Toliko sam lijena da ne doručkujem, jer mi je mrsko otići do frižidera. Toliko sam lijena da ležim u mraku, jer mi je mrsko ustati do prekidača na drugom kraju sobe da upalim svjetlo. Toliko sam lijena, da gledam Federalnu, jer mi je daljinski na kauču prekoputa. Toliko sam lijena da mi vrti jedna pjesma na repet, a meni mrsko ustati do laptopa da ugasim opciju repet. Toliko sam lijena da mi se jede nešto slatko, a ne bih otišla do granapa po to nešto slatko.

Eto toliko sam lijena!

Sutra je radni dan. Toliko sam lijena da bih sada nazvala da kažem da neću doći po cijenu otkaza. Ali ne zovem, jer sam toliko lijena da mi je mrsko tipkati brojeve po telefonu.

Mislim da sam negdje u paralelnom univerzumu rođena kao ljenjivac!

Pravo da vam kažem nisam ovakav dan samo za ljenost imala ravno 10 godina, ako ne i više. Moraću ovo ponoviti sa vremena na vrijeme...

Od uvijek sam voljela gledati ove neke policijsko-kriminalističko-špijunske serije. Onaj američki trash, zgodne agente FBI-a, CIA-e, tamo nekog NYPD-a... Uvijek neki zgodni nabildani frajeri, zgodne sisate žene u štiklama ganjaju nekog jadu po uličicama, kožne jakne, panciri, one cool rukavice do pola prstiju i sve full cool. Uvučem se u radnju, a ono, odmah zaboravim šta je bilo, pa nije bitno ako propustim sljedeću epizodu. Da staneš pred kameru moraš biti lijep, jbg.

I onda gledam live stream nekog stvarnog hapšenja u Americi. Fkt tamo agenti FBI-a, neki lokalni šerif i par policajaca. Stvarni agenti FBI-a privode nekog jadu. A oni izgledaju još jadnije. Žgolje, jednom usta od nosa ne vidiš, drugi žvaku razvlači dok privodi lika, treći kao hoda iza njih, saplete se od neki kamičak. Kakvi kožnjaci, u šuškavcima sa logom FBI. Suma sumarum, drotovi.

I nezz što sam ovoliko razočarana tom snimkom.

Neka su djeca ispred zgrade šutala praznu plastičnu flašu coca-cole. Izvadim iz gepeka loptu koja tu stoji još od prošlogodišnjeg izleta. Djeca ko djeca, obraduju se lopti. Onako prvo nevjerica, slegnu ramenima, nasmiješiše mi se, kulturno zahvališe... Dođem kući, pogledam kroz prozor, od dvije grane napravili su gol.

Prolazi pola sata, lupa mi neko na vrata. Klinci uplakani, klimakteričnoj teti se puši iz ušiju. Ubaci mi loptu u kuću i ljutito se okrenu bez pozdrava i riječi. Nejasnoća. Pitam u čemu je problem. Kaže da mogu sami svojoj djeci kupiti loptu. Objasnim da nisam ni preispitivala te mogućnosti, samo, eto, ne znam ni ja, vozala sam godinu dana usamljenu i tužnu loptu okolo, bez svrhe i razloga za upotrebu. Te stvari su napravljene da se koriste.

Vraćam se danas, isti klinci šutaju onu istu plastičnu flašu coca-cole. Ja i dalje ne znam šta je problem u jebenoj lopti!?

Šest i po sati solo vožnje nazad kući bez pauze, više po kiši nego po suhom. Bacam prazne limenke Red Bulla jednu za drugom iza sjedišta, gledam cisternu ispred sebe koja piči ravno 100 na sat i vijuga po cesti, autobus kojem samo što točak ne otpadne i ozbiljno razmišljam bih li se upustila u adrenalinsko preticanje šlepera pretovarenog balvanima. Na FM transmiteru vrti na repet samo jedna melodija...





Sreća pa mi Tarantino nije režirao putovanje, ne bih ni ja, a ni ostali, živi stigli do naplatnih kućica, a ne do kuće...

Da mi je bogdo godišnji režirao, pa da sam tek na nekom drugom od osam chaptera...

Nemam bre više kinte ni za pljuge, keve mi...

Četiri glavna grada država bivše Jugoslavije. Pravo da vam kažem nema ni jezičkih, ni nacionalnih, ni vjerskih barijera. Samo je problem različita cijena cigareta...

Ostalo su gluposti...

Možda mi neko može uspostaviti neku dijagnozu zbog toga...

... ali ja tako volim slušati ove međukomšijske svađe. Ono, kada cijela mahala odjekuje i svi mogu slušati tako skladno sastavljene uvrede koje najbolji scenarist u Holivudu i šire ne bi uspio sastaviti. Al stvarno onako, za otvoriti prozor i da ti pola sata ne bude sekunde dosadno.

Dijete ko dijete, ima spiner. Zna već hrpu trikova, kako da prebacuje iz ruke u ruku i ostale zajebancije. Mater u dobroj formi praćenja društvenih i klasičnih medija, pita se: čemu li služi? Mater je otprilike moja generacija, pa se pitam zašto li se pita...

Čemu je služio jojo? Eto, čemu? Obično različitih boja dva plastična okrugla točkića između kojih je špaga. I jel, cijela generacija je to znala koristiti. Onda su počeli trikovi. Kako jojo spuštati i dizati gore-dole, lijevo-desno, kako natjerati jojo da napravi "salto" i ne zapetlja se.

Čemu je služio bumerang? Beze neka plastika, baciš je, ona se vrati. I tu su bili trikovi, bacati unazad, unaprijed, da napravi krug prije nego se vrati...

Čemu su služile one male čigrice? Zavrtiš ih deset u isto vrijeme, pa ih hvataš. Još ih imam kući...

Čemu je služila guma? Najčešće sastavljena od deset mrtvih bijelih velikih gaća. Eto, čemu? Nešto preskakali po ulici, ko može preskočiti vrat, ko indijanku?

Čemu je služio Dino? Ona prva poludigitalna stvar kojeg smo svi morali imati, pa ga digitalno hranili. Dino je znao umrijeti, pa to suza na suzu... Al eto, čemu je to služilo?

Niko nikad nije pitao čemu to služi? To je naprosto postojalo...

I onda u digitalnom svijetu, djeca se zaljube u klasičnu malu više starinsku, nego postmodernu igračku. Nešto opipljivo, nešto sa čime mogu izvoditi trikove. Ne digitalne trikove, nego ono, sa vlastitim prstima trikove. I ono: ČEMU JEBENO SLUŽI?

Jedna od prvih stvari za koje su se žene borile jeste, pored ostalog, da nisu samo prikovane za šporet i da im nije jedina namjena da kuhaju. Čak su i bile one feminističke kampanje sa onom ženom u kecelji i sa oklagijom u ruci i kao "don't be that".

I maloprije nešto šaltam po tv. Ono cijela peeeticija za viišee žeena kaooo kuhara, ono "more women chefs in the kitchens", "women should get the same oprotunities in the kitchens as men"...

....gledam, gledam, whaaaaatdaaaaaaafaaaak!?

Bila je ta neka velika konferencija na kojoj su svi fizički prisustvali, ali rijetko ko psihički. I tako, laprda neka žena tamo, a ja pogledom zvijeram po sali, dosadno. Naspram mene drot. Mlađi, sladak, ali i dalje drot. Pogleda on mene, pogledam ja njega. Spustimo poglede. Ponovo pogledam ja njega, ponovo pogleda on mene. Uputim mu smiješak, vrati mi smiješak. Spustimo poglede. On se zacrvenio. Vjerovatno i ja. Pauza. Šmugnem sa konferencije pod izgovorom da je interesantna, ali imam nekih bitnih obaveza.

Jučer sjedim na kafi. Za susjednim stolom isti taj drot. Sjedi sa nekim drugim drotovima. Pozdravim ga pogledom. Pozdravi on mene isto. Prokomunicirasmo osmijehom. Ustadoše, odoše.

Maloprije me zaustavljaju. Rutinska kontrola. Otvaram prozor, vadim dokumente, ne gledam uopšte. Na tren pogledah, kad ono opet da ga sad već zovem moj drot. Prozborismo koju službeno, a ono neka čudna hemija u zraku. Smješka se. Smješkam se. Niti on da mi vrati dokumente, niti ja da ih uzmem. Niti da kaže "uredu je ili nije", niti ja da pitam "da li je uredu ili nije". Meni se čini smotani oboje.

Elem, čini mi se da sam se zaljubila u drota. I još plus koliko je mala ta šansa u univerumu da stalno tako nalijećem na njega.