Bojis li se mraka

03.09.2018.

Međugranična saradnja i promovisanje bratstva i jedinstva

Ono kada potplatiš drota MUP-a Republike Srpske... hrvatskim KUNAMA!!!!!!!!!!

Objavio/la romanoff u 21:06, 2 komentar(a), print, #

30.08.2018.

White lie ili u prevodu: Kako je Žućo otišao u Njemačku

Bio je u tom malom primorskom selu jedan pas. Malog rasta. Velikih šapa. Žute dlake. Nije bio vlasnički, nego tako... svačiji. Lokalno stanovništvo ga je većinom tjeralo, a strancima je bio interesantan. Stranci ko stranci. Simpatično im kad lokalno pseto spava na peškirima dok se cvare na suncu. I jedna ta lokalna stanovnica. Moja rodica. Joj kako ga je voljela. Hranila ga skupom psećom hranom kojom je hranila i svoje pseto. Četkala ga ponekad. Puštala ga u dvorište kada upeče podnevno sunce.

Tako jedan dan neki turisti nekog već njemačkog govornog područja htjedoše da se slikaju sa Žućom. Zamoliše me da bacim jedan blic, ali im aparat osta bez baterije. I ja izvadim svoj telefon, tipnem par puta "slikaj", pošaljem im slike mailom. Ostadoše mi u telefonu slike Žuće sa pjegavim turistima.

Par dana nakon toga Žuću udari auto. Seoski veterinar je samo utvrdio smrt. Svi smo tužni, ali šta reći mojoj rodici. Da li joj reći... Kako i zašto... rekoh da je Žućo sa turistima otišao u Njemačku. Udomili ga. I sliku imam. Eno mi se E-mailom javili...

Slika Žuće sa pjegavim turistima koji su prema mojim procjenama pričali Njemački datira iz davne 2012. godine. Svake godine me je rodica pitala imam li informacija o Žući i sam svake godine ko iz topa govorila da imam provjerene informacije da je sretan. Izmislim i da je u Berlinu i da mu je sigurno bolje tamo nego u malom primorskom selu gdje ga je lokalno stanovništvo većinom tjeralo i gdje je turstima spavao na peškirima dok su se cvarili na suncu.

Nakon dvije godine stanke, jučer je opet došao na temu Žućo. Moja priča je bila toliko solidno ispričana da je i seoski veterinar zaboravio da je proglasio smrt i živi u ubjeđenju da je Žućo u Njemačkoj.

Ako mene pitate... Žućo će zauvijek ostati u Njemačkoj!

Objavio/la romanoff u 20:54, 2 komentar(a), print, #

21.08.2018.

...

Jutro je svanulo. Sunčano. Popili smo kafu, pojeli sendvič i prekinuo nas je blic aparata. Nasmijani u kafiću i sve je uredu. Jutro kao i svako drugo.

Poslijepodne je . Posjekli smo grančice da drvo prodiše. Planirali smo to danima. Poslijepodne, kao i svako drugo.

Veče je. Loša vijest. Bolnica. Nije dobro.

Kraj je avgusta. Ljeto je na izmaku.

Još jedna smrt bez najave. Još jedna na kraju dana. Dana koji je ujutro i poslijepodne izgledao kao i svaki drugi.

Ugašen je još jedan dio mene...

Drugi ove godine... Drugi ovog ljeta...

Objavio/la romanoff u 01:12, 2 komentar(a), print, #

18.08.2018.

Ne haluciniram...

Djevojčice... na ulici.... IGRAJU GUME!!!!

Objavio/la romanoff u 18:15, 3 komentar(a), print, #

27.07.2018.

Astrologija

Pričam danas sa astrologom. Slučajno. Pričam. I spomene on, slučajno, da je večeras pomračenje punog krvavog mjeseca, najdužeg do sada. Mjesec je vodilja Raka, a večeras je pomrčina pod uticajem ratobornog Marsa i djelimično Saturna koji udara direktno na emocije. Mjesec je vodilja Raka, dakle mene. Večeras me vodi ovaj pomračeni, a krvavi. Nije baš direktno rekao astrolog, al napomenu, slučajno, da sam najebala.

Ne vjerujem u astrologiju. Ipak, danas sam bez obzira na astrologa hodala kao tempirana bomba, nadajući se da neću eksplodirati nekome u lice. Hodala sam i više nego normalnim danima nervirali su me usputni prolaznici, saobraćajna gužba, kolege i prijatelji. Pokušala sam otjerati psa koji mi je lajao pod prozorom, dok sam se suzdržala da ne polijem kantu vode na glavu ženturači koja je pokušavala smiriti dijete koje je proizvodilo sasvim normalne dječije zvuke i mnogo manje iritiralo nego matera koja je skontala da su djetetovi zvukovi mnogo više iritantni od tih njenih krikova. Djeca su super, ženturače nisu. Onda shvatih, ponašam se cijeli dan kao kakva ženturača.

Večer je i počela je pomrčina krvavog mjeseca, najdužeg do sada. Mjesec je vodilja Raka, a večeras je pomrčina pod uticajem ratobornog Marsa i djelimočno Saturna koji udara direktno na emocije. Mjesec je vodilja Raka, dakle mene. Vodi me ovaj pomračeni i krvavi.

Ne vjerujem u astrologiju. Danas sam bez obzira na astrologa hodala kao tempirana bomba. Dobila sam. Biće da je do toga...

Objavio/la romanoff u 21:45, 4 komentar(a), print, #

17.07.2018.

Nastavak posta ispod ovog posta...

Vadim nove lične dokumente. Pošta na Obali. Gužva, vrućina, domaći i dijaspora. Na jednom šalteru se uzima uplatnica, na drugom plaća, na trećem predaje... Čekam u redu da kupim uplatnicu. Pored mene neka bakica i trudnica. Šta ću, puštam ispred sebe i bakicu i trudnicu. Logično je. Ni pet ni šest, prilazi djevojče od cirka dvadeset ljeta. Hop ispred svih, progura se, pokupi uplatnicu, nestade. Ostadosmo u čudu, ali šutimo. Plaćamo, opet puštam bakicu i puštam trudnicu. Logično je. Isto ono djevojče, jedva dvadeset ljeta. Hop ispred svih. Uplati. Ode. Predajemo za dokumente, već su ispred mene i bakica i trudnica. A ono djevojče od jedva dvadeset ljeta hop, ispred svih. Bakica se pored nekulturnog djevojčeta na mene izdera:

" Sama ćeš biti kriva ako ti ova tuka jednog dana postane šef! Sama ćeš biti kriva ako ovaj način pristupa šalterima sutra postane pravilo!"

I umjesto na djevojče od jedva dvadeset ljeta, ja cijeli dan troncam majci što me krivo odgoji.

Objavio/la romanoff u 22:14, 1 komentar(a), print, #

13.07.2018.

Nostalgija...

Prolazih danas slučajno pored već neke od visokoškolskih ustanova kad mi iza ugla iskočiše sa kamerom i mikrofonom: "Štaa vii kaoo studeentiica miiisliteee o ovoom kodeksu oblačenja na fakuultetima?"

Zahvalih se na komplimentu što još izgledam kao studentica. Ipak, objasnih da sam ja studirala u ono zlatno doba dok su se Rimsko pravo, sociologija, kao i određena grupa predmeta iz oblasti međunarodnog prava polagali u horizontalnom položaju, te da je tada kodeks oblačenja glasio što manje to bolje. Toliko davno da su svi ti profesori, više-manje umrli, a sudski postupak otišao u zastaru. Studirala sam u ono zlatno doba kada su se za demonstrator/ice za grupu predmeta iz oblasti političkih sistema birale starlete i kada su alkoholizirane, ali ipak izrazito pametne profesore poznatih prezimena, počela zamjenjivati njihova djeca sa jednako poznatim prezimenom, ali sa truleksom u glavi.

I gledam maloprije na televiziji isječke iz rasprave o novom kodeksu oblačenja. Gledam ko je vodi... gledam... i kontam, stari profesori su imali problem sa alkoholom, ove nove generacije predavača bolje ne testirati na narkotike.

Fakultet upisuju klinci koji su rođeni 2000. godine. Klinci rođeni u novom milieniju. Klinci, srasli sa uređajima koji im otvaraju put u svijet. Svijet kojim tako lako plove bez obzira u kakvoj vukojebini da su odrasli.

I baš oni da razmišljaju hoće li se kome kurac dići dok prolaze hodnikom.

Objavio/la romanoff u 19:07, 9 komentar(a), print, #

12.07.2018.

K****

Znate onaj osjećaj kada gurate vrata na kojima piše vuci?

E ja tako sve u životu!

Objavio/la romanoff u 22:56, 2 komentar(a), print, #

11.07.2018.

Iza svake jake žene stoji slaba štitna žlijezda...

- Trenutno mi treba jedno mjesto na ovoj planeti na koje mogu otići i iz punih pluća vrištati.

- Pratila sam ovih dana spašavanje onih klinaca u Tajvanu sa pažnjom ko da su se brat bratu u Vjeternici zaglavili.

- Ko god prođe pored mene ima neki problem samnom. Dođe mi da se umjesto sa dobar dan, pozdravljam sa mrš u pičku materinu.

- Napuniti tridesetu i nije tako loše. Nekako sa stilom možeš ljude slati u pičku materinu, pod punom materijalnom, krivičnom i moralnom odgovornosti.

- Nekakva sam zadnjih dana nit došla nit pošla. Gdje god da sam, baš u tom trenutku bih da sam negdje drugo. Bezbeli mi je opet štitna proradila.

Objavio/la romanoff u 01:40, 2 komentar(a), print, #

01.07.2018.

Sa odlaskom nekih ljudi, odlazi dio tebe...

Sa tvojim odlaskom, otišao je dio mene. Opet, nastavices zivjeti kroz mene. Onako, kako si me naučila da živim. Da budem snažna i odvažna. Da me nije strah slušati svoje snove. Raditi ono što me ispunjava. Ne brinuti se oko sitnica. Biti čovjek. Pomagati kad mogu. Ne odmagati kad ne mogu pomoći. Tek sada shvatam koliko sam bila sretna i koliko sam bila bogata samom činjenicom da se neko radovao mojim uspjesima više nego što sam se radovala sama. Što sam imala nekoga ko me je gurao kada sam posustajala. Što sam imala osobu koja nije dala niti jedan san da mi se sruši. I što sam uvijek imala nekoga sa kim sam mogla razgovarati o svemu. Ama baš o svemu.

Mjesec prolazi od tog zvuka lopate i trube. Nikada nisam vidjela toliko puno ljudi na nekoj sahrani. Bar ne toliko ljudi koji iskreno plaču. Nikada ni na jednom grobu nisam vidjela toliko cvijeća. Nakon svega što si prošla, shvatila sam pravo značenje fraze "vječiti smiraj". Ako postoji raj i pakao, ja tačno znam gdje si. Nepogrešivo znam gdje si. I ono što sigurno nikada neću zaboraviti je što si mi to posljednje svoje veče rekla "volim te". Rekla si mi to, kao i svako drugo veče mog života. Bar nam te riječi nikada nije bilo teško izgovoriti.

I ljudi su se razišli. Život je nastavio dalje. Danima nebo plače i u kući je hladno. Ja čujem tvoje korake i čujem tvoj glas. Nikada nisam religiozna bila, ali, posljednjih dana i to preispitujem. Ja tebe tako često čujem. Ili samo želim da te čujem. Želim da si tu.

Trudim se biti jaka. Ne plačem pred ljudima. Nisu na to navikli. Ne pričam mnogo, jer nemam šta da im kažem. Zato sam tebi u ovih mjesec došla nekoliko puta. Bar na groblju nije nikada ofirno plakati. Sjednem tu, zaklonjena drvoredom. Sjednem i ispričam se. Možda me čuješ. Možda pričam sama sa sobom. Zar je uopšte bitno?

I neki ljudi bi sada da preispituju svašta. Neka ih... Moja duša je čista, a srce mirno. Ako ništa, zbog tog "volim te" to posljednje naše veče. Najlakše je reći da život ide dalje, ali na moja osjećanja niko nema pravo...

Objavio/la romanoff u 01:51, 1 komentar(a), print, #

Stariji postovi

<< 09/2018 >>
ned	pon	uto	sri	cet	pet	sub
						01
02	03	04	05	06	07	08
09	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30