Činio se baš onako simpatičan i povučen. Šutljiv i miran. Stidljiv. Učini mi se kao neko ko bi se zacrvenio kad bi ga žensko samo u obraz cokilo, a ne šta više. U te dvije rečenice koje bi izgovorio, pričao bi o svemu samo ne o nekim muško-ženskim odnosima na bilo koji od raspoloživih načina. Čak sam na tren pomislila da je možda gej, jer sam ga rijetko u ženskom društvu viđala, a kamoli da je kad imao kakvu curu. U jednom trenu me tako slatko prijateljski zagrli. I u tom zagrljaju ispipa svojom rukicom sve što ga je zanimalo. Baš onako fino i bez srkleta. Kao da je sasvim normalna stvar. Izvukoh se lagano iz tog zagrljaja, više iznenađena nego uvrijeđena, sa velikim imaginarnim WTF? iznad glave. Jutros mi šalje poruku i pita da li sam nešto ljuta. Očigledno ne shvata u čemu je problem. Pričam drugarici šta je bilo, a ona se čudi. Od svakog bi očekivala, al od njega... ko bi rek'o? Ko bi rek'o?

Posudila sam avion. Dug cirka dva metra, težak cirka dvije tone, motor cirka tri hiljade kubika, kilovata cirka sto pedeset. Jedina je razlika što ne moraš sipati kerozin, nego 95ticu sa pumpe i što nema krlia. Zvuk je manje više sličan. Ja u njemu od cirkla pedeset pet kila, dovoljno spretna i dovoljno smotana, dovoljno hrabra, dovoljno luda, a dovoljno pizda. Jedva se snašla. Ravnu cestu guta, ali parking... jedva. Još van svog grada, daleko od svog grada. I krenem izaći s parkinga, dva auta ispred mene, metar-dva im treba da se pomjere da se izvučem, meni cirka trideset da se njima sklonim u rikverc. Čikica u bijeloj Fabiji skonta, vrati se. Ženturača ostade ispred mene i poče:
- Sklooooooni se, hoću da prođem!
- Pa hajte molim vas samo metar nazad, da se provučem. Doslovno metar.
- Idiiiiii tiiii naaazad, hooooću da prođeeeem!!!!!
Iz inata je i kenjac krep'o. Stojim. Izašao čikica iz bijele Fabije i naivno, ne znajući za prepirku, ponovi joj da može samo metar unazad, dovoljno da se izvučem... Izlazi ženturača od cirka pedeset godina, u finom sakou, lijepo našminkana i vjerovatno tek lijepo ofarbanom kosom iz auta, preko onog jadnog čikice, hoće da se tuuuuuučeeeeee... Odvalim se smijati, čikica je drži, odvali se smijati, ona nas ošinu pogledom, vrati se u auto i urla:
- Maaaarrršššš taaamoooo kraaaaaaaavoooo!!!!!!!!!!!!
Vidim neću nikad otići odatle, vratim se trideset metara nazad, ženturača prođe kamo je trebalo, mahnem čikici u bijeloj Fabiji, a on i dalje plače od smijeha.
Bar mi je dan popravila...

Nađemo tu u starim ormarima kuće neke slike iz djetinjstva. Bila sam jedino žensko od sve djece u porodici, pa sam se sa dječacima družila i sa drugovima tih dječaka. Slučajno je to tako ispalo, a i odgovaralo mi je. Sa djevojčicama je uvijek bila neka drama, dječacima je bilo što na umu to na drumu. Djevojčice su stalno plakale, dječaci su me naučili da kad razdereš koljeno možeš na njega staviti list bokvice ili odmah gurnuti nogu u more. "Ne budi pizda. Nije to ništa". Djevojčice su se svađale i čupale za kosu. Dječaci su se odmah tukli. Bilo je normalno s vremena na vrijeme dobiti udarac nogom u bubreg ili šakom u oko. " I reci mami da si pala, ne budi izdajica!" Popeti se na drvo, preskočiti ogradu, balansirati na nekom zidiću ispod kog je tri metra provalije. "Smiješ li?" "Smijem!" "Samo ne gledaj dole."  Kasnije su shvatili prisustvo djevojčice u društvu. Onda su me čuvali. "Vidim li te opet s tim momkom, polomiću mu noge!" "Čekaj, nemoj se ti penjati gore, ja sam viši!" "Čekaj, ne diži to, teško je!" Nije ni čudo što sad znam i mogu mnogo toga, a opet mi lakše pozvati u pomoć. Razmazilo me, strašno me razmazilo.

Sad su odrasli ljudi. Jedan je policajac. Specijalac (pardon). Sa sve rafalom, kožnim rukavicama i neprobojnim prslukom. "Zovi me ako budeš imala neki problem! Al' samo ako budeš imala neki veliki problem, nemoj me zvati kad raskineš s momkom!"

Ovaj drugi je umjetnik. "Nemoj plaćati da ti farbaju stolariju, možemo to sami nas dvoje. Samo idi kupi farbu. Ako ne ispadne dobro, možemo kistom neke tačkice nacrtati. Biće super!"

Četvrti je konobar. "Vidi budala ovih turista, ostavili mi petobu bakšiša. Ajd stavi u novčanik da ti se nađe. Dolaze svaki dan! Šta nećeš, moraš!"

Danas druženje sa njima ne podrazumjeva preskakanje ograda, penjanje na drveće, niti balansiranje na zidiću ispod kog je tri metra provalije. Podrazumjeva kafić, pivu i besplatnu stand up komediju u kojoj od svake gluposti naprave zajebanciju. Ponekad pomislim kako bi bilo idealno ponijeti kateter prije te pive, jer svakih malo od smijeha moram u WC. I poduzetni su. "Raskinula si sa onim majmunom? Ee neka si. Ne znam ni gdje su ti oči bile? Zato imam dobrog druga, fin i pošten momak, ima para... Znam da je malo pizda, ali je dobar materijal, ne bi te nikad prevario..."

A ja sam ove godine htjela sve to izbjeći, jer sam navodno bila preumorna za ljude. Sad mi je tako drago što mi nije uspjelo...

Sad ću početi ko Boris Dežulović. Nazvao me drug sinoć iz kafane da ispriča vic. Ima on taj običaj da nazove iza ponoći iz kafane i ispriča vic. Kaže, uzeo Mujo telefon i zove:
- Jesam li dobio savjetovalište za alkoholičare?
- Jeste, izvolite!
- Samo da vas pitam ide li led u vinjak?

Godišnji odmori nisu dobri za nas alkoholičare koji i dalje tvrde da nisu alkoholičari, već se samo opuštaju navečer. Opuštanje navečer bez naznaka alkoholizma podrazumjeva opuštanje sa vremena na vrijeme, ali ne svaki dan. U podne može piva, u šest poslijepodne može gemišt, prije ponoći može i nešto žešće, poslije ponoći da i ne pričamo... Još nisam počela da sipam rakiju u sok i pijuckam cestom ili pakujem neku brlju u flašu od jogurta. Dobra sam još. Teško mi se muti. Kako vrijeme prolazi čini mi se da bih mogla po tankoj žici hodati sa promilom u krvi, da me niko ne skonta. Ne utapam nikakve misli, niti liječim depresiju, samo mi sipaju, a ja se ne budim. I onda poklon. Bijelo vino. Domaće. Gazalo ga cijelo selo. Mora da je dobro. Inače vino ne pijem godinama, nije mi pasalo, ali može. To nije alkohol, to je lijek. Ne daj Bože da se preselim u Dalmaciju. I'm Romanoff and I am an alcoholic. Haay Romanoff...

I vratim se u Sarajevo i prva kafana:
- Šta ćete popiti?
- Coca Colu...

Ovdje mi sve to nema smisla. Sreća.

U sred Kroejše krenu pjesma "Sve *ičke beogradske, totalno poludele, sve bi malo rakije, eksere il' THC..."

I onda se gasi, brzo, brzo... Ne što se spominje BGD usred Kroejše, ma kak'i, svi bi plesali... već djeca tu, pupupu, ne treba to da slušaju...

Onda zavrtiše neke stare. Iz mog doba, što bi ovaj jedan rekao čineći me starijom nego što jesam. Pustiše Spice Girls i Aqua-u.

Kako nas niko nije štitio od muzike. Slušala sam Nirvanu i Prodigy na walkmanu i imala halucinacije. Nego, vratimo se Aqua-i. Sjećam se te pjesme. Barbi girl. Napravilo nam neku koreografiju i mi smo kao uz nju plesali. Mislim cijeli razred ili nešto tako. Danas prvi put saslušam riječi.

" Kiss me here, touch me there, hanky, panky... You can brush my hair, undress me everywhere..."

Ili, Spice Girls... Luuuudili za njima. Ono, grupu svoju imali, pjevali na nekom engleskom koji tad nismo znali, pa je zvučao smiješno. Al' ajd...

" Come a little bit closer baby, put it on, put it on, couse tonight is the night when two become oneee..."

Uvod u pornić...

A dobre su Spajsice bile, šta je sa njima danas?

Ne znam zašto meni uvijek ispadne krivo more?!

Mislim, na slikama...

Šaltam po telefonu ove uslikane, lafo umjetničke, slike. I sve imaju tu jednu umjetničku notu. More je na njima krivo. Ona ćiza obzora ide ili prema gore lijevo ili prema gore desno, a drugi kraj prema dole na suprotnu stranu. Kad ga gledaš golim okom baš je ravno. Sutradan sam se odlučila potruditi. Napravila sam stativ od kamene ploče, od željezne ograde, od vlastitog dlana, od klupice, betona i zemlje... ali opet je na svakoj krivo. Kako? Gledam kod rodice slike, njoj svaka ravna. Do mene je...

Evo ova je najbolje što je uspjelo... Nemojte uzimati linijar da mjerite, znam da nije skroz ravno... A i zemlja je okrugla, šta ćeš...

Provodila sam tu dva ili tri najljepša mjeseca u godini. Taj nekad juni, uvijek juli i avgust. Svi su bili polugoli i opušteni. Zaljubljivala sam se. Stalno sam se zaljubljivala. Nekad u karakter, nekad u oči, a eto njemu u pločice na stomaku i tu veliku tetovaži na podlaktici.

Pravi alfa mužjak. Drugi su ga se mužjaci bojali. Njegova je bila zadnja. Svako večer je pio, ponekad se tukao, često je javno češao međunožje i dobacivao zanosnim tursitkinjama neke gadosti koje one nisu razumjele, pa su se smješkale. Tad mu se cijela kafana smijala. On se trudio da se ne nasmije, jer su drugi iz tog njegovog garda morali zaključiti da je cool. Mene je strašno nervirao, pa sam mu stalno šukala i spuštala ga. Onda su se ljudi smijali meni dok ih on ne pogleda. Nekako, svi su ga se bojali, a ja mu uzvraćala bez imalo straha. Znala sam da nikad ne bi udario žensko. Time se bar hvalio na sva usta. I tako... Nekad bi me zaganjao i uhvatio, škakiljao ili štipao, raščupavao kosu... Jednom me je pokušao gurnuti sa mola, ja se izmakla, a on završio u vodi. Pružila sam mu ruku dok je izlazio, a on me je povukao i u trenu smo oboje bili u tamnom moru. Tad smo se prvi put poljubili. Nakon toga, noći smo provodili na stijenama, posmatrali zvijezde i pučinu. Utapala sam svoj pogled u njegove morsko plave oči i svoju dušu u njegov opušteni primorski karakter. Naslanjala glavu na pločice na stomaku i svojom rukom prelazila preko rubova tetovaže na podlaktici.

Došao je septembar i ja sam se morala vratiti kući...

Prošlo je od tada sedam ili osam godina...

Ima pivski stomak, a ta tetovaža izgleda jeftino. Oženio se i sad je pred razvodom. Bori se za starateljstvo nad dvoje male djece, mada je svjestan da ga neće dobiti. Bori se za stan kojeg zna da će izgubiti. Ima još kafanu u kojoj mu se ljudi smiju kad nešto izvali i taj pogled od kojeg drugi mužjaci ustuknu. Ponekad se potuče, ponekad počeše međunožje, ponekad prokomentariše sise nekoj turistkinji, a ona mu se nasmije ne znajući šta je rekao. Ja mu više ne šukam, mada me pogleda sa vremena na vrijeme. Častio me je pivom. Pitao za zdravlje. Za ljubavni status. Ljetne avanture treba da ostanu samo ljetne avanture...

Neka mala mjesta na planeti su nekim ljudima samo neka mala mjesta na planeti. Ta ista mala mjesta na planeti nekim ljudima su vrelo sjećanja, emocija, tuge, sreće, suza, smijeha, rastanaka i ponovnih sastanaka. Neka mala mjesta su nam urezana u kožu, krvne žile i nerve, u DNK kod, u naše porijeklo... Vežu nas za ljude koje volimo i koji vole nas.


Od utorka nisam ušla na internet. Nije da ga nisam imala. Nije mi bio potreban. Da nije pala kiša ne bih ni pitala za wi-fi šifru. Isto toliko vremena nisam upalila TV. Njega nemam. Čitam pametnu literaturu (stripove) i slušam pametna prepucavanja (dva ribara - čiji je ulov bolji). Jedan ribar časti cijelo selo već dva dana najboljim vinom i tatar biftekom. Neka se zna da je ulovio kapitalca, mada je ribu poklonio, nije fol u jelu. Kada kiša padne dok si na moru - obično ti pokvari odmor. Ali ne kada si u okolici Dubrovnika. Tek kada padne shvatiš zašto umjetnici ta mala mjestašca vole. Možeš napisati knjigu, mada nemaš smisla za pisanje. Naslikati sliku, mada nemaš smisla za slikanje. Ne moraš ni to. Možeš samo ležati i slušati. Tišinu. Ili Roberta Milesa...

- Svi su kinky, jel, na svoj način. Ljudima baš ne bih rekla uživo, mislim, ovim koji me znaju, ali baš me opušta kad gledam reklame za dubinsko čišćenje namještaja i sjedišta. Ono, naprska nečim i onda poolako usisivačem usisava ćizu po ćizu, onaj namještaj mijenja boju. Baš opuštajuće. Nekako uvijek pregledam reklamu do kraja kad naletim na nju. A ima ih sad puno, svi nude to. Ako ikad dobijem otkaz, kupiću sebi ta sredstva i baviti se dubinskim čišćenjem. Nemojte ovo naravno nikom reći.

- Desilo mi se još nešto kinky, samo nek žene čitaju, ofirno mi pred muškima pričati.

Uglavnom, htjela na depilaciju u salon, ali zaboravila rezervisati termin. Ništa danas svakako ne radi. Htjela epilatorom polako, ali kontam mrsko mi, treba vremena. Onda kupim one weet trake. Na reklami izgleda lagano, prelagano. Krenem u proceduru. Uzeti trakicu. Ok. Protrljati između ruku. Ok. Polako staviti na površinu i lagano protrljati. Ok. Povući. Ok. I jeeeeebeem ti, ostade meni sav onaj vosak na nozi, a trakica bez voska u ruci. I jeeeebem ti, hoću da zgulim, ali ne može. Voda ne pomaže. Google. Google. Piše, skinite maslinovim uljem. Bem ti, kupila ga za 15 KM nedavno, ekstradjevičansko. Flašu potrošila da skinem vosak. Jebo ga i weet i weetovog weeta weet, i namjerno ga ne pišem velikim slovom. Osobno je. I sad bih nešto drugo da primjenim, ali mi je noga crvena i boli. Hodaću ko gorila. Šta me briga.

- Od sutra mi je paša na mozgu.

- Vama koji slavite Bajram, sretan! Vama koji ste usput pravili kolače poslaću adresu!

Nekad kontam kako smo, bar neki od nas, nepravedni prema našim roditeljima kad se počnu žaliti da bi bilo drugačije da nije bilo rata i kad za sve krive rat. Obično im kažemo: ma jooj, prošlo dvadeset godina. Ono ljudi ostali bez stanova, ostali bez posla, istraumirani, djecu štitili, pa kreni iz početka, u novoj državi, iz ruševina gradi sve ponove... Al eto, uvijek to nešto, prošlo dvadeset godina...

Onda gledam ove Amerikance. Petnaest godina prošlo od napada. Cijeli svijet prati obilježavanje godišnjice, pa i ja u Bosni i Hercegovini. Majka mi se opet sjeti rata, pa kaže, ali eto, prošlo je više od dvadeset godina... Njima je prošlo petnaest i nemaju taj problem sa sjećanjem. Čitam komentare na fejzbuku i svako se sjeća gdje se tačno nalazio i šta je radio kada je saznao za napad. Ne znam zašto, sjećam se i ja šta sam radila i gdje sam bila taj dan, mada sam bila djevojčurak od 12 ili 13 godina, prije 15 godina. Rodica koja živi u Nju Jorku i dalje priča kako je bilo taj dan, mada živi daleko od tog mjesta. Preživjela je i rat u BiH, ali kao da ima amneziju da je ovdje ikad živjela. Priča naš jezik sa onim čudnim američkim slovom r.

I jebeš ga, život ide dalje. Ne bi valjalo da je drugačije. Bar je to poruka obilježavanja skoro svakog krvoprolića...