svjetlo u sobi koje sam prethodno upalila. Pa opet pogledam, kamuflirana. Možete li zamisliti ovog cjelodnevnog osjećaja što nisam uspjela utvrditi šta se događalo? Komšije su mi dosadne. Kažu da ih nije ni interesovalo. Znam, sitne su ribe hvatali.

Hvatanje krupnijih riba mi je u početku bilo nalik sportskom ribolovu. Uhvate, izvagaju, puste... Među prvima je upravo bio crni Kemal Čaušević. Zato me i začudi kad podignuše optužnicu protiv lika. Opr'o milion i sedamsto km... sića.

Sića... jer nakon toga vidjeh hapšenje ovog direktora Samsung Elektronika. Osumnjičen za pranje 40 miliona dolara. Eee, to je pranje sa stilom. Kemo, dragi Kemo, i ti si sića.

Večeras sam zabranila gledanje dnevnika... Jučer osuh po trećoj generaciji... ja još gora... ovo mi po fejzbuku iskače. Mozak mi ključa od informacija koje me 'vako i ne interesuju. Osim, naravno, koga su od sitne ribe hvatali sinoć po mojoj mahali...

16.02.2017.

A samo da je tada rekao: Uredu je Žužo, jebo sad hiljadu dinara...

Treća životna dob. Našim starijima je trenutno najpotrebnije naći nešto čime će da se bave. Dobro je živjeti sa njima. Znaju napraviti dobar grah i uštipke nedjeljom. Znaju napraviti zeljanicu. Kupiti dobar sir na pijaci. Ali, njima je dosadno.

I onda, naravno, sjede pred televizorom. Tri dnevnika jedan za drugim, uživo press konferencije na isturenom odjeljenju CNN-a, politički magazini, analitičari, predstavnici vlasti. Plus Dnevni Avaz, plus pokoja radijska emisija, plus Slobodna Bosna i Oslobođenje...

Kaže, sve joj miriše na 1991. Kaže, sine provjeri do kada ti vrijedi pasoš, ovo neće na dobro. Kaže, sine dragi, ovo neće na dobro. Kažem joj da bi možda bilo bolje da se spremimo i odemo do Trebevića ili Barica, da iskoristimo sunčan dan, nadišemo se zraka i prošetamo. Kaže, neka sine, ti se ne sjećaš, ali ja se sjećam, kada smo početkom 1992. godine krenuli u voćnjak na Slatini, pa su nas ljudi čudno gledali, govorili nam da se vratimo kući. Ubjeđujem je da sada nema baš tolikog mjesta panici.

Puno je medija. Previše medija. Za ovo prkno od zemlje. Previše medija. Uvrijeđen srbin. Uvrijeđen bošnjak. Uvrijeđen hrvat. Tu i tamo uvrijeđen ostali. Naši i njihovi. Koga briga što danas nije održana sjednica Predstavničkog doma državnog Parlameta? Eto, koga briga? Koga briga i šta Čović zamišlja pod pojmom federalizacija? Eto, koga briga?

Sunčan je dan, veljača prevrtljača nam ih je osigurala nekoliko. Lijepe su i večeri. Malo studene, ali jakne još nisu vraćene u ormare. Prozračno je i vide se zvijezde.

Digla je danas penziju isplaćenu po dosadašnjem koeficijentu. Ja sam preuzela platu, prosječnu u Federaciji. Htjela sam je odvesti na uštipke iznad grada, da ga gledamo kako svijetli ispod nas. Ipak, napravila je uštipke u tavi kad mi se već jedu, ali je ostala da gleda TV dnevnike.

Previše je medija u našoj minijaturnoj zemlji. Previše je dnevnika. Previše...

14.02.2017.

Hercegovina - Kalifornija...

Valentinovo je. Praznik, valjda. Meni slobodan dan. Slobodni dani su moji praznici. Valentinovo nisam slavila ni dok sam bila u sretnoj vezi. Sunčan je dan. Nakon onih minusa isto dođe kao praznik. Budim se. Bude me. Budi me. Neke svađe. Oko jogurta kome je istekao rok. Oko pavlake koje nema, a trebalo bi je u frižideru biti. Oko neke majice koja je promijenila boju u mašini. Shvatim, slobodan dan mi je i praznik, nizak mi je pritisak, nemam snage za međuljudske odnose.

Izađem iz kuće i sjednem u auto. Upalim ga, eto da vidim hoće li upaliti nakon par dana stajanja. Upalio je. Negdje bih, al ne znam gdje. Skontam da je prljav. Odem ga oprati. Negdje bih, al ne znam opet gdje. Sjednem, napravim krug po gradu. Gužva. Dođem do Ilidže. Krenem prema izlazu iz grada. Uzmem telefon, nazovem drugaricu koja živi u Konjicu. Reko: jesi li za kafu? Kaže da jeste.

Pustim muziku i stisnem gas. Goodbye Kanton Sarajevo. Goodbye. Tunel. Welcome to Hercegovačko-neretvanski kanton. Thank you. Drugarica je izašla iz zgrade da mi pomogne naći parking. Al, kada si već na točkovima, mogli smo i do Jablanice. Završimo u Mostaru.

Praznik je i sunčan je dan. Nizak mi je pritisak i sa vremena na vrijeme, zaista volim voziti. Po gradu se patim, ali zaista volim da vozim. Ljudi vole da slikaju, da pjevaju, da se bave jogom, boksom, trčanjem... Ljudi vole te stvari, jer ih opuštaju. A ja, eto, iz istih opuštajućih razloga volim da vozim. Volim i Hercegovinu, jer je drugačija. Potpuno drugačija.

Slobodan mi je dan, luda sam, nagla i odluke donosim bez donošenja odluka. Budali je zaista svaki dan praznik...

13.02.2017.

...

Kunem vam se,

nikad se umornije osjećala nisam...

... i što je najljepše...

... ne znam kako da se odmorim.

09.02.2017.

Prokulice sa pilećim mozgom...

- Kažu najjeftinije je zdravo se hraniti. I fakat. Donese danas kolegica sa posla u kutijci sebi ručak. Haj kaže probaj! Haj reko! Mmmm ukusno. Elem, prokulice one male (a mrzila sam ih kao dijete) sa nekim krompirićima i mrkvicom. Ama, mmmmmm. Uzmem recept. Fino ga zapišem i nakon posla u poveći granap svratim. Kesica prokulica - marka. Dvije mrkve - dva'es feninga. Odokalno krompira - sedamdeset fininga. Šta još treba? Duboka tava! Duboka tava? Aha, eno je! Duboka tava - pedesettri marke. U pm... što se zdravo nahranih. Njoj dobro ispalo, meni se nekako raspale. Bar imam duboku tavu.

- Nego... ima tih ljudi u bližoj i daljoj okolini sa kojima ne komuniciram godinama. Toliko je godina prošlo da više ne znam šta je razlog nekomuniciranju. Ima ova komšinica tu u mom ulazu s kojom sam nekad nešto zakuhala. Cijela porodica okreće glavu (i ja od njih, jel?) Al' se ja zaaista ne sjećam šta je bio prvobitni povod. Ima tu i jedan momak u ulici. Družili smo se kao djeca. Baš se onako intenzivno družili. I jel? Ne pričamo. Znam da je u davnoj historiji nekad nešto bilo, ali šta? Sa osamaest godina sam upisala faks, u trećem i četvrtom srednje se više sa mahalcima družila nisam... 'nači... možda sam osmi osnovne bila kad smo se posvađali. Ali, mozak ne nalazi nigdje informaciju oko čega... Ne bih to ni pisala da se maloprije u komercijali skoro nosevima nismo sudarile ja i ta neka plavuša. Onako starija djevojka. Možda je već mogu ubaciti u kategoriju žene. I jel, neke varnice sjevaju između. Dragi Bože, ne mogu da se sjetim ni ko je cura, a ne zbog čega su bile trzavice. Pileći mozak!

07.02.2017.

Snob

- Imam neku tešku potrebu da se vratim na fabričke postavke.

- Kažem kako bi bilo cool da stvarno zasviraju Stonesi u Sarajevu. Ono, rekoh, mada znam da fali samo pet miliona dolara i da baš nemaju neke merhametli namjere. Rekoh to 'nako. Rekoše mi da sam muzički snob! Muzički snob? Bili su Stonesi i u Zagrebu. Bila je i Metalica u Beogradu, bio je i Rammstein u Beogradu, bili su Pappersi u Zagrebu, svake godine je Exit u Novom Sadu. Kada sam govorila da odoh na put radi koncerta, uzimali su te informacije zdravo za gotovo. Ko, super! Ali Stonesi u Sarajevu. Muzički si snob! Muzički snob? Eno mi Merlin pod prozorom svirao, nudila sam im ključ od stana da se ne mrznu na minus stopedeset. Mrznuli su se na minus stopedeset, jer su imali koncert džaba. Ja sam taj dan emigrirala u Zagreb na Ultru. I tu su informaciju uzeli zdravo za gotovo. Btw, neće Stonesi u Sarajevo. Et, vidjećete. A voljela bih da snobovski griješim. Možda i jesu merhametli.

- Nova sezona 24h! Bez Džek Bauera? Jesu li ludi? Namah prebacih kanal. A bila je dobra serija.


- Kako se vratiti na fabričke postavke?

05.02.2017.

Oni odlaze...

Bilo je to prije tri godine, a sjećam se kao da je bilo juče. Dan sunčan, isto kao ovaj današnji. Pakovala je posljednje stvari u kofer. Stavljala ga na vagu. Morao je težiti tačno 23 kilograma. Ni kilogram više. Zbog pet dana u Makarskoj pakovala je bar tri takva. Ovaj put je bilo drugačije. Ovaj put se nije radilo o pet dana Makarske. Krenula je preko okeana. Krenula je da ode...

Na vrh kofera stavila je veliki riječnik engleskog jezika. Da joj se nađe. U veliki ruksak sa cvjetićima trpala je sve što je još mogla. Trpala je sve ono što bi je moglo podsjetiti na dom. Na porodicu. Na prijatelje.

Aerodrom je bio pun. Ispušila je posljednju cigaretu iz kutije, na eks srknula kafu, čekirala kartu i naišla na prvi problem. Kofer je ipak bio pretežak. Izvadila je taj veliki riječnik engleskog jezika, pružila ga zabrinutoj majci i objasnila da se ne brine. Zna engleski, nego eto, htjela ga je ponijeti da joj se nađe. Svakako joj predstoji trnovit put snalaženja.

Popeli smo se sprat iznad. Prišla je da me zagrli posljednji put. Srce joj je lupalo, ruke joj se tresle, prelijepi zubi činili su osmijeh, a oči su joj bile pune suza. Sve to, u isto vrijeme. Pokazala je pasoš, prošla kroz carinu i otišla... Baš onako, otišla...

Nakon toga duga godina fejzbuka. Slanja slika, pričanja dogodovština, odbrojavanja dana do povratka. Vratila je svim prijateljima sve pare koje su joj pozajmljivali da bi uspjela otići iako joj to niko ni u ludilu ne bi tražio. Roditelji su je ubjeđivali da im ne treba, snalaze se. Ipak, nije im vjerovala. Tu je godinu fejzbuk vrvio od slika Sarajeva, pjesama Dine Merlina kojeg ovdje ni u najgorim snovima nije slušala, tamo je kupovala naš smoki i našla restoran u kojem se prodaju ćevapi.

I tako danas... odlazi na treći ugovor. Sa sobom nosi koferče od jedva 15 kilograma i ruksačić u koji je strpala časopise i tablet. Ostalo joj ne treba. Čekirala je kartu kao da to radi svakodnevno, iz džepa na jakni izvadi pasoš i zagrli nas sa osmijehom, bez trunke suza, lupanja srca, drhtavice i straha. Objasni nam da sljedeći odmor vjerovatno neće ovdje dolaziti, jer ode sa momkom na Floridu. Na fejzbuku više nema ni slika Sarajeva, niti pjesama Dine Merlina.

Ona je otišla... Otišla je da se više ne vrati.

To dvadesetogodišnje hrabro dijete, postalo je dvadesetrogodišnja neustrašiva djevojka. Ode u bijeli svijet koji je za nju sad već poznato mjesto. Taj joj je svijet sada na dlanu i ona je toga svjesna.



Stojim i razmišljam. Ove stare generacije dijaspore su ostale koliko toliko vezane za BiH. Vezane su i dušom i tijelom i finansijama. Stare generacije dijaspore nikad nisu upotpunosti napustile zemlju.

Ali ova nova djeca koja su raširila krila. Njih je ova zemlja, naprosto, izgubila zauvijek.

04.02.2017.

Jablaničko...

Kiša me je probudila. Na Accuweather je pisalo da će biti sunčan dan. Slobodan mi je dan i planirali smo otići u Mostar. Kiša je ostala iza Ivana. Neka je. Okuke, krivine, Neretva i Hercegovina. Most Begića i Begovića. Jablanica. Gdje je jezero?

Nema jezera.

Smeđu šljunak, naznake nekadašnje civilizacije, čamčići u mulju, pokoji kamen i nešto što je vjerovatno davno bilo drvo. Očajni ljudi stoje i gledaju prizor. I ja stala, gledam prizor.

Ne razumijem se u te akumulacije, ali, ali, ali...

Nikad se nisam kupala tu. Ima raje koja jeste. Nikad nisam ni prišla da vidim na šta bi mogao ličiti odmor na tom jezeru. Ali drugi jesu. Biće tu jezero opet. Opet te akumulacije u koje se ne razumijem.

Ali, ali, ali...

Ne volim ni jest te riječno-jezerske ribe. Smuđ ima okus zemlje.

Ali, ali, ali...

Od čega će ti jadni ljudi živjeti?

U akumulacije se i dalje ne razumijem.

03.02.2017.

Valjda me onaj Nijemac nije krenuo posjećivati

Imala sam nekih tema i ideja u glavi, al' dok se ulogovah na blogger zaboravih šta sam htjela reći.

Hmmm

Ovaaj

Eto,

ne znam majke mi.

Prije 5 min sam znala šta sam htjela da napišem.

01.02.2017.

Sve medicinske teorije

Otišla je na bolovanje kad joj je željezo "palo" na 2. Od tada cijela nauka njegovog dizanja. Od vještačkih preparata, preko špinata i cvekle, crnog vina, grožđica, teleće jetre... Ne znam da je u protekla tri mjeseca pojela ili popila išta što nije na spisku namirnica koje u sebi sadrže željezo. Popravila ga je. Na 3. Nema.

Jutros vadim krv. Željezo mi je 17.

Šta jedeš?

Većinom ništa zdravo.

Bojis li se mraka
<< 02/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728


PAŽNJA
Postovi na ovom blogu mogu sadržavati scene seksualnog dijaloga ili nasilnog ponašanja, pa se preporučuje roditeljska pažnja ako su u pitanju mlađi čitaoci!


Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je namjerna!

Image and video hosting by TinyPic




GLEDAJ I VIDI
U gradu razmažene djece
pod krovom namještene sreće
svaki pogled priču skriva
dubokih suza

u svakom kutu našeg oka
svjetle znakovi i zovu
svi pod noge novog boga
dišemo dijelove života

jesam li sin svoje majke
jesam li sin svoga oca
jesam li stvarno ovdje samo
da potrošim što novca

gledaj, gledaj i vidi
mi stojimo sami
pod svjetom reklama
gledaj, gledaj i vidi
ni blur neće skriti
kristal u nama

mislim da me prate
čistači otvorene mašte
i važu svaku riječ i gestu
još uvijek tapkaju u mjestu

jer traže svjetlom ispod svjetla
traže u mašti nekog reda
traže novcem mjesto srcem
traže novcem mjesto srcem...
________________________________

Jedna staza
osamnaest kamencica
gore na nebu, zvijezda
dole na zemlji trnje i ruza
jedna jedina
nekome divna, nekome uvela
rodjena na kamenju
kamenju prilagodjena
pod kamenjem skrivena
kamenjem odgojena
Ali ipak...
uvijek necijom kisom uplakana

by Avadon


________________________________

Ljudsko, odveć ljudsko
"Otuda mora viša kultura dati čovjeku dvostruki mozak, takoreći dvije moždane komore, jednu za osjećanje nauke, potom i ne-nauke..."
Nietzsche

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
145450

Powered by Blogger.ba