Bojis li se mraka

Ispucavanje

23.08.2016.

Neke mi stvari ne mogu dosaditi sve da ih čujem 153 puta... genijalno!

23.08.2016.

Život u mojoj mahali je opasan i tvrd...

- U kojoj kafani se danas sastaju ovi politički lideri?
- Ma u zgradi Predsjedništva BiH!

- Vidi danas promotivna vožnja ovih Talgo vozova, hoćemo li?
- Ma jok, bili smo na prošloj...

Prerovilo mi ulicu uzduž i poprijeko. Prave neku vodovodnu mrežu i mole za razumijevanje. Na papiru mole za razumijevanje, a brišu ispod odštampanih slova olovkom napisane pogrdne poruke stanara. Te me poruke čude. Uvijek sam mislila da oko mene žive babe koje još čitaju samo Oslobođenje i sjećaju se druga Tita u čije doba su na toj lokaciji stanove dobile. I hajd da su prerovili na nekoliko dana, već to traje mjesecima. Komšinica penzionerka hoće da tuži Kanton što je uganula nogu, komšija taksista hoće da tuži Direkciju za ceste zbog toga što je shandrio letvu volana na novom Mercedesu, komšinica sa troje djece hoće da tuži Vodovod, jer je bez vode navečer teško kad imaš malu djecu. Komšinica Suada ne vjeruje pravosudnom sistemu, ona smatra da će problem riješiti ako dovoljno glasno, dugo i svakodnevno bude galamila na radnike. U ulici je toliko crijeva, da možeš položiti Uvod u anatomiju. Iz svake zgrade viri crijevo. Iz neke tanko, iz neke debelo, iz neke dvanaestopalačno. Ali, crijeva... vire... na sve strane. I onda kec na desetku, postavili ležećeg policajca na kojeg se još niko navikao nije, a sa druge strane prefarbali linije na cesti da više ne znaš koja je nova, a koja je stara.

I već vidim ozareno lice komšijino: "Pa đe si Romanova sestro. Jesi li ti ono i prijavljena u ovoj opštini? Da, da, logično... pa samo kad uzmeš onaj listić..."

aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa

 Image and video hosting by TinyPic

22.08.2016.

Neke nebuloze, dva pitanja i konstatacija...

- Zaspala sam sinoć pored otvorenog prozora. Bilo mi je vruće. Jutros me je probudila grmljavina, ali nisam ustala da ga zatvorim, jer mi je bilo lijeno. Sinusi don't like this!

- Napravila sam džem od smokvi (ili smokava, mrsko mi tražit' padež). I sad nije ljudima čudno što je napravljan džem od smokvi (ili smokava? :/) nego što sam ga ja, ljenguza, napravila. Miješala dva i po sata. Ono, unbeliveble. Ispale na kraju dvije teglice. Ali, vrijedilo je. Dobar.

- Piju li ribe vodu?

- Zašto se kaže "ubiti oko" za dnevno drijemanje?



Image and video hosting by TinyPic



E u mene obrnuto. Nakon sunčanog radnog vikenda, doš'o mi kišni neradni ponedjeljak!

21.08.2016.

Još malo, još malo...

- Pozitivni ljudi izvuku pozitivno iz mene, pa shvatim da sam i ja pozitivna osoba samo nemam gdje tu pozitivnost da ispoljim. Sa mrgudima sam mrgud. Sve je stvar prilagodbe okruženju i društvu. Sa pozitivnim ljudima se rijetko viđam i baš kratko. A kako je ta pozitivnost zapravo sastavni dio mene, treba mi neko vrijeme da se vratim na staro. Onda me ljudi čudno gledaju. Obećam da ću ignorisati mrgude, ali nakon nekog vremena shvatim da je to nemoguće. Pozitivnog čovjeka sretnem jednom, mrguda je previše i stalno su tu.

- Dobila sam sadnicu naranče vašingtonke. To je jedno voće koje uspijeva roditi oko Božića i Nove godine u okolici Dubrovnika. Prepoznatljiva je po malo crvenijoj unutrašnjosti, srcetu na dupetu i ukusnija je od svih drugih ukusnih naranči. Barem meni. Dakle, sljedeći vikend MORAM na more. U suprotnom, umrijeće mi biljka - novorođenče. Problem je što sad googlam kako to uopšte da zasadim, a ne dobijam neki meni jasan odgovor. Nadam se da sa uloženom ljubavlju sve može da izraste. Pa i naranča vašingtonka. Ljubav bih joj morala slati odavde, ona bi se u zemlji u okolici Dubrovnika morala snalaziti sama.

- Okolicu Dubrovnika volim, jer su svi na svoju stranu, pa možeš biti i ti na svoju. Bez da te iko čudno gleda. Šta ti se radi, radiš. Šta ti se ne radi, ne radiš. Što si luđi, to se lakše integrišeš u društvo. Valjda sam se zato lako integrisala tamo. Ovdje i nakon 28 godina nisam upotpunosti. Još da sračunam slobodne dane i prilagodim se mrgudima oko sebe. Kažu da smokva nikad nije bolje rodila, a te izjave već naglašavaju da pojedini ljudi jedva čekaju da me vide. Kresnuli su malo drvo, sredili ga, oslobodili ga od viška grana samo da bi bolje raslo. I više rađalo. A plodove samo djelimično diraju, čekaju mene.

- Neka se niko ne iznenadi ako se u Sarajevo više i ne vratim :D


18.08.2016.

Hello today...

- Mrzim ove promjene vremena kada navečer kiša padne, nakvasi mi glavu. Ja dođem do tuša poslije ponoći, zaboravim na redukcije vode i onda cijeli dan sutradan hodam sa frizurom merino ovce. Htjela frizerki, ona na godišnjem. Čekaću je. Ne eksperimentiše mi se. Prošli eksperiment je ispao odlično. Izgledala sam ko alpaka.

- Svi negdje otišli. Postavljaju slike s mora. Odjaviću se sa fejsa. Previše mi stresa izazivaju, a rekla mi doktorica da se ne smijem stresirati.

- Prošla mi neka djeca kroz kuću. Kuća mi liči na Nju Orleans nakon Katrine. Ko ih je zvao neka i posprema. Fino im rekoh da se nađemo u gradu na ćevapima.

- Gledam jednu seriju već cirka sedmi put i nikako da mi dosadi.

17.08.2016.

I crush my car into the bridge

Uvijek sam smatrala da me tuđa mišljenja ne zanimaju. Sve do trena do kad nisam sjela za volan. Tuđi strahovi su nekako spontano postali moji.

Kad sam tek počela voziti nisam htjela da iko sjedne pored mene. Ma koje muško sa iskustvom, staro, mlado... sama ću. Nije atomska fizika. Kažu da početnici imaju probleme sa uzbrdicom. Gasi im se auto. Ja na Goricu, Koševsko, Trebević, ma gas, ide. Nisam ni obraćala pažnju. Dok se jedan dan sa drugaricom nisam vozila. Krenuli na Vraca, ona od Skenderije počela srkletit: "jaaaooooj onaj gore semafor, šta ako te uhvati. Ma joooj, valjda neće. Heeej, meni svaki put rikne." I jel, dođem na Vraca i nakon hiljadu i po uzbrdica, meni gore, jel, auto rikne. Otad Boga molim da me šta ne zaustavi na uzbrdici. Mada, 'ladno krenem. Onda sam pet-šest puta prema moru išla... živa, zdrava stigla. Krećem sedmi put, sa bivšim momkom, od Ilidže je počelo: "jaaoj, mrzim onu Bradinu, znaš tu treba pooolako, u treću ubaci, još ovo tvoje snažno, da ne izletiš iz krivine". Jebem mu mater, želudac me otad zaboli svaki put dok ne prođem jebenu Bradinu. I onda danas hoću kući oko pola devet. Kolegica mi se prepala: "Pa kaakoo ćeš booona, kiša, a mrak. Vidi nesreća saobraćajnih šta je na Klixu svaki put kad malo samo padne. Sačekaj da prođe, pa kreni. Ipak ćeš sad? Onda polako, al baš polakoooo. I nazovi kad dođeš kući!" I nakon jebenih pet miliona kiša, snijega od metar, poleđenih cesta i onih fakin magli, ja se danas uspaničila k'o da sam u Burkini Faso odrasla i nikad kišu vidjela nisam. Vidim lika sa pedeset metara iza da koči, al ja već zamislila kako sam proklizala, spucala ga, poginula. Najdužih sedam kilometara u historiji pređenih sedam kilometara. Došla, jel, živa, zdrava, usrklećena. Sreća pa višnjevače kući imam da me malo uljulja...

Jebem ti tuđe strahove!

16.08.2016.

Prespavah dan...

Bilo je to doba cijelih čopora djece ispred zgrade, uključujući i mene. Po cijeli dan smo bili vani. Igrali gume, žmire, aberečke abertud, ponekad bi našli neku loptu. Život smo proveli na rolama (bar ja), BMX-u. Tu, na prvom spratu jednog od ulaza, živjela je jedna teta. Stalno nas je tjerala. Bila je i agresivna, polivala nas kantama vode, gađala zemljom iz saksije. Nije to bilo doba kada su se roditelji nešto previše bavili djecom, pa smo se sami morali izboriti sa njom. Pjevali smo joj pjesme. Uvredljive, jel... Ili iz nekog inata boravili baš tu, ispod njenog prozora.

Kasnije smo, jel, odrasli, pa sam upoznala i nju u nekoj slučajnoj komunikaciji u autobusu. Radila je noćne smjene i smetalo joj je sve tokom dana. Za njenog sina su svi pričali da je narkoman, ali on je zapravo radio u nekoj već tinuninu službi, pa je zato uvijek bio mršav i nikakav.

Danas nakon hiljadu godina tišine ispred zgrade čujem djecu. Igraju se. Čopor cijeli. Žamor i galama prolomili se ulicom. Udari lopte o beton zgrade, dovikivanja, sitne svađe... I onda u tom žamoru čujem roditelje. Adnane nemoj tamo, Sara pazi da ne padneš, Ena nemoj se prljati... Imala sam veliku želju politi roditelje kantom vode ili ih gađati zemljom. Ba, žamor dječiji gotovo nikom ne smeta, ali ovo kad se prodere do plafona skočiš.

Dragi roditelji, pustite djecu da se igraju...

15.08.2016.

Oni dani koje je trebalo prespavati...

- Zaboli me nešto ko zub, a ko da nije zub. Ne mogu da identifikujem mjesto odakle kreće bol. Naravno, odmah zovem zubara. Kaže idi snimi. Ispade umislila bol, nije ništa pokvareno. Posavjetova me da odem neurologu, vjerovatno je neki živac od klime stradao. Mrsko mi je, valjda sutra neću šaputati sama sebi na uho.

- Krenem kući i pišči mi bord u motornom vozilu. Piše da ne rade sijalice. Izađem, palim, gledam. Rade sve. Kratka, duga, žmigavci... prolup'o.

- Dođem pred kuću i nekakav žgoljo hoće da me pljačka. Malo sam mu raskrvarila nos, valjda mu ga nisam slomila. Naravučenije, ne diraj osobu kad joj se upali živac.

- Ulazim u kuću i odmah pod česmu ruku. Sapirem krv žgoljinu s ruke, mater mi se prepala, a ja je tješim. Kao, nije moja, ne brini. Tek tad joj ništa nije bilo jasno. Odgojila klošara. Kaže da zovem policiju, a ja kontam da me neće pustiti da se branim sa slobode, pa ih ne nazvah.


- I kako sam cijeli dan trpila bol nervnu pred ljudima pred kojima mi je bilo ofirno kukati, dođem kući i raspekmezim se... puta 100. Ono, spasite me, umirem. Našli mi neke tablete, prave mi kafu, ručak, grle me, maze me, paze... zove drugarica na kafu. Rekoh, eto me. Valjda ću moći nastaviti kukati kad se vratim, jer već vidim da su prestali vjerovati u dramatičnost situacije.

14.08.2016.

Minute, sedmice, mjeseci, godine...

Nekakva sam depresivna i poglađaju me stvari koje me u normalnim okolnostima ne bi pogodile. Problemi se redaju, a nijedan dovoljno veliki da bih imala razlog za neku drastičnu brigu. Valjda ih je previše, pa su se nagomilali bez plana i programa. Fale mi dani i minute koje ću provesti sama sa sobom. Previše je ljudi oko mene, a ja kao da imam problem sa uklapanjem. Nije to ono da sjedim po strani i šutim kao u američkim filmovima. Smijem se, pričam, znam da me vole i cijene, ali nekako su mi sve te teme davno prežvakane, a meni se ne priča tri puta ista priča. Onda se priče i smijeh lagano pretvaraju u žamor i nestaju negdje u dubini mog mozga koji nakon nekog vremena prestane reagovati na određenu riječ ili rečenicu. To onda izgleda kao da se povlačim. Neko me drmne, pita šta mi je, a ja se nasmijem. Zaista nije ništa. Ništa što bi se moglo opravdati ili ispričati. Nikad nisam znala pričati sa ljudima o svojim osjećanjima.

Možda sam i previše umorna. Vidim, ljudi izlaze i provode se, a ja sam nekako optužila ovu godinu da je nikakva. Da se ništa i ne dešava. Dešava se svašta, samo sam ja digla ručnu. Ni ne želim drugačije. Valjda je to razlog i što sam se u ovom intenzitetu vratila na blog. One godine i mjeseci kad postova nije bilo, vrijeme mi je bilo ispunjeno drugim stvarima.

Okružena sam ljudima koji kad postane teško obično... idu. Kad ne mogu podnijeti roditelje, presele se. Kad ne mogu podnijeti državu, promijene je. Kad brak postane težak, razvedu se. Govorim o ovim meni bliskim, ne u globalu. Nekako sam uvijek htjela biti dobra kćerka, dobra unuka, dobra djevojka, dobra prijateljica. I u onim trenucima koji su teški i nepodnošljivi, nekako sam ih prevazilazila. Pogledam te neke ljude oko sebe i baš sebi onako otvoreno postavim pitanje:

Da li bih i ja neke stvari naprosto trebala napustiti?

13.08.2016.

Sad već imam šta da kažem...

- Onaj osjećaj kad se svi spremaju za grada i samo ti zvone mesidžis na fejzbuku: "ajde bona, spremaj se"! Ja upalila kvarcnu grijalicu, pokrila se plišanom dekom, otvorila Somersby Blueberry, zadužila daljinski i šaltam kanale, a ni ne znam šta tražim. Još mi napravilo uštipke za večeru, pa sam se najela i još dodatno udebljala, a nešto mi ofirno u izdrpanim tolama među šljašteći narod... pa odustadoh. Eno ih, ljuti.

- Isfrustrira me kada pušim nad laptopom, pa mi pepeo padne na tastaturu ili ovaj nepostojeći miš. Onda moram ištekat laptop, naget ga nad pepeljaru i istresti pepeo, onda puhati ostatak, napraviti Fukušimu i tek onda malo pobrisati krpicom. Ne bih inače, ali je bijele boje, pa se vide packe. Sjećam se kad sam ga kupovala. Priča mi momak što prodaje o konfiguracijama ovoga i onoga kompjutera, a ja izabrala bijeli. Jbg, nije bilo rozog.

- Lajk za Konakovića, De Nira i SFF. Prošle noći sam imala vode. Tuširala se u dva ej em. Wooow.


Stariji postovi

Bojis li se mraka
<< 08/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


PAŽNJA
Postovi na ovom blogu mogu sadržavati scene seksualnog dijaloga ili nasilnog ponašanja, pa se preporučuje roditeljska pažnja ako su u pitanju mlađi čitaoci!


Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je namjerna!

Image and video hosting by TinyPic




GLEDAJ I VIDI
U gradu razmažene djece
pod krovom namještene sreće
svaki pogled priču skriva
dubokih suza

u svakom kutu našeg oka
svjetle znakovi i zovu
svi pod noge novog boga
dišemo dijelove života

jesam li sin svoje majke
jesam li sin svoga oca
jesam li stvarno ovdje samo
da potrošim što novca

gledaj, gledaj i vidi
mi stojimo sami
pod svjetom reklama
gledaj, gledaj i vidi
ni blur neće skriti
kristal u nama

mislim da me prate
čistači otvorene mašte
i važu svaku riječ i gestu
još uvijek tapkaju u mjestu

jer traže svjetlom ispod svjetla
traže u mašti nekog reda
traže novcem mjesto srcem
traže novcem mjesto srcem...
________________________________

Jedna staza
osamnaest kamencica
gore na nebu, zvijezda
dole na zemlji trnje i ruza
jedna jedina
nekome divna, nekome uvela
rodjena na kamenju
kamenju prilagodjena
pod kamenjem skrivena
kamenjem odgojena
Ali ipak...
uvijek necijom kisom uplakana

by Avadon


________________________________

Ljudsko, odveć ljudsko
"Otuda mora viša kultura dati čovjeku dvostruki mozak, takoreći dvije moždane komore, jednu za osjećanje nauke, potom i ne-nauke..."
Nietzsche

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
108688

Powered by Blogger.ba