Bojis li se mraka

13.11.2019.

Brain free..

Kafa bez kofeina, piva bez alkohola, hljeb bez glutena, mlijeko bez laktoze, sladilo bez sećera... Zašto su postali moderni polovni proizvodi? I još strašno skupi? Duplo, trostruko, četvorostruko skuplji od onog cjelovitog?

Selo i uzela sam pile u dlan. Preslatki žućo mi je stao u dlan! Horoz je otprilike veličine pilećih fileta koje nam prodaju. Bataci ko u kondora. I savjet čitam... kaže... ne valja obično ulje, kupi kokosovo... Filetu horoza i batacima kondora ne treba ništa. Skuhaju se sami u svojoj vodi kada ispušu na 100 stepeni.

Imala sam drvene prozore. Dihtovali su, ali izgledali bezveze. Htjela sam ih farbati šarenim bojama. Kupila sam plavu! Kupila sam i bijelu. U drvenom prozoru živio je crvić. Bio je stanovnik vjerovatno dugo, samo ja to nisam znala. Nismo smetali jedno drugom. Ubijedili su me da mijenjam prozore. Dostavili su mi PVC... Svaki dan skupljam mrtve muhe i mrtve bubamare po njegovom oknu. Eto, u drvetu je živio crvić, PVC ništa ne može da preživi.

Ne bi mi ovo sve ni palo na pamet da mi upravo ne potopiše čija sjemenke u bezmasni jogurt i serviraše kao večeru nakon napornog radnog dana. Čija sjemenke? Ujutro nakon toga kakaš ko grlica. I kaže se ko grlica, ko kad je sjemenje za jebene ptice. Takve ih Bog napravi. Ljudima dade zube. Da žvaću. Bar da su mi ostavili krila kondora sa hljebom bez glutena. Večeras mi ni to ne bi smetalo...

Objavio/la romanoff u 20:23, 0 komentar(a), print, #

05.11.2019.

Južina...

Početak je novembra, a komarac je na mom stolu skakutao kao pijan, pa uletio u čašu pive. Preživio je. Veš se osušio za cirka dva sata. Vjerovatno su se osušile i gaće koje su završile na balkonu zgrade do moje, ali meni je bilo previše ofirno da ih odem spašavati. Smog je rastjeran, a na nebu su se pojavile zvijezde kao usred jula. Vjetar je puhao sa juga. Puhao je toliko jako da je potpuno ogolio divlju trešnju ispod mog prozora i upotpunio pogled na jebeni SCC - taj simbol bh. kapitalizma i radnji punih ljudi u kojima rijetko neko nešto kupuje. Jugo je puhao toliko jako da me ne bi čudilo da sutra divlja trešnja probehara. Već su je jednom snimale TV ekipe u kasnu jesen razbeharanu, drugi put mi ne bi bilo čudno...

I tako, nađem snagu da uživam i u jugu. Splićani bi rekli fjaka. Dubrovčani bi zaključali kancelarije i otišli kući da guštaju. Kažu da to nije ljenost, nego duboko stanje uma.

Ima tih ljudi u mojoj okolini kojima ama baš sve smeta. Sve uprate. Sve znaju. Sve je njihov problem i svako im je za sve kriv. Ima tih ljudi kojima je i tvoj problem, njihov problem, pa je još veći problem što ti taj svoj problem ne rješavaš onako kako bi oni htjeli. Ili ga nikako ne rješavaš. Ima tih ljudi koji žive tuđe živote i tuđe probleme, uključujući i tvoj, a ti te iste ljude tek tako slučajno sretneš - na ulici, u prolazu, u haustoru. Do tog samog čina susreta ni ne razmišljaš o njihovom postojanju. Nikad mi nije bilo jasno kako ti ljudi funkcionišu? Da li oni ikada uspiju uživati u južini?

Objavio/la romanoff u 01:10, 2 komentar(a), print, #

22.10.2019.

Man in black sa bijelim rukavicama, na najvišim pozicijama, dobro poznat u međunarodnim krugovima...

Jutros me budi zvuk rušenja i struganja, nakon toga nečijih koraka, a onda još jedan niz rušenja i struganja. Zvuk dopire sa krova, dakle drito iznad mene. Da se to događalo usred noći, zaključila bih da je neki paranormal activity. Kako je jutarnje sunce već rastegnulo zrake, prva pomisao mi bi kako nisam platila zadnja dva računa upravitelju zgrade, pa šta god da se događa, teško da će mi ko pomoći.

Onako u pidžami provirim kroz prozor. U krov bulji međunarodni diplomata sa adresom u mojoj zgradi, kojem su lokalni stanari, možda nepravedno, dali epitet špijuna. U krov bulji i teta sa prvog sprata za koju sam sigurna da je špijun. U krov bulji i dvoje klinaca, djevojčica sa Hello Kitty ruksakom i rozom jaknom i dječačić sa Captain Amerika ruksakom i plavom jaknicom. Oboje samo što ne iščupaše dugmad. Kao i njihova baka koja ih prati prema školi. Ona čuva dugme na hlačama. I priča priču. Priča kolika je sreća vidjeti takvog čovjeka na krovu.

Jutros su nam mahalu obišli dimnjačari!

Ja sam prizor vidjela tek kada su se kao Avengersi uzverali na zgradu do moje. Dugme na sebi imala nisam. Pitam međunarodnog diplomatu zar i na vrlom zapadu ljudi vjeruju u tajnu moć sreće nakon pogleda u dimnjačara, jer sam bila ubjeđena da su takva praznovjerja isključivo balkanskog porijekla. Odgovori da je to praznovjerje rasprostranjeno diljem planete. Doduše, nije siguran da se ljudi baš svugdje hvataju za dugmad. Ipak, zlu ne trebalo kad mu je košulja bila puna dugmića. Dugmiće su potražila i dva drota kojima su spiralne pertle virile iz ušiju, a koja su došla po međunarodnog diplomatu.

Dakle... jutros sam vidjelja dimnačara!

I tako razmišljam. Imaš taj teški posao. Skačeš sa krova na krov. Imaš bijele rukavice i crnu odoru i lice ti je čađavo. Kuda god prođeš donosiš sreću. Ujedinjuješ ljude. I domaće i strane. I smiješ se. I imaš pravo da se smiješ. Ti si, brate, najbolja stvar koja se desila mojoj mahali ove godine.

Btw, platila sam upravitelja... zlu ne trebalo...

Objavio/la romanoff u 21:08, 1 komentar(a), print, #

17.10.2019.

Ovčice...

Iznad Bjelašnice se razdužio umorni veliki aligator, pokušavajući uhvatiti plijen. Tiranosaurus je uživao u pogledu na obronke Trebevića, dok se stado ovčica razdragano rasporedilo iznad Grbavice. Iznad velikog banera banke kod Bristola simbolično se pojavio znak eura. Zatim ugledah još jedno stado ovčica iznad svoje zgrade. Ovčice. Kako mi samo nedostaje taj izraz. Morala sam ga podijeliti sa nekim, kad više niko nema vremena gledati u oblake, a posebno ne definisati im oblike.

Prvo me obasu tuga. Tuč mi pritisnu grudi. Kamenje napuni pluća. Olovo stomak. Onda i neka radost. Laka kao pero. Kao oblaci iznad mene. Kao ovčice iznad zgrade.

Razmišljam, da li gledaš isto što i ja, samo iz neke druge perspektive. Prošla je godina. Prošlo je više od godine. Krećem se i većinom ne razmišljam. I tako.Trenuci. Snažniji od miliona drugih. Pomislim. Sjetim te se. Pa mi u trenutku glupo i plakati i smijati se.

Ako ništa. Hvala ti za bezbrižno djetinjstvo. Djetinjstvo u kojem sam naučila uživati u oblacima.

Objavio/la romanoff u 18:45, 0 komentar(a), print, #

10.10.2019.

Odgoj...

Čitam tako neku vijest, da li lažnu ili stvarnu, da su pohapsili u Austriji neke roditelje Bosance, jer su svom djetetu rekli: ubiću te! Jedva porodica bosanska objasni austrijskoj policiji da se to tako u Bosni kaže i da to ne predstavlja ozbiljnu prijetnju po život samog djeteta. Imamo mi svoje odgojne metode...

A imala sam u familiji sličan slučaj. Odselili se ljudi u Ameriku sa djevojčicom. Djevojče poraste. Pubertet pokuca na vrata. Posvađalo se sa materom oko neke gluposti. Nije joj mama dala dovoljno džeparca. Grmilo je, kažu, to djevojče toliko da je mirna američka mahala odjekivala, a nakon toga pozvala socijalnu službu. Elem, došli drotovi, došli iz socijalne službe, završi djevojče u foster family. Ni samoj joj jadnoj ne bi jasno šta se dogodi. Objašnjava ona drotovima, objašnjava socijalnim radnicima, objašnjava novoj familiji kako je pretjerala. Kako je slagala. Zbog silnog objašnjavanja završi kod psihologa. Psiholog je ubjeđuje da je sasvim normalno osjećati ljubav prema zlostavljačima, posebno kad su ti roditelji. Završiše na sudu. Family court. Srećom pa je sudija sabrao dva i dva i vratio djevojče majci. Eno je pripijena materi uz kuk, jebo džeparac. Zapadnjačke odgojne mjere...

Dječaka u mojoj, bosanskoj, mahali prebi neki dan otac ko vola u kupusu. Dijete gleda američke filmove. Dijete ima pristup Internetu. Dijete nazva policiju. Došli su po pozivu. Moraju. Objasni djetetu drot kako je i on kao mali dobijao batine i kako je dobro isp'o na kraju. Ništa mu ne fali. Malac je isti dan dobio novi bicikl. Zaboravio sve. Čudna ljubav bosanska. Kakvi psiholozi...

Objavio/la romanoff u 19:10, 4 komentar(a), print, #

03.10.2019.

Optimizam u kapitalizmu, lijep trenutak i "man who sold the world"... ili kako sam izašla sa posla u 10

Na posao sam stigla u 9 ujutro. Sastanci i zapadnjačke pizde materine. Planovi i programi. Skontam - provrtiću se... izaći ću sa posla u 10! Lijep je dan. Mogla bi se i kafa popiti. Trebao mi je biti slobodan dan. Došla, eto, da ne bude da se ne pojavih.

Pola je 12 i stigle su upute za dalje. Računam i sračunam - izaći ću oko 3h. Dogovorim kafu sa drugaricom u 5.

Pola je 6 i kafu sa drugaricom sam odgodila. Letam od kraja do kraja hodnika, ulazim i izlazim iz prostorija, sudaram se sa ljudima, hvatam papire u letu. Uvjerena - ako požurim izaći ću oko 7.

Pola je 8 i sjeli smo na kafu sa jebenog aparata. Kaže kolegica, pedesetogodišnjakinja u filozofiji kakva se samo na pauza-kafama može čuti: "Eee da mi je nekad uhvatiti neki trenutak za koji ću reći kako je bio divan. Ne mora biti ništa veliko. Zalazak sunca. Klupa uz rijeku. Samo da baš u tom trenutku možeš uživati i reći kako je bio divan i pamtiti ga".

Pola je 9 i zvonio je telefon. Zvonio je i u pola 10.

Sa posla sam zaista izašla u 10! U 22h po srednjoevropskom vremenu...

Dan uništen. Opet sam ispušila kutiju cigara. Na putu kući napravim džir do Varalice. Kupim novu kutiju cigara i pivku.

Pola 12 je i sjela sam na balkon. Prozračno je, ali nije hladno. Prvi vijesnik jeseni - SCC bliješti kroz već opustošene grane trešnje koja cijelo ljeto služi kao dobra svjetlosna izolacija. Opet vidim crkvu na Marin Dvoru i čitam reklame sa poleđine Alte. To ljeti ne mogu. Ljeto je završilo oko ponoći. Miriše kiša. Počinje kiša. Grmi u daljini. Grom je pogodio nešto strašno blizu, munja je dan pretvorila noć, a zvuk prošao kroz zemlju ispod mene i nastavio negdje dalje. Nakon njega novi. Pa još jedan.

Pola je 1 i kiša pljušti. Na balkonu sam sjedila do prije 15 minuta ogrnuta u dekicu koja se do prvih kapi kiše sušila na štriku i koja još miriše na Cocolino. Ima i nešto smirujuće u tom grmljavinskom zvuku koji protutnji kroz zemlju ispod mene i nastavi negdje dalje... Sjedim tako i razmišljam da li je upravo to taj trenutak o kojem je kolegica danas u pola 8 na pauza-kafi sa aparata govorila...

*u pozadini svira "we never lost control, you're face to face with the man who sold the world"

Objavio/la romanoff u 00:42, 4 komentar(a), print, #

01.10.2019.

Sve bolesti 31ve...

Ah, dugo me ne bi na ovim prostranstvima bloggerskim. Ne bih ni noćas škrabala, nego mi slučajno pade na pamet. Ujebao me ovaj nju ejdž prema kojem je cool stalno biti online i odmah sve upratiti, zapratiti i odgovarati na poruke putem supersmart telefona, ali ne i upaliti kompjter pa se malo zadubiti. A stoji tu, skuplja prašinu.

Ništa se kod mene promijenilo nije. I dalje puno pušim, pijem i psujem. Inače me opisuju kao kulturno gradsko ćeljade... ne znam kako?!

Elem, ovdje sam dolazila da se žalim... pa krenimo:

- GlOva mi je puna peruti. Nagnem glavu naprijed, zimsku sezonu otvorim. Snijeg. Malo se počešem, nokti mi puni vlastite kože. Šta malo se počešem. Svrbi u pm. Šta je činiti? Nemojte me slat' u apoteku ili doktoru, molim vas! DM, CM, lokalni granap?

- Rekoh drugarici da je ok otić' psihologu. Kako bih joj to dokazala, odem sa njom psihologu. Sjela. Za 60 KM mi se žena izjadala ko niko dosad. Tačno sam sjela kao u onim filmovima, sve sa nogama dignutim na kauč i onim klik klak na stolu što leta tamo vamo... dakle, žena odvali o svom životu, samo što joj suza ne kanu... izađoh sa upitnikom iznad glave... Jedino na šta se požalih jeste da sam zadnjih dana ili mjeseci previše lijena. Reče mi da ljenost, ni kao definicija, niti kao kategorija u psihologiji ne postoji, već da to može značiti nedostatak motivacije... Demotivisala me je u pokušaju da dam novih 60 maraka... Drugarica je izašla sa dijagnozom i receptima, te sam sad za to, jel, ja kriva... Kao, jebote ideja.

- Možda se sutra opet vratim ovdje. Ili prekosutra. Ovaj blog je bio in and out... strašno bitan i strašno nebitan u isto vrijeme. U danima, mjesecima i godinama koje su bile i prošle. Neke misli. Neke crtice. Neke gluposti. Trag postojanja. Piše od 2006. godine. Paaaa jeeeebote...

Objavio/la romanoff u 03:52, 7 komentar(a), print, #

21.01.2019.

Kupujem majstora!

- Dobar dan, treba mi frižider i šporet, cijene za nas ljude sa prosječnim mjesečnim primanjima?

- Ugradbene ili samostojeće?

- Aaa samostojeće, da budu samoodlazeće kada crknu!

- :/

Al jesmo prije 15 godina bili cool kada smo napravili tu kuhinju po mjeri u doba dok još niko nije pravio kuhinje po mjeri. Pile se peče u rerni lijevo, a krompir kuha na ploči desno. Frižider sa vratima boje ostalih ormarića. Onda, jel, crkne rerna. Izvalili pola tog lijevog. Pa crkne ploča. Pa izvalili pola tog desnog. Pa iscurio i frižider. Jebeš boju ormarića, daj šta daš. Od ugradbene kuhinje nakon 15 godina ostadoše samoviseći ormarići gore, poneki je još imao ručku.

I ono došlo meni sad u kuću da mi prodaje maglu. Baaa, lijepi pločice, otići ću u Fis kupit kuhinju za 400 KM. Nekvalitetno? Pa kad probadne, opet ću otići u Fis i kupiti kuhinju za 400 KM. Opet ne izađe to 3500 koliko cijeniš. Dakle, frižider i šporet će sami stajati... Kaljeno staklo sa led svjetlima? Maaa lijepi pločice. Kaže kolegica da je platila po 25 KM svaku rupu za utičnice što su joj rezali na tom staklu. Ako mene pita, ja bih produžni iz Robota od 3 marke provukla i voz.

Ovih dana bi mi najisplativije bilo kupiti majstora. Tražila na Piku, al nema.

Taman ispratila majstore. Tortu napravila kad su izašli. Da proslavim. Ispekla je u samostojećoj Beko rerni cijene za nas ljude sa prosječnim mjesečnim primanjima. Taman ljudi izašli. Začepi mi se WC šolja. Kaže mama zovi one 24 sata dostupne majstore. Jok bona, odoh pitat google. Kaže google sipajte deterdžent za suđe i preko kantu vruće vode. Probam. Ne ide. Drugi savjet kaže sipajte coca colu. Ulijem ja i to. Odstoji to pola sata po uputama sa googla. Povučem vodu. U piiiičkuu materinu, iscuriše i coca cola i deterdžent za suđe i sva pizda materina koja je uzrokovala začepljenje.

Došao je 24 sata majstor.

Očepio šolju za 5 minuta. Naredna 3 sata sam ribala coca-colu sa pločica.

Objavio/la romanoff u 21:09, 1 komentar(a), print, #

03.12.2018.

Genetika

Izašao je taj novi film imena "Birthmark". Naučnici usvoje tri bebe... Djevojčicu poglupih roditelja i dva sina - jednog nasilnih roditelja i jednog roditelja naučnika. Djevojčicu odgajaju da bude naučnik, sina nasilnih roditelja da pude pacifista, a dječaka naučnika da bude umjetnik. Htjeli su da dokažu da ništa ne nasljeđujemo, već učimo. Na kraju nisu dokazali ništa, ni prvo ni drugo, a ono što nisu znali jeste da je treća strana njih proučavala koliko su daleko spremni otići u dokazivanju svoje teorije.

Nakon filma kafa sa dvije drugarice iz djetinjstva. Drugarice od malih nogu.

Jedna je iz čiste patrijahalne obitelji. Dva brata, otac, majka... Otac je zarađivao i bio glava kuće. Majka kućanica. Braća su naslijedila dio kuće. Od nje se očekivalo da će se udati i otići. Ocjene u školi im nisu bile toliko bitne. Vannastavne aktivnosti su bile gubljenje vremena. Fakultet? Šta će ti to? Muško treba da se brine za ostalo.

Druga je odrasla uz majku koja je mnogo obrazovanija i više je zarađivala od oca. Od nje se očekivalo više nego od njenog brata. Muško ko muško, nije ofirno uzeti krampu. Ali ona... Škola je bila jedina stvar koja bi ju odvukla do zvijezda. Četvorke nisu dolazile u obzir.

Prva je završila medicinu. Ima dobar posao, dobru platu i još se nije udala. Čini mi se da i ne namjerava. Kupila je sebi stan, vrhunski ga opremila i živi zahvaljujući svom mozgu i vlastitoj prizemnosti.

Druga se udala sa 18, ima troje djece i posao u granapu.

Roditelji izborom nisu zadovoljni u oba slučaja.

Ja nisam naučnik, ali kontam - da li baš svi namjenski krenemo putem kontra željama svojih roditelja?

Objavio/la romanoff u 14:00, 2 komentar(a), print, #

11.11.2018.

30te...

- Tridesete nisu uopšte tako loše koliko sam mislila da jesu...

- Jedini je problem što počinjem zaostajati u tehnološkom smislu. Uđem u banku, baba mi pokazuje gdje da tačkskrinam da dobijem broj, jer nema više reda za čekanje. Završi teta račun, kaže potpišite se, a ja jadna tražim papir. Opet mi baba objašnjava da šarnem digitalnom olovkom na digitalni tačskrin kurac. Digitalna sam ba, imam ajfon od 100 i nešta giga... i tri aplikacije na njemu. Ono, fon, mesidž i mejl... voz... I da, kameru. Da slikam napisano što ne mogu zapamtiti. Rijetko se selfijam i još ređe tagujem po kul mjestima. Ono, kog koga kurac boli đe sam? Tu sam gdje jesam...

- A da uđem u banku moram se dobro naspavati. Već cirka tri puta umalo ne izađoh sa kreditom. Ne što mi treba kredit, nego zato što su mi već negdje odobrili neki nepostojeći kredit kojeg nikad tražila nisam. Pa ono... tri džezve kafe i dobro gledam šta potpisujem.

- I dok se ljudi kuće unutar 3 sobe uglavljene u jedva 50 kvadrata novogradnje, ja sam odlučila sebi napraviti prostor. Cijelo ljeto rušim zidove po stanu. Najzad sve što sam htjela srušiti je srušeno. Spojila sam dnevni boravak sa trpezarijom i kuhinjom, zid od špajze napola prekratila i pretvaram ga polako u šank. Napravim jednu oggrooomu prostoriju i odjednom se tako lako krećem. Balkon davno pretvoren u još jednu prostoriju ponovo pretvorim u balkon i dodatno ga proširim. Kauč mi je na sredini sobe, a fotelje pribijene uz zid. Nemam više modrice po cjevanicama od kako sam izbacila stolić koji me je svako jutro nakostriješeno dočekivao u sredini. Ba prooostor. American style. Rekla sam svima kome se nesviđa neka ne ulazi. Meni se sviđa.

- Počeli su me ozbiljno vrijeđati kafići u kojima se ne služi alkohol. Baš mi onako inteligenciju vrijeđaju. Udaraju na moje prozapadnjačke vrijednosti. Nije da bih baš sad nešto naručila alkoholno, al ba, bjaažii mi s očiju.

Objavio/la romanoff u 18:25, 3 komentar(a), print, #

Stariji postovi

<< 11/2019 >>
ned	pon	uto	sri	cet	pet	sub
					01	02
03	04	05	06	07	08	09
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30