Bojis li se mraka

17.07.2018.

Nastavak posta ispod ovog posta...

Vadim nove lične dokumente. Pošta na Obali. Gužva, vrućina, domaći i dijaspora. Na jednom šalteru se uzima uplatnica, na drugom plaća, na trećem predaje... Čekam u redu da kupim uplatnicu. Pored mene neka bakica i trudnica. Šta ću, puštam ispred sebe i bakicu i trudnicu. Logično je. Ni pet ni šest, prilazi djevojče od cirka dvadeset ljeta. Hop ispred svih, progura se, pokupi uplatnicu, nestade. Ostadosmo u čudu, ali šutimo. Plaćamo, opet puštam bakicu i puštam trudnicu. Logično je. Isto ono djevojče, jedva dvadeset ljeta. Hop ispred svih. Uplati. Ode. Predajemo za dokumente, već su ispred mene i bakica i trudnica. A ono djevojče od jedva dvadeset ljeta hop, ispred svih. Bakica se pored nekulturnog djevojčeta na mene izdera:

" Sama ćeš biti kriva ako ti ova tuka jednog dana postane šef! Sama ćeš biti kriva ako ovaj način pristupa šalterima sutra postane pravilo!"

I umjesto na djevojče od jedva dvadeset ljeta, ja cijeli dan troncam majci što me krivo odgoji.

Objavio/la romanoff u 22:14, 1 komentar(a), print, #

13.07.2018.

Nostalgija...

Prolazih danas slučajno pored već neke od visokoškolskih ustanova kad mi iza ugla iskočiše sa kamerom i mikrofonom: "Štaa vii kaoo studeentiica miiisliteee o ovoom kodeksu oblačenja na fakuultetima?"

Zahvalih se na komplimentu što još izgledam kao studentica. Ipak, objasnih da sam ja studirala u ono zlatno doba dok su se Rimsko pravo, sociologija, kao i određena grupa predmeta iz oblasti međunarodnog prava polagali u horizontalnom položaju, te da je tada kodeks oblačenja glasio što manje to bolje. Toliko davno da su svi ti profesori, više-manje umrli, a sudski postupak otišao u zastaru. Studirala sam u ono zlatno doba kada su se za demonstrator/ice za grupu predmeta iz oblasti političkih sistema birale starlete i kada su alkoholizirane, ali ipak izrazito pametne profesore poznatih prezimena, počela zamjenjivati njihova djeca sa jednako poznatim prezimenom, ali sa truleksom u glavi.

I gledam maloprije na televiziji isječke iz rasprave o novom kodeksu oblačenja. Gledam ko je vodi... gledam... i kontam, stari profesori su imali problem sa alkoholom, ove nove generacije predavača bolje ne testirati na narkotike.

Fakultet upisuju klinci koji su rođeni 2000. godine. Klinci rođeni u novom milieniju. Klinci, srasli sa uređajima koji im otvaraju put u svijet. Svijet kojim tako lako plove bez obzira u kakvoj vukojebini da su odrasli.

I baš oni da razmišljaju hoće li se kome kurac dići dok prolaze hodnikom.

Objavio/la romanoff u 19:07, 9 komentar(a), print, #

12.07.2018.

K****

Znate onaj osjećaj kada gurate vrata na kojima piše vuci?

E ja tako sve u životu!

Objavio/la romanoff u 22:56, 1 komentar(a), print, #

11.07.2018.

Iza svake jake žene stoji slaba štitna žlijezda...

- Trenutno mi treba jedno mjesto na ovoj planeti na koje mogu otići i iz punih pluća vrištati.

- Pratila sam ovih dana spašavanje onih klinaca u Tajvanu sa pažnjom ko da su se brat bratu u Vjeternici zaglavili.

- Ko god prođe pored mene ima neki problem samnom. Dođe mi da se umjesto sa dobar dan, pozdravljam sa mrš u pičku materinu.

- Napuniti tridesetu i nije tako loše. Nekako sa stilom možeš ljude slati u pičku materinu, pod punom materijalnom, krivičnom i moralnom odgovornosti.

- Nekakva sam zadnjih dana nit došla nit pošla. Gdje god da sam, baš u tom trenutku bih da sam negdje drugo. Bezbeli mi je opet štitna proradila.

Objavio/la romanoff u 01:40, 2 komentar(a), print, #

01.07.2018.

Sa odlaskom nekih ljudi, odlazi dio tebe...

Sa tvojim odlaskom, otišao je dio mene. Opet, nastavices zivjeti kroz mene. Onako, kako si me naučila da živim. Da budem snažna i odvažna. Da me nije strah slušati svoje snove. Raditi ono što me ispunjava. Ne brinuti se oko sitnica. Biti čovjek. Pomagati kad mogu. Ne odmagati kad ne mogu pomoći. Tek sada shvatam koliko sam bila sretna i koliko sam bila bogata samom činjenicom da se neko radovao mojim uspjesima više nego što sam se radovala sama. Što sam imala nekoga ko me je gurao kada sam posustajala. Što sam imala osobu koja nije dala niti jedan san da mi se sruši. I što sam uvijek imala nekoga sa kim sam mogla razgovarati o svemu. Ama baš o svemu.

Mjesec prolazi od tog zvuka lopate i trube. Nikada nisam vidjela toliko puno ljudi na nekoj sahrani. Bar ne toliko ljudi koji iskreno plaču. Nikada ni na jednom grobu nisam vidjela toliko cvijeća. Nakon svega što si prošla, shvatila sam pravo značenje fraze "vječiti smiraj". Ako postoji raj i pakao, ja tačno znam gdje si. Nepogrešivo znam gdje si. I ono što sigurno nikada neću zaboraviti je što si mi to posljednje svoje veče rekla "volim te". Rekla si mi to, kao i svako drugo veče mog života. Bar nam te riječi nikada nije bilo teško izgovoriti.

I ljudi su se razišli. Život je nastavio dalje. Danima nebo plače i u kući je hladno. Ja čujem tvoje korake i čujem tvoj glas. Nikada nisam religiozna bila, ali, posljednjih dana i to preispitujem. Ja tebe tako često čujem. Ili samo želim da te čujem. Želim da si tu.

Trudim se biti jaka. Ne plačem pred ljudima. Nisu na to navikli. Ne pričam mnogo, jer nemam šta da im kažem. Zato sam tebi u ovih mjesec došla nekoliko puta. Bar na groblju nije nikada ofirno plakati. Sjednem tu, zaklonjena drvoredom. Sjednem i ispričam se. Možda me čuješ. Možda pričam sama sa sobom. Zar je uopšte bitno?

I neki ljudi bi sada da preispituju svašta. Neka ih... Moja duša je čista, a srce mirno. Ako ništa, zbog tog "volim te" to posljednje naše veče. Najlakše je reći da život ide dalje, ali na moja osjećanja niko nema pravo...

Objavio/la romanoff u 01:51, 1 komentar(a), print, #

15.04.2018.

Evropske integracije

Bosanci i jednodnevni izlet u Makarsku. Argeta pašteta i paradajz na plaži. Samo sjede, ništa ne troše.

Evropska unija i jednodnevni izlet do obale jezera. Sendviči sa jetrenom paštetom, sendviči sa tunjevinom, paradajz i puno voća. Samo sjede i ništa ne troše.

Evropskounijani i bosanac u njihovom društvu koji se osjeća tako svjetski.

Objavio/la romanoff u 13:14, 2 komentar(a), print, #

06.04.2018.

Samo da sajla ne pukne...

Da nije napisano moje ime na poleđini fotografije, ne bih znala ko je djevojčica u bijelom skafanderu. Pored imena, datum i mjesto. Trebević, januar 1990. godina. Tako se to radilo deset godina prije novog milenija. Fotoalbum i timeline događaja. Ne razlikuje se mnogo od današnjeg facebooka, samo je, eto, opipljivo.

I pita me mama: "kako se ne sjećaš?" I kaže mama: "Vodila sam te stalno gore, da se grudvamo i pravimo snješka. Uvijek si iz kabine žičare pokazivala kuću sa žutim krovom i kuću koja nije imala krov. Zaustavili su me neki dan na ulici novinari sa pitanjem da li se sjećam žičare. Umalo da im kažem da svega što se sjećam je pogled na kuću sa žutim krovom i kuću bez krova. "

Da nije napisano moje ime na poleđini fotografije napravljene na Trebeviću u junuaru 1990. godine, ne bih znala ko je djevojčica u bijelom skafanderu. Dvogodišnja djevojčica čija je majka deset godina prije novog milenija mislila da je loša majka, jer je pored nje potajno pušila Filter 160. Timeline. Rat i poraće. Grudvali smo se i pravili snješka i 1993. I 1996. prolazili uskim trebevićkim putem pored kojeg su bili razbacani šljemovi i tenkovi. Timeline i to sjećanje na dženazu troje školskih drugara koje su privlačili obronci miniranog Trebevića.

Da nije napisano moje ime na poleđini fotografije napravljene na Trebeviću u junuaru 1990. godine, ne bih znala ko je djevojčica u bijelom skafanderu. Dvogodišnja djevojčica čija je majka deset godina prije novog milenija mislila da je loša majka, jer je pored nje potajno pušila Filter 160. Timeline. Otišli smo na Trebević da uživamo kada se otvorila prva kafana na Brusu. Piva je koštala jednu konvertibilnu marku. U povratku smo se zaustavili na Vidikovcu, hodajući samo kuda je put asfaltiran. Gledale smo grad i zajedno pušile Filter 160.

Timeline. Otišle smo na Trebević i prije dvije godine kada je smog napunio grad. Prošetale Brusom. Sjele na kafu, naručile hranu, zapalile Filter 160. Platile sve to 20tak maraka.

Timeline. Otišle smo na Trebević prošlo ljeto kada je prašina gradskog afalta bila toliko ugrijana da nismo mogle disati. Naručile smo kafu i hranu. Stigao je račun. 50 KM.

Timeline. Otišle smo na Trebević i ove zime kada je smog napunio grad. Samo da pušimo Filter 160 i gledamo grad.

Da nije napisano moje ime na poleđini fotografije napravljene na Trebeviću u junuaru 1990. godine, ne bih znala ko je djevojčica u bijelom skafanderu. Timeline. Prošlo je 18 godina od početka novog milenija. Danas postoji i facebook. Gledam slike i video klipove sa otvaranja žičare. Meni je drago što će grad imati žičaru. Od srca mi je drago. Mojoj mami je drago, jer joj vraća sjećanje na djevojčicu u bijelom skafanderu iz januara 1990. godine.

Timeline: Prestala sam pušiti, jer više sebi ne mogu prijuštiti Filter 160. Teško da ću željeti prijuštiti Trebević.

Objavio/la romanoff u 15:49, 1 komentar(a), print, #

25.03.2018.

Pričaj bre srpski da te ceo svet razume...

Nađem neki trashy holivudski, američki film. Mainstream samo takav. Getaway. Među glavim glumicama Selena Gomez.
Kaže ofišl lengvidž: Engleski i Bugarski.
Mjesto radnje: Sofia.
Intresting.
Počinje film, prva rečenica: Piiička ti maaterina.

Haj, privuče me... baš ta prva rečenica.

I tako, izmjenjuju se malo Engleski malo Srpski (ekavica), malo Engleski, malo Srpski... Sluša lik nekog drugog lika koji mu je oteo ženu, pa nagasao čistoamerčkog Mustanga sve sa čistoevropskim manuelnim mjenjačem, usput uze taoca, Selenu Gomez, razvali pola Sofije, samo da se dočepa nekih para iz već neke banke i opet vidi ženu. Ako niste gledali, nemojte ni sada, nećete ništa propustiti.

I ja sad kontam razliku između Srpskog i Bugarskog...

Već zamišljam Miloša iz Zemuna kako je zbog nezadovoljstva ekonomskim i društvenim prilikama u Srbiji spakovao kofere i krenuo put Los Anđelesa. Stigao je tamo, napravio selfi sa znakom Holivud iza sebe, par onih zvjezdica postavio na Instagram da raja vidi, pa ga je uhvatila panika. Mora hitno naći posao. Kad ono ni pet ni šest, na staklu agencije oglas: tražimo nekoga ko priča Bugarski! Sjetio se Miloš ekskurzije u Varnu, narodnjaka sličnih ko srpskih, samo nerazumljivih. Ali konta Miloš, Amerikancu je to isto. Ko Bugarski, ko Srpski. U pet deka. Pokucao na vrata, sačekao menadžera... Pitao ga menadžer: Can you tell us somethin' in Bulgarian? A ovaj mu odgovori: Piičkaa ti maaterina!

Menadžer zadovoljan, počeo time film. Dakle, na čistom Bugarskom.

Objavio/la romanoff u 22:23, 0 komentar(a), print, #

08.03.2018.

Sretan 8. mart:

zaželješe danas sms-om banka u kojoj mi je otvoren debitni i banka u kojoj mi je otvoren kreditni račun. Zaželi i Bihamk i lokalna benzinska pumpa, prodavnica nakita i parfema, prodavnica obuće, telekom operater... Zaželi mi isto sportski klub, predsjednik sindikata jedne firme u stečaju i predsjednik sindikata firme koja dobro posluje. Zaželi mi bogami i jedan političar i jedan vulkanizer, tradicionalno već i ginekološka ordinacija, stomatolog i komšija internista.

Manje-više svi danas nude neke popuste, a meni, eto, baš danas nikakva usluga ne treba.

Jedni popust koji sam pred 8. mart iskoristila je akcija nekih super šik šoljica za kafu, sa još više super šik tanjirićima. Mama je jutros napravila kafu, zapekla Ledo kroasane i nacijedila narandžu u Delimano citruseti koju sam za prošli ili pretprošli 8. mart kupila na akciji. Onako servirano sve to kao u francuskim igranim filmovima. Pijuckam lagano, gricakm lagano, listam lagano novine... počela ih čitati od show bizza i horoskopa. Stiže nova poruka. Teta iz nevladine organizacije. Nešto laprda o borbi za ženska prava. Nisam ni pročitala do kraja.

Ove godine ću uživati u tome što sam žensko, a borbu ću prepustiti nevladinom sektoru. Kad bolje razmislim, prababa mi je bila ljekar specijalista, a njena sestra pilot, padobranac i imala neki kulerski rejting u tadašnjoj vojsci. Bilo je sve to prije aman stotinu godina. Današnja borba za ženska prava? Više Borjani Krišto, Dušanki Majkić, Ana Babić i Segmedina Srna po parlamentima? Give me a breake!

I da, ja, lično, personalno... plaćena sam više od svojih muških kolega. Provjerila sam!

Objavio/la romanoff u 14:27, 1 komentar(a), print, #