Bojis li se mraka

Ispucavanje

24.01.2017.

True story, majkem...

Različiti ljudi različito reaguju na stres.

Ona je jedna fina teta u kasnim četrdesetim godinama. Možda je u međuvremenu napunila petobu, nisam sigurna. Uglavnom, znate one tete što se dobro drže. Frizurica, uvijek suknjica, lakirane čizmice, lakirana torbica, uvijek fini nokti, šminka... Radi u banci. Jedna od onih teta za pultom. Elem, kad god je neka stresnija situacija žena se onesvijesti. Jednom je petarda pored nje pukla, žena se onesvijestila. Jednom je auto do nje zakočilo naglo, ona se onesvijestila. Jadan se vozač pravdao narednih pola sata da je ni dotakao nije. I stvarno nije, nego ono, ona se samo srušila. Tako i u banci. Došli lopovi, sve zamaskirani i sa kalašima da pljačkaju. Ulaze onako filmski: "ne mrdajte, ruke gore, vadite pare..." I jel? Žena se onesvijesti. Ajme im muke, ne mogu je dohavizati, a bez nje do para ne mogu. Otišli praznih džepova.

Ova njena drugarica je prošla sve krugove pakla. Nadobijala se otkaza. Sin joj u zatvoru. Kćeri joj dijagnosticirana bila jedna teška bolest, koju je, hvala Bogu, preboljela. U međuvremenu joj umre muž. Pa se opet zaposli, a ne uplaćuju plate, doprinose, oni na proteste, ispred Vlade, po snijegu i kiši. Silni stres joj uništi štitnu žlijezdu. Hipotireoza. Te nema lijekova, te čeka preglede, te joj taj pregled zakažu za tri mjeseca, a njoj se žuri. I onda najednom žena postade religiozna. Sada je sve u Božijim rukama. Sve će biti onako kako dragi Bog bude želio. Ništa ona više ne zna. A i što bi znala, kada dragi Bog opet najbolje zna. Ako ništa, dobra terapija protiv stresa. Moram priznati.

Treća je odgojila dvoje djece, dobro ih iškolovala, kupila avionske karte za zapadne zemlje, ispratila ih na aerodromu i ostala sama. Poslali su joj dovoljno novaca da kupi sebi mali simpatični stančić. Od ostatka novca kupila je psa. Laru. Maltezera. U međuvremenu joj je kupila cijeli ormar odjeće, nekih cipelica za snijeg, vodi je kod frizera, pedikera, kupuje joj najskuplju hranu ili joj kuha. Elem, zvoni kućni telefon (da još imam kućni telefon) u tri ujutro. Frka i panika, Lara nije dobro. Lari dijagnosticiraju epilepsiju. Vlasnici šećer. Kako Lara dobije napad, tako ovu bodu inzulinom. A Lara dobro, majkemi.

Njih pet, uključujući i moju materu (njene su drugarice) i Laru na izletu. Napadne ih čopor pasa. Jedna se onesvijesti, drugoj skoči šećer, Lara prođe sva izujedana, a treća pored njih coolira, kao, šta da se radi, sve je to u božijim rukama.

I tako moj jedini slobodni dan prođe po doktorima i veterinarima...

23.01.2017.

Nisam ja dobar čovjek

Ono prije par dana zatrpala lavina hotel u Italiji. Ljude spašavaju već evo koji dan po redu. Ovlaš informaciju načuh, kao i hiljadu drugih. Ne znam ni koliko je mrtvih. Znam da su troje-četvoro djece izvukli, još desetak odraslih. Baš ovlaš upratih. I onda iskoči na Associated press-u: Spasili tri kučića! Prva reakcija na vijest o toj nesreći, prva od kako se desila: aaaa diiivnooo. Ima i slika, kao neki samojedi mali bijeli. Juuupi.

Fkt sam idiot čovjek.

Pitaju me danas neki slučajni ljudi: koji ti je najdraži političar? Meni je nekako najdraži Dragan Mektić. Braate što mu se ismijem svaki put. Ima gard onog pravog uličnog drota. Baš su mu uboli funkciju. Mislim, ništa loše, treba ministar sigurnosti da bude čovjek iz struke. Sjećam se nedavno kad su i njemu brojali krvna zrnca i vrijeđali ga da je usvojen. A on se pred kamerama branio: "Zove mene moja mati i kaže, Draagaane sine, šta oni pričaju, jaaa sam teebe rodila".

A nisam se mogla sjetiti toga kad su me pitali. To sam se kasnije sjetila.

U PMS-u sam. Zato je krajnje glupo i neumijesno pitanje: Jesi li to sama pojela tu Milku?




21.01.2017.

Visoka sam. Temperatura.

Ovi virusi što se šire s čo'jka na čo'jka zavladaju svake godine u ova neka ista doba. Ove godine zaplate jal sinusi jal grlo. Meni vadilo krajnike kad sam bila dijete. Na VMA me slali, ba dobra bolnica, kažu. I ono, ostane mi dio krajnika. Ili je krenuo rasti sam. Uglavnom, imam dio krajnika. Pa ono dijagnoza: imam upalu krajnika kojih nemam.

Nego, što se razbacuju antibioticima. Nije da sam neki sad ljekar, ali nije li antibiotik malo glupo uzimati da dokrajčiš virus. Ni bris uzeli nisu da vide ima li kakvih strepto ili stafilokoka. Koke su zajebane. Ali virus i antibiotik? Kaže doktorica (izgleda mi tako povjerljivo, da joj plišanog medu na čuvanje ostavila ne bih) more se spustiti na pluća. Dade mi neki kurcomicin. Sad razmišljam bih li ga pila. Obično mi alergiju ti micini izazivaju. A bezze neka bolest, ono, nisam muškarac da se raspadam sa temperaturom od 38 stepeni. Do 39 sa 5 sam obično na nogama i u punoj radnoj snazi. Malo samo kući kad dođem pretjerujem, ne bih li dobila više pažnje, ali znate već na šta mislim...

Imam rakije kući. Prošli put je pomogla.




21.01.2017.

Sve dosade noćne smjene...

Gledam ovaj selfi Željke Cvijanović i supruge u Dodika sa Trampove inauguracije. O stajlingu neću, ali brate, izgledaju kao dvije obespravljenje radnice Krivaje 1884 dok protestuju ispred federalne vlade.

Onda gledam ovaj prvi move novog predsjednika kako sa osmijehom na licu potpisuje prvi dokument, stavlja hinjski i lagano delete na Obamacare. Vi koji imate familiju ko i ja u Americi znate da je taj Obamacare svakako bio populizam i tzv. kurcu za uši care i da ste sami morali ovdje ugovarati doktore i zubare sedam dana prije dolaska familije u Bosnu. Da naprave papa test, ultra zvuk, premjere hormone štitne žlijezde i navuku nove keramičke zube, jer im tamo za pare koje imaju ture neki pvc koji spadne čim se tri puta nasmiju. Ali eto, opet, nek dokaže čo'jk da ga ljudi s razlogom mrze.

Gledam i facu žene u Obame kad joj Melanija pruži onaj jako lijepo umotani poklon. Tifani, ne? Uze ga, proslijedi ga mužu kao vući krompir da je uzela. On, muž ko muž, šta će, preuze na sebe taj problem. Pa ga i on proslijedi dalje. Ode Tifani nekom sikjuritiju tamo. Ne zna žena u Obame da Melanija dolazi s ovih naših prostora gdje kad govno dobiješ na poklon, moraš sa osmijehom reći da si upravo to želio, da ti se strašno sviđa, da se zahvališ od srca i nakloniš do poda. Kažu, prvi Melanijin gaf. Šta ba gaf? Baš žena uparila poklon sa haljinom. Baa, ja države, poklon im gaf.

A onaj im sin isti ja. Na koju god stolicu ga staviš, on spava. Ma ne mora ni sjesti. Stojeći spava. Kažem vam, isti ja.

I njih dvije, sretni bračni par, krenule ka Vašingtonu na protest Women's march. Pitaju se hoćel moći živjeti hapili ever after. Sestre, ako vas ne dokusure klimatske promjene, hoćete! Protest će predvoditi Keti Peri, ono, joouuur goonaa hiir miii rooor...

Što se ovi deru: not maj prezident. Ja im problema. Kako je tek meni? Mojih nije troje, pa se ne derem.

Ja zemlje i problema. Holivud.



19.01.2017.

Slučajni prolaznici...

Čekam jutros autobus. Stanica je puna ljudi. Niko ne zna kada će doći. Hladno je i provejava snijeg. Na autobusko proširenje zaustavlja se automobil i spušta se prozor. Proviruje žensko lice: "idem do Predsjedištva, ako neko hoće samnom". Dvije sekunde muka i tišine. Žena ponavlja rečenicu. U auto prva ulazi neka penzionerka. Pogleda me nepoznata djevojka koja je staja do mene i sliježe ramenima. Uđemo i nas dvije u automobil. Nakon tri sekunde maše još jedna žena: "mogu li i ja sa vama?" Prvi put ženu u životu vidimo. Objašnjava nam da stalno tako radi. Pokupi ljude koji se mrznu. Poznavala ih ili ne. Bili muški ili ženski. Ne pita ni za naciju, ni za vjeru. Ne boji se. Kaže, strah su nam usadili američki filmovi i tv dnevnici. Na stanicama u doba jutarnje špice ionako stoje neki obični, napaćeni ljudi, čekajući autobus koji možda neće doći. I zaista, nepoznata penzionerka krenula je kod ljekara, pa će na pijacu. Djevojka je krenula u školu gdje radi kao učiteljica. Žena jarko crvene kose je prodavačica u Alti ili SCC-u. Dakle, niko ko bi imao neku kriminalnu namjeru. Zahvalismo se na prevozu, jednako začuđeni kao i kad smo ulazili. Prokomentarisasmo da se to u Sarajevu gotovo nikad ne događa, pozdravismo se i nastavismo svojim putem.

Danas se vraćam svojim autom u doba poslijepodnevne špice. Već je mrak. Hladno je i provejava snijeg. Stojim na semaforu i vidim na stanici desetak promrzlih ljudi. Razmislim i stanem. "Prema gradu ću, hoće li neko samnom?". Dvije sekunde muka i tišine. Ponavljam rečenicu. Sa čuđenjem na licu ulazi neka gospođa srednjih godina. Nazad ulaze momak i djevojka. Nakon tri sekunde maše još jedna žena: "mogu li i ja". Objasnim im šta mi se jutros desilo, pa reko da vratim univerzumu uslugu. Žena srednjih godina se vraća sa posla. Radi u opštini. Momak i djevojka su studenti medicine. Posljednji putnik žuri, jer mora dijete voditi na trening. Dakle, niko ko bi na umu mogao imati neke kriminalne namjere.

Možda bi ovaj grad bio ljepše mjesto za život kada bi ponekad pogledali i slučajnog prolaznika.

17.01.2017.

Nešto dole nasrala...

- Al definitivno ono što najviše mrzim je kada kupim maskaru, onako lijepo zamotanu u celofan, sa zlatnom ambalažom, očajnom kućanicom na slici i obećanjem očiju iznad kojih je milion trepavica, otvorim je i skontam da je SUHA. Šta milion, tri trepavice namačkarit' ne mogu. Baaa, ne kupujem svaki dan maskare. Već ono, kad ponestane. I fino danas da se počastim. Loreal? Loreal! Dvaesinešta maraka. Nema unutra NIČEGA. Vratim se naravno: "Dobar dan, vratite mi novac!" "Al, otvorena je!" "Amaaaa, vratite mi nooovac". Kupim u lokalnoj piljari Golden Rose. Slučajno je ugledala dok mi je čiko vagao kilu krompira. Uzmem za prvu pomoć. Otvorim. Dooobra.

- Otkud nekim ljudima pravo da mi kažu da sam se udebljala? Otkud? Mater mi je sretna, najbolja drugarica mi je kazala da mi je sad dupe vrhunsko... ono imala sam prije 3 godine 50 kila, pa sam imala prije godinu 55, sad negdje oko 58 kg. I ono, nju viđam jednom ili nijednom dnevno, u nekoj slučajnoj poslovnoj komunikaciji, ime nikako ne mogu da joj ubodem, da ne govorim šta dalje... i ono meni kaže da sam se uuudeeebljaala.

- Jesam li vam ikad rekla da me je strah uzeti bebu u naručje. Otišla danas drugarici. Porodila se prije pet mjeseci. Bebče slatko. Puže. Gmiže. Simpatično. Presimpatično. I sve je to ok dok je ono u tom nekom puzećem položaju na madracu. Možemo skupa žvakati i mečku i zvečku. I onda kaže: hoćeš da ga uzmeš? Brate, bih ja, al sve imam osjećaj da ću ga povrijediti, polomiti mu nogice, rukice, da će mi ispasti... da će nešto biti. Ba, majušno ono. Krhko. Jesam li normalno žensko?

- A novo potencijalno što sam kontala da bi mi nekad u budućnosti mogao napraviti nešto tako majušno bi da me vodi na planinu. Fino, fino... Bilo je fino dok nisam napravila predračun. Ba, ono skontalo da idemo mojim autom, u kojem je moje gorivo, u vikendicu moje drugarice i da nam ja ponesem moju hranu iz kuće... Naglašavam moju... Nije to toliki problem, nego dugoročno gledajući, hoćul' se ikad udomiti kako valja? Bar pitu zamijesi, kad se ja već bavim logistikom...


16.01.2017.

Ko drugome put ledi, sam će ležat' na ortopediji...

Ovo zimsko doba, minusi i snijeg dobar su izgovor za ignorisati dlake na nogama, a ne
đe dalje. Ko će se brijati, ko će se depilirati, ko me gleda? Jel? Svakako imam i štrample i tole i čizme do koljena... ba, hladno u kupatilu. Još mi bez momka... nek' grije dodatno.

I onda se ova moja kolJegica strovali. Jedna noga tamo, druga vamo. Nemere ustat. Nemere ni plakati koliko je boli. Noga poprimila neki čudnovati oblik. Smijala bih se, al vidim situacija ozbiljna. Zovem hitnu, objašnjavam đe smo, a ona seee deeeereee: neeee hitnuuuu!!! Đe će doktori medu brnundu previjati. Još dobar neki tehničar asistirao. Ubjeđujem je da se nagled'o svega. Sad se tek od gipsa ništa ne vidi.

Elem, dođem kući i izdepiliram se fuli'n'komplitli. Sračunala sam, ako bude trajalo mjesec, to je taman do 16. februara. Valjda do tada odledi.

Nikad ne znaš gdje možeš završiti.



15.01.2017.

Bolesti duše...

Depresije, anksioznosti, stres... bolesti današnjice. Riječi se teško prevode na naš jezik. Zato se i na našem podnevlju izgovaraju tako, kao strane riječi. Čak i u Hrvatskoj, gdje su gotovo sve riječi dobile svoj domaći naziv.

Naše su bake osjećaje pojednostavljivale. One su osjećale tugu, ljutnju, usamljenost i čežnju. Tako jednostavna ljudska osjećanja. Ali depresiju ili stres... to ne. To nikako.

Za tugu ti treba neko. Za depresiju si dovoljan sam sebi.

Kada si tužan, možeš da plačeš. Možeš jednostavno nazvati drugaricu, majku, tetku... Reći im da si tužan. Rasplakati se i tražiti zagrljaj. Oni će ti reći da će sve biti ok i biće ti lakše. To je tuga. To je osjećaj. Kada si depresivan, drugi ljudi ti ne trebaju. Postoje. Psiholozi. Psihijatri. Oni koštaju i oni ti daju lijekove. Kada popiješ lijek, ti nešto liječiš. Ti si bolestan. Ne osjećaš, nego boluješ. Sam si u toj bolesti.

Za ljutnju ti treba neko tvoj. Za stres ti je potrebna armija nebitnih ljudi.

Jer, kada si ljut, većinom iza toga stoji neko koga voliš. On te povrijedi, ti digneš nos. Dereš se ili naprosto šutiš. Traje to nekad par minuta, nekad cijeli dan, nekad sedmicu cijelu. Obično taj neko tvoj dođe da se izvini. Ili ti podviješ rep pa dođeš da se izviniš. Ili vrijeme prođe... pa se zaboravi. Većinom se zaboravi. Ali stres... Njega je izazivala nastavnica matematike, koja ti je pucala kečeve u dnevnik jer ne znaš razlomke, iako si toliko mali da još jedva pertlu sam vežeš. Stres su izazivale one četiri velike knjige koje si morao naučiti za ispit na fakultetu, iako si pored toga morao još prisustvovati predavanjima, napisati dva seminarska, esej i otići na praksu. Stres izazivaju i tvoji nadređeni koji ti se slobodno obraćaju onako kako vlastitoj majci nikad ne bi dopustio da ti se obrati, ali ih trpiš, jer od toga živiš. I te tvoje kolege, koje dok ti radiš, sjede na kafama i komentarišu taj tvoj rad, bez da možda oni nešto urade bolje. Tek šalteri i administracija. Ljudi bez lica. Oči iza stakla i zubi iza otvora u tom staklu. Elektroprivrede i vodovodi, neki nepostojeći ljudi koji ti samo šalju račune bez potpisa na adresu.

Zbog toga svega nemaš vremena za svoje ljude. Nemaš vremena da im nešto kažeš.

Zbog toga svega ti ne treba niko. Dovoljan si sam sebi.

Zbog toga svega nisi ni tužan, ni ljut.

Zbog toga svega si depresivan i pod stresom.

Zbog toga svega ne osjećaš, nego si bolestan.

10.01.2017.

Ne trošite vrijeme na čitanje...

Nikad papira nemam. Pišem brojeve telefona po računima, a računice za koliko treba platiti račun na službenim dopisima. Nije tu problem što me teta u pošti čudno gleda, nego mi otkine onaj veliki dio, ostane broj na njemu. Moram onda prepisivati dok ljudi hukću iza mene u redu. I nije bitna cifra na tom dopisu, šta gledaš, nije teorija zavjere, ba... šta buljiš. Neću te toliko opljačkati.

Upekao minus. Gledam pingvine, naselili Miljacku. Pogledam bolje, a ono nisu pingvini, nego ljudi. Jesu li ludi?

Upekao minus. Sve go dizel. Zaledi to. Uđeš u Motorex i ono ko: dajte mi kilu filtera goriva i ostalima šta hoće. I jel mi baš sad morala registracija isteći. Gledam stanicu za tehnički pregled sa prozora, ono, trideset metara zračne linije. I ne mogu do nje. Vratila bih im tablice, al ih ne mogu skinuti, zaledile...

Upekao minus. Ruke su mi ko šmrgl papir. Dala mi je teta u apoteci Jekogal. To je u moja doba smrdilo na ribu. Da mi ne vjerujete, sad to miriše. To je u moja doba zato pomagalo. Da mi ne vjerujete, sad ne pomaže.

Upekao minus. Ja mrzim zimu iz dubine svoje duše. Hladno mi je i vani i unutra. I nogama i rukama i licu i jajnici me bole i sinusi mi upaljeni... i plačem... hoću ljeto, ljeto dođi, ljeto vrati se...

Upekao minus. Rođak mi šalje slike iz Australije. Otiš'o s ženom nako'. Kod njih plus 40. Skakuću tamo sa klokanima i slikaju se. Blokirala sam ga privremeno na fejsu. Da ne pokrećem sudski postupak za psihičko nasilje u porodici.

Upekao minus. I sva sam lijena, neodgovorna, prazna i isprana. Ako mi daljinski nije pod rukom, ne moram tv ni upaliti. Ako telefon zvoni, a u drugoj je sobi, nastavi da zvoni. Aj du not ker.




06.01.2017.

Umjetni zločinački umovi...

Kupila sam jedan nož u Konzumu. Ono, stvarno mi je trebao nož. Nije bio skup, par marki.

Već dva dana traži način kako da me zakolje.

Kad sam ga vadila iz omota izrezao mi je dlan.

Onda je krenuo prema gore... prema venama. Prokužila sam ga.

Napravio mi je dvije posjekotine na članku između šake i ostatka ruke. Lijeve. One male sitne ranice koje se ne vide, a krvare do zla boga. Flaster se natopi. Maloprije se nameračio na desnu ruku. Opet venu cilja...

Avaj, još ga nijednom nisam upotrijebila. Slučajno me zahvati, dok vadim nešto drugo.

Valjda me noćas neće dočekati na vratima.


I ne izmišljam, stvarno me je živu izrezao....


Stariji postovi

Bojis li se mraka
<< 01/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031


PAŽNJA
Postovi na ovom blogu mogu sadržavati scene seksualnog dijaloga ili nasilnog ponašanja, pa se preporučuje roditeljska pažnja ako su u pitanju mlađi čitaoci!


Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je namjerna!

Image and video hosting by TinyPic




GLEDAJ I VIDI
U gradu razmažene djece
pod krovom namještene sreće
svaki pogled priču skriva
dubokih suza

u svakom kutu našeg oka
svjetle znakovi i zovu
svi pod noge novog boga
dišemo dijelove života

jesam li sin svoje majke
jesam li sin svoga oca
jesam li stvarno ovdje samo
da potrošim što novca

gledaj, gledaj i vidi
mi stojimo sami
pod svjetom reklama
gledaj, gledaj i vidi
ni blur neće skriti
kristal u nama

mislim da me prate
čistači otvorene mašte
i važu svaku riječ i gestu
još uvijek tapkaju u mjestu

jer traže svjetlom ispod svjetla
traže u mašti nekog reda
traže novcem mjesto srcem
traže novcem mjesto srcem...
________________________________

Jedna staza
osamnaest kamencica
gore na nebu, zvijezda
dole na zemlji trnje i ruza
jedna jedina
nekome divna, nekome uvela
rodjena na kamenju
kamenju prilagodjena
pod kamenjem skrivena
kamenjem odgojena
Ali ipak...
uvijek necijom kisom uplakana

by Avadon


________________________________

Ljudsko, odveć ljudsko
"Otuda mora viša kultura dati čovjeku dvostruki mozak, takoreći dvije moždane komore, jednu za osjećanje nauke, potom i ne-nauke..."
Nietzsche

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
129482

Powered by Blogger.ba