Bojis li se mraka

Ispucavanje

29.03.2017.

Životne faze

Imam album sa slikama. Onim, izrađenim. Mislim da je to bio moj prvi digitalni aparat kupljen u doba prvih digitalnih aparata. Mislim čak i da je bio marke Kodak i da je imao čitava 4 megapiksela. Nakon onih analgonih, heeej, umjesto 38 ili koliko već slika, mogao si ih napraviti stotinjak i brisati sve koje ti se ne sviđaju.

Elem. Imam album sa slikama.

Imam sliku na kojoj sam u nekom gangsta izdanju. Piše na slici 2004. godina. Cirka drugi srednje da sam bila. U ruci mi pištolj (pravi), na stolu hrpa novčanica (lažnih, al to se ne konta na slici), meni kosa sva u pletenicama kao što su crnci u hip hop spotovima nosili, crni kreon i na gornjem i na donjem kapku i na glavi kapa sa nekim grafitnim NYC...

Imam sliku na kojoj piše 2005. godina. Godina kasnije, jel? Tada nije bio u modi ombre, ali meni su vrhovi kose PINK boje.

Imam slike i od ranije. Tamo 98, 99, 2000. godina. To je slikano analogno. Ja sam na svakoj na rolama. Stvarno se ne sjećam da sam ikad bez točkova izašla iz kuće. U školu sam išla rolajući.

A tek ona iz 2002. god. Trinaest mi godina. Ja na snowbordu. Baš sam dobro bordala, predobro bordala, pa se onda razvalila. Mislim da je to bio zadnji put da sam stala na bord. Lažem ljude da se ne znam spustiti niz planinu. Laž bi bila jača da nemam sliku na kojoj se tačno vidi kako skačem s neke litice u sniježnu provaliju u nekom extrem izdanju.

Na jednoj piše 2007. godina. Dakle, cirka sam prva godina faksa. Sa nekog derneka. Sva sam u nekim floroscentnim bojama. I kosa, i usne, i neke indijanske linije po obrazima... Sve mračno, ja svijeetliiim. Garant mi boba falila da mi bude predobro.

Kad ovi novi klinci naprave neki zijan, vazda se pitam gdje su im roditelji. Gledam ove slike i kontam: đe li su kog vraga moji bili?

28.03.2017.

...

Krećem se ova dva vremensko-promjenjiva dana među ljudima i dođem do jedinstvenog zaključka:

Psihopate su većinom meteoropate...

28.03.2017.

Izgubljena u vremenu...

Pogledam sat na zidu, tek je deset sati. Ih, kako vrijeme samo sporo prolazi!? Pregledam neke klipove, ispušim dvije cigarete, pogledam sat na kompjuteru, ono već ponoć. Kad prije? Ustanem da operem zube, vakat je spavati. Stigne mi neka sms poruka, uzmem telefon, odgovorim, pogledam na sat ono jedanaest. Kad mi je već telefon u ruci, uđem u neku igricu, spajam tako neke tačke dok ne izgubim svu digitalnu energiju, pogledam opet sat na zidu, ono pola jedanaest. Tek mi tu ništa ne bi jasno. Opet se dograbim telefona, fejzuka, pitam drugaricu koliko je sati. Ona ne konta. Opet pitam koliko je sati. I dalje ne odgovara, ne konta. Pitam ponovo koliko je sati... pola dvanaest... i čeka... konta nešto je zajebavam, a ja samo zahvalila na odgovoru.

Takoreć, ne pomjerih kazaljke na zidnom satu, sat na telefonu se pomjerio sam, a sat na kompu sam, ali dva sata unaprijed... Ja evo liježem da spavam i dalje nisam sigurna koliko je sati...

27.03.2017.

Autobuska stanica

Dok nije dobro ostarila bila je žena koja je voljela sve ljude i svi su ljudi voljeli nju. Hrabra i uvijek je znala šta treba i šta kome treba. Odrasla u to, kako kaže, dobro Titino doba, kada si mogao spavati u parku, ostavljati otključana vrata kuće cijelu noć, nisi imao puno, ali si imao dovoljno i uvijek imao neku svrhu svog života. Iz tih razloga, do dugo iza rata vrata stana su se zaključavala samo noću, a danju su bila otvorena za sve putnike namjernike. Ja sam hodnik u vlastitom stanu zvala autobuskom stanicom. Ta je praksa uticala na to da su, kako komšije, tako neki gosti iz drugih ulica, naselja, gradova, država i kontinenata naprosto dolazili i ulazili u kuću. Komšije posebno, niko tu nikad nije kucao. Ono, samo uđe. Kažem vam, autobuska stanica.

Kada je to sve došlo pod moje, napravim tri brave na vratima. Jedna normalna, jedna ona što možeš samo da preklopiš, treća još da to preklopljeno zaključaš. Kada sam sama kući to je sve zamandaljeno, ne zato što me je strah lopova, nego zato što ni u jednom sasvim novom mileniju ljudi nisu naučili meni da kucaju ili pozvone prije nego uđu. A baš je bezveze kad neko uleti, a ja razgaćena.

Elem, moj hodnik je i dalje autobuska stanica. Jedini je problem što više putnici nisu namjernici, već samo dolaze zato da nešto traže ili zato što im je dosadno u životu, pa tu stanu i satima bi laprdali o ničemu. Ja još nisam naučila kako da ih se riješim. Imam utisak da napravim još troje vrata, a ne tri brave, ono bi već nekako bez kucanja ušlo...

26.03.2017.

No commento

Nije da treba o tome pisati i pričati, niti sam ikada ovako uživo nekom govorila. Ali, stvarno sam znala reagovati istog trena kada je trebalo. Hranila gladne, posjećivala bolesne, slala kese i kese hrane u Maglaj nakon poplava, plus hranim 5 pujda oko kuće, plus jednu ženu ovdje u komšiluku koja nema šta jesti, plus platila 20 posto operacije jednom malcu, plus 10 posto operacije drugarici oboljeloj od raka, plus se naposuđivala novca koji mi nikad vraćen nije, niti ga tražim, plus što sam skakala u 3 danju i 3 noću kada je nekome trebala pomoć, plus, plus, plus... To sve bez priče i nekog zahtjeva za povratom dobročinstva.

I onda mi jednom usluga treba. Jednom u vjerovatno 10 proteklih godina da mi usluga treba. Fizička, ne materijalna. I ono... neeeeeećeee niko.

Pa neka u guzicu gurnu sve priče o tome da univerzum vraća...

25.03.2017.

Treća smjena rudnik Kreka...

Uvijek me je zanimalo na koji način telefon sam pomjeri sat. Mislim, logično mi je sve bilo osim samog tog trena mijenjanja sata. Šta učini baš u tom trenutku?

Sad znam. Naprosto izbaci broj 2, i odmah nakon 1 bude 3 i voz. Tako jednostavno.

Nego, satovi na poslu su prikopčani na satelit i sami mijenjaju satnicu, a sa kazaljkama su. Dakle, sami riktaju kazaljke. Dakle, noćas ću i to vidjeti kako rade. Dakle, jebem ti treću smjenu vikendom i vikendom kad se mijenja sat i općenito bih donirala isplaćene noćne sate u humanitarne svrhe da ih iz nekih razloga ne oporezuju i da se bar isplati buljenje u tajne puteve satova na zidu. Kako bi svijet izgledao da ne mjerimo vrijeme?


Sjećam se, dok smo bili djeca, jedne žene koja je živjela na prvom spratu u zgradi i koja se stalno derala na nas sa prozora, gađala nas zemljom i polivala vodom. Radila je u Telekomu kao ona teta koju ste zvali da vam kaže nečiji broj telefona u doba fiksnih telefona i jel, radila je tu noćnu smjenu. Mi smo je mrzili, pjevali joj pogrdne pjesmice pod prozorom i namjerno baš tu razvlačili gumu da je preskačemo, pa zvali uplakani mame kad nas polije vodom. I onda opet...

Jutros ja iz noćne. Taman se zavalila u krevet, onaj prvi slatki san me krenuo uljuljkavati. Lik se ispred zgrade naklatio na neku bušilicu, buuuuuuuuši neku ogradu, isto mozak da mi je krenuo bušiti ulazeći u lobanju kroz sljepoočnicu. Jooj, jeeeeeesaaaaaam muuu jeeeeeebaaalaa maaaajkkkuuuu.

24.03.2017.

Profesionalna orjentacija

Nešto razmišljam... u kojem periodu života čovjek uopšte skonta čime bi volio da se bavi "kad poraste"? Ključno pitanje kad si dijete: "šta želiš biti kad odrasteš?" Ono, mama ti pertlu još veže kad hoćeš vani, a tamo te već pitaju: "Šta želiš biti kad porasteš?": Gledam ove majuhne. Rođaka i rodicu. Sve su im igračke u fazonu neke već profesionalne orjentacije, a nisu još ni u školu krenuli. Cijelu minijaturnu hiruršku salu, stomatološku ordinaciju, autoput sa signalizacijama, znakovima pored puta i naplatnim kućicama... Malac je ubijeđen da će voziti bager (jel, najdraža igračka) pa ga mater već ruži da neće, a on u plač. Ona mala se zanima za rad sa dinosaurusima. Došla ih bruka u kesici, a mater zabrinuta, kao, arheologija je dobra samo nema tu puno hljeba. A đete svakako zna šta je arheologija. Ja sam u njihovim godinama čitala Pipi dugu čarapu i bila ubijeđena da ću kad porastem biti gusar.

Gledam i ovu svoju nepostojeću generaciju. Malac koji je kao dijete oko zgrade maltretirao mačke je danas završio medicinu. Djevojčica od koje smo sve tajne morale kriti je sad završila psihologiju. Osoba koja je imala tri i po zuba u glavi i zaključavala se u WC kad se išlo školskom zubaru je sa keramičkim zubima završila stomatologiju. Djevojka koja je plakala na školskom izletu, jer smo se verali kroz neke šumske puteve je završila na biologiji. One dvije blizanke štreberke, koje su imale doslovno SVE petice, ne završiše ništa dalje. Osoba koja je zbog dva puta ponavljanja razreda izbačena iz škole sada samo otvara neke sitne biznise i ima paraaa ko blata. I sad ono, kad treba početi sa tom profesionalnom orjentacijom? Jel kasno, tipa, u mojim kasnim dvadesetim krenuti? Već sam se cirka tri put zajebala... Jel mi kasno da postanem gusar?

22.03.2017.

A tek što booooooooooooli

- Aaaa slomila sam zub!

- Šta si zagrizla, badem?

- 7days mini croissant!

Joooooooooj ima li ikakav zubar da POPRAVLJA zube, ono, ne na prvu da nudi NAVLAKU?

21.03.2017.

Rockefeller

Čitam ove teorije zavjere na ovim nekim stranim medijima za koje bih rekla da se nikad takvim glupostima ne bi bavili. Djeca u Africi ne jedu klikove, ali veliki svjetski mediji očigledno da. I onda dođem do ovih teorija zavjere o Rockefelleru. Jedni tvrde da je bio reptil, drugi da je bio vampir, treći da je bio vanzemaljac. Imao je tri transplantacije srca i dva puta bubrega. Nešto razmišljam, da je bio reptil zanimalo bi ga drveće ili eventualno voda, ne novac. Da je bio vanzemaljac ne bi ga opet zanimale pare, jer, ne vjerujem da naš novac vrijedi u nekim galaktičkim prostorima. Tranpslantirao je organe iz prostog razloga što je imao novac...

Jooooj teme za razmišljanje u večernjim satima...

... odoh na pivu!

20.03.2017.

Neki divni dani...

Ni praznik mi, ni rođendan, ni neki bitan povod, niti učinjena neka usluga...

... dobih poklon...

... 'nako!

I to je tako divno!


Stariji postovi

Bojis li se mraka
<< 03/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031


PAŽNJA
Postovi na ovom blogu mogu sadržavati scene seksualnog dijaloga ili nasilnog ponašanja, pa se preporučuje roditeljska pažnja ako su u pitanju mlađi čitaoci!


Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je namjerna!

Image and video hosting by TinyPic




GLEDAJ I VIDI
U gradu razmažene djece
pod krovom namještene sreće
svaki pogled priču skriva
dubokih suza

u svakom kutu našeg oka
svjetle znakovi i zovu
svi pod noge novog boga
dišemo dijelove života

jesam li sin svoje majke
jesam li sin svoga oca
jesam li stvarno ovdje samo
da potrošim što novca

gledaj, gledaj i vidi
mi stojimo sami
pod svjetom reklama
gledaj, gledaj i vidi
ni blur neće skriti
kristal u nama

mislim da me prate
čistači otvorene mašte
i važu svaku riječ i gestu
još uvijek tapkaju u mjestu

jer traže svjetlom ispod svjetla
traže u mašti nekog reda
traže novcem mjesto srcem
traže novcem mjesto srcem...
________________________________

Jedna staza
osamnaest kamencica
gore na nebu, zvijezda
dole na zemlji trnje i ruza
jedna jedina
nekome divna, nekome uvela
rodjena na kamenju
kamenju prilagodjena
pod kamenjem skrivena
kamenjem odgojena
Ali ipak...
uvijek necijom kisom uplakana

by Avadon


________________________________

Ljudsko, odveć ljudsko
"Otuda mora viša kultura dati čovjeku dvostruki mozak, takoreći dvije moždane komore, jednu za osjećanje nauke, potom i ne-nauke..."
Nietzsche

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
137195

Powered by Blogger.ba