Srijeda je i 20 dan mjeseca septembra. Na Bjelašnici je u podne izmjeren jedva jedan celzijusov stepen. Vrh Romanije se kažu zabijelio, u toku je sjednica Predstavničkog doma Parlamenta BiH, dok su radnici Željeznica RS-a ponovo pali na Dodikovu priču i prekinuli štajk glađu. Ovaj put je bilo oficijelno, u Palati RS-a. Prošli put su i zacugali. U akciji kodnog naziva "Steroid" uhapšene su tri osobe jer su porno snimcima ucjenjivale jednog katoličnog svećenika iz Modriče i naplatile mu 250 hiljada KM da ne objave snimke na kojima se vidi kako se seksa sa VIŠE ŽENA. Svjedok blizak istrazi je izjavio da:

" je svećenik mjesecima plaćao osumnjičenima za šutnju, novčano, a ponekad i u skupoj robi. Za isplatu je koristio i župni novac, a najvjerovatnije i donacije vjernika, jer je tražene iznose isplaćivao u sitnim apoenima od po 10 i 20 KM. Kada više nije mogao podnijeti namete osumnjičenih, odlučio je da sve prijavi policiji."


Srijeda je i 20 dan mjeseca septembra. To je onaj dan kada bez posebne svečanosti obilježavam desetu godišnjicu rada, kako u struci, tako i van struke. To je onaj dan kada bez posebne svečanosti obilježavam sedmu godišnjicu odbrane diplomskog rada. To je onaj dan kada polaganjem cvijeća pored laptopa svečano obilježavam Telemachovo uključivanje interneta, ravno sedam dana nakon što sam izmirila sve obaveze zbog kojih je bio isključen.

Može se nama ko narodu svašta pripisati, ali da ne pazimo na drugoga, to nikako...

I tako te stepenice ispred haustora. Godinama su na sve ličile osim na stepenice. Bilo je tu i slomljenih penzionerskih kukova, i krasta na dječijim koljenima i vriske i plača i krvavih noseva. Adrenalinski sport - sići niz stepenice.

Već evo tri dana majstori nešto rade. Nije lako napraviti stepenice. Puno bušenja i brušenja i kuckanja i asfaltiranja. A narod ko narod. Majstora valja pripaziti da bolje uradi.

Tako već tri dana gledam. Kona sa trećeg sprata razvaljala uštipke, vruće im snijela. Ima tu i obične vode i hladne sarajevske pive i domaćih jabuka i pite sirnice i mužjaka bureka. I konstatnog pitanja da li su se umorili, jel im vruće, trebal' nešto... ništa? Ako bude trebalo samo pozvonite.

Toliko mi je nekad toplo oko srca kad skontam kakav je zapravo naš narod.

Pogled sa prozora na krov zgrade niže od one u kojoj sam. Ravni krov na koji golubovi dolaze da umru, da postanu hrana vranama, koje nakon smrti na istom tom krovu postaju hrana galebovima koji tako nonšalantno već godinama naseljavaju Miljacku. Danima me boli uho. Desno. Čujem sama sebe u glavi. Čujem šumove koji ne postoje i ne čujem ljude kada mi pričaju. Ne čujem ljude, to i nije za požaliti se. Do jučer sam govorila samo da me boli uho. Jučer sam uplovila u godišnji odmor. Dakle, boli me uvo za sve. Doktoru mi je mrsko otići. Knjižica mi je neovjerena. Para nemam za privatnog ORL. Ne znam ni koji je dobar ORL doktor u Sarajevu i okolici...


Sve mi je tako mrsko i tako lijeno i tako ne bih nigdje i ništa... Prvi godišnji u mom životu da ne želim otići nigdje i ne učiniti ništa... nije to ni tako loše...
Izgovora pun rukav...

Pisala bih nešto i ovdje, ali su mi sve misli isparile iz mozga na ovoj vrućini.

- Dobro je kada uspiješ završiti bar jednu stvar od cirka 57782 preostalih iz prošlog mjeseca. Ono, fkt, osjetiš olakšanje. Kao, počeo si čišćenje onečišćenog života.

- Razrodila sam se i razdružila. Nit' izlazim, nit' kafe pijem, nit' odgovaram na sve fejzbuk poruke, nit' odgovaram na sve viber poruke, nit' stavljam srca po instagramu. Ne ulazim. I ne družim se. Ni online, ni offline.

- Gledam seriju Mozart in the jungle. Heeej, ja gledam seriju o njujorškom simfonijskom orkestru. Ja, koja otvoreno kažem da ne slušam klasičnu muziku, niti mi se oblače svečane haljine za pozorišta. A gledam, jeeeeeer braate kada se čelistkinja pokupi sa dirigentnom, pa sa trubačem, pa sa violinstom, pa na kraju sa advokaticom i još nekom ženom... baaaa... uživancija. A čelistica Saffron Burrows, sve sa onim botoksiranim usnama i krivo namještenim obrazima... heeej, svaka scena valja.

A bgm mene je ta žena tukla po prstima kada bih iza leđa računala na prste. Ono kaže mi dva broja i ja ruke iza leđa, a ona me natjera da ih vratim naprijed i puc puc puc. A nisam se školovala u ona davna vremena kada je to bilo normalno, nego ona napravila to normalnim...

Da li vi ljudi znate da ja još uvijek računam na prste. Ali ono doslovno. Do deset. Do dvadeset. Sve iznad dvadeset što se mora sabrati, a da uključuje dva dvocifrena broja, za to služi digitron.

I tako danas u Konzumu, prijateljica koja je išla samnom u razred i ja pokušavamo sračunati hoće li nam biti dovoljno para. I jel, digitron. I onda još na prste možemo li pokupiti i cigarete.

I ONA NAM IZA LEĐA. GLEDA. GLEDA. Smješka se. Ja bgm sakrila ruke u džepove...

Kad sam bila manja, ovaj, mlađa (u pičku materinu) uvijek sam u nekim zagužvanim situacijama išla u muški WC. Praktičnije je uvijek bilo majke mi. Ono, stane autobus, kaže vozač 20 min pauze, ti utrčiš u WC... baaa 20 minuta ne možeš na red doći. Neka je 20 WC šolja iza vrata na kojima je teta u suknji nacrtana, sviiih 20 će biti puni ravno 20 minuta. U muškom WC-u nikad nema gužve. Ali NIKAD! I ono što je simptomatično uvijek bilo je kada neko muško uđe u ženski WC, to je uvijek neka vriska. Kada žensko uđe u muški, jal te niko ni ne pogleda, jal se nasmije i kaže da si cool. Većinom te niko ne pogleda.

I tako maloprije u kafiću ulazim u WC. ŽENSKI. I fino mi blicnu muška guzica, lik laganice, a ostavio otvorena vrata. I kako uđoh, tako pogleda onaj znak na vratima. Neuugoodno mu. A ja, jel, laganice, u muški. Reko no sikiriki. Izašao, pravda se, kaže nije vidio, nije skontao koji je... Ma ja sam vidjela, nego mi bilo mrsko čekati da završi.



BTW... Imam neki teški trip da ću sljedeće godine u ova doba živjeti u San Dijegu...

Elem, godinama uzbrdo-nizbrdo. Nizbrdo je ok, al uzbrdo. I još da možeš normalno, ravno uzbrdo, nego sve okolo-naokolo uzbrdo. I nešt bezze držim u ruci onaj katastarski crtež. Ahaam. Stepenice pored žute kuće. Aham. Javne? Aham. Ograda? Ko je postavio vrata na javni put? Ahaaam.

Već deset dana preskačem vratašca na ogradi. Već deset dana se penjem stepenicama kroz tuđe dvorište. Prvi dan su me čudno gledali. Drugi dan su prokomentarisali: Booožee saaačuvaaaj seeeljaaadijee štoo see naaseeelilaaa... Treći dan me opomenuše. Četvrti dan me zaustavi kona. Ja ko velika, rekoh, u dušu vas znam. U malom prstu vas držim bagro nevaspitana, a nalickana. Imaam papir! Imaaaaam. Sve ćete to srušiti.

Deseti dan.

Vratašca su otvorena.

A baš mi je dobra gimnastika bila preskakati ih... jbg...

Kaže kolega da od kako su kupili stan izlaze iz njega kontajući da li su nešto zaboravili ugasiti. Šporet, peglu? Problem su riješili tako što ujutro slikaju. Fino uslika čo'jk one kolutiće za paljenje rešoa i kad je u nedoumici pogleda sliku. Miran dan nakon toga.

Jutros sam i ja slikala!


Ovog lika mogu vazdan slušati...

Ovo mi ljeto ko da nije ljeto.

Grad ko da nije moj grad.

Ulica ko da nije moja ulica.

Stan ko da nije moj stan.

Televizor sam zadnji put upalila prije mjesec i po.

Od 6 primljenih poruka odgovorim na jednu.

Na fejzbuku čekam da se nakupi desetak poruka, pa čekam vrijeme da se nakanim, da odgovorim. Na poneke...

Telefon zvoni. Kliknem ono dugme silence. Neka zvoni u tišini.

Na poslu kažem da ne mogu ostati prekovremeno, jer imam privatnih obaveza. Privatno, ljudima kažem da imam prekovremenog posla.

Drugarica se porodila prošli četvrtak. Prošla je sedmica. Još je nisam nazvala. Čestitala sam na fejsu. A dobra mi drugarica...

Jel ikad iko išao ginekologu sa slomljenom nogom? Kako li izgleda taj pregled?