Bojis li se mraka

Zbirka nezbranih misli

23.02.2021.

Najgore kad prođe retrogradni merkur, a meni život i dalje sranje. Onda shvatim da je problem u meni!

- Da ostane zabilježeno da sam na dane 22. i 23. februar 2021. godine IZGORJELA na suncu! Ono ko krompir da sam kopala. Lice, ruke do ramena, noge do malo iznad koljena.

No, dobar je D vitamin dobijen prirodnim putem.

- Otišla danas doktoru. Čekala 2 sata kontrolni pregled. Mislim, jasno mi je da kulturan pozdrav "dobar dan" neće uticati na sam proces liječenja, ali nije zgoreg izgovoriti ga. On spada u domen kućnog odgoja i valjda ga je kasno početi primjenjivati kad dogurate do tih nekih godina kad postanete doktor specijalista. Tome se djeca uče kad su mala. Htjela sam se požaliti na svašta, ali uđoh nakon 2 sata i rekoh: de, ajd sudija sviraj kraj, da vas više ne gledam." Sestre se zakocijenile od smijeha, kao i neki pacijenti ispred koji su čekali. Reče da svira kraj na moju odgovornost. Ma hvala jarane na toj mogućnosti!

Pored svih drugarica, popih nakon toga kafu sa onom koja najviše paničari. Prognozirala mi je invalidnost u narednih par godina, jer se tako ponašam. Ali. Ono. Doslovno. Tako. Reče.

Prepustih koljeno u Božije ruke.

Sutra će me ružiti i doktorica za uputnice, ali šta sad?! Poželjela sam da radim! (i to izgovorih!)

- Inače, ne kontam ljude koji komplikuju život i sve u svom životu. I hajd da samo sebi nešto zakomplikuju, nego mene u tu komplikaciju ukomplikuju, da se više ne uspijevam ni izkomplikovati.

- Pročitala sam knjigu u kojoj sve likove poznajem u stvarnom životu. Poznajem ih tu, iz mahale. Iz škole. Sa posla. To je tako čudno i tako divno!
22.02.2021.

Think green

Rekla Greta Thunberg da više neće kupivati novu odjeću, nego samo second hand. Spašava planetu!

Imala sam jednu dugu fazu kad sam samo gomilala odjeću, jakne, cipele, šalove, rukavice...

Onda se dogodio neki preokret. Sve mi je bitnije od odjeće. Odoše pare na račune, auto, pojest, popit, samo nešto crkava, nešto novo od tehnike treba, malo renoviranja, malo putovanja... odjeća na listi posljednja.

Prolazim pored neke radnje. Kaže ODJEĆA NA KILO! Second hand second hand-a. Imala je moja raja praksu roviti po takvim radnjama. Ja još nisam nikad. Nemam konkretan razlog zašto ne - naprosto nisam.

Nego vratimo se bitnom:

ODJEĆA NA KILO!

Ušla. Razabrala nekih majčica, dva tanka džemperka i šal. Skoro kila! Ostavim i bakšiš od 100 grama praznine.

Vratila sam se nakon pola sata po još dvije kile jakne!

Dvaput zavrtila sa do vrha punom ladicom Arijela na 60 stepeni i u ECO modu, jerbo čuvam planetu!

Ma ja sam Greta!


btw. kupila sam i mami par grama nekog džemperka. Eno ljuta, neće ni da pogleda...
20.02.2021.

30ti dan...

Tačno je mjesec prošao od kad su mi uvedene mjere samoimobilizacije. Meni se hoda. Koljenu se ne hoda. Ima svoje raspoloženje nevezano za moje. Nekad mi se čini da je osoba sama za sebe. Da nije dio moje cjeline.

Objašnjavam stručnom medicinskom licu da na jednom dijelu imam osjećaj kao da je šuplje, a dok hodam niz stepenice da mi je narastao amortizer. Kaže stručno medicinsko lice da to nije osjećaj, nego realno stanje stvari. Novo normalno. Medijalni, lateralni, kolateralni... ma nešto već latinsko se ujebalo.

Terapiju završavam, skupa sa pratećom papirologijom. Sa naglaskom na prateću papirologiju. Platila participaciju. Saznala da nisam morala. Vraća mi se na posao. Ljekari ne bi da se još vratim na posao. Brinu se za mene! Ili sebe? Briga do četrdesetdrugog dana uskoro ističe. Puno je stepenica do prvostepene komisije. Četiri sprata. Lift za uposlenike. Ako se popnem stepeno do prvostepeno, neću početi raditi do 2023.

Inače, stepenice su najgluplja kreacija čovječanstva. Previše stepeničaste. Od običnih samo su veći belaj poketne. Od pokretnih, pokretne koje su nepokretne.

Opet sam u nekoj tranziciji. Ni tamo ni vamo... a to je tako divno vrijeme!
19.02.2021.

Život?

To ti je, znaš ono na grobu, pa kad piše godina rođenja i godina smrti.

E ona crtica između, to je život...

Balašević



Inače me nekako blam reći da sam slabo slušala Đoleta, al eto nekako mi ipak žao...
18.02.2021.

Kome više da se prilagođavam?!

Krenula lagano pješke kući. Proljeće u zraku, ptice sjenice cvrkuću, sunce raširilo svoje zrake.

Prema kući imam izbor puta: stepenice pune narkomanskih igala ili vijugava cesta.

Krenula stepenicama.

Lik stoji sastrane pored nekog žbuna. Sijevnula muška guzica.

Piša!

Htjela sam da se vratim.

Nisam. Iz inata!

Prolazim. Ne progovaram. Faca moja kao da ne postoji.

Okrenu se on. Prošara pišakom i stepenice i žbun i vrata nekog ulaza. Pa pseto manje teritoriju svoju zapiša.

Neću više da idem okolo. Neću više da mi je neugodno. Nisam ja ta koja stoji i piša!
17.02.2021.

Menstrual problems

Stres zbog sitnica koje u normalnim okolnostima nisu stresne. Stres zbog nekih događaja koji se uopšte ne događaju. Neka slutnja, a sranja ni u najavi. Fantomski bolovi. Sve me boli, a ništa me ne boli. Nedefinisani osjećaji. Ljutim se na kišu. Napravila odličnu večeru, pa razmišljam koliko li ljudi nema večeru. Plakala bih. Smije mi se.

Stiže prolom!

Bilo bi dobro da stigne u subotu. Sutra i prekosutra bi mi samo dodatnu komplikaciju napravila.
17.02.2021.

Nešta nadrobila

Dođu tako dani da mi se ništa ne radi i da mi je sve svejedno. Krevet napuštala uopšte ne bih, a kamoli kuću. Ravna linija ravnodušnosti. Svaki i najmanji zahtjev doživljavam kao udar. Teško nalazim snagu da se pokrenem. I kad se pokrenem fizički, psiha ostane nepokretna. Začahurena.

Trebalo bi da sam se naspavala. Ovih skoro mjesec sam imala priliku. Stroge preporuke za strogo mirovanje. Šta bih drugo i mogla raditi. Mogla sam čitati. Nisam. Mogla sam igrati igrice. Nisam. Mogla sam povazdan gledati TV. Nisam. Mogla sam... Nisam...

Danas sam prehodala 10 hiljada koraka. Popela se uz 21 sprat. Kad? Gdje? Pojma nemam...

Sutra ću morati lagati doktora. Noga me boli 'nako. Pojma nemam šta joj je...

Neki rođendan.

Zaboravila sam kako se ponaša pred većim brojem ljudi. Muzika je preglasna. Dijete plače. Dijete se smije. Zagušljivo je. Hladno je. Ljudi nešto pričaju. Nepovezane teme se nadovezuju jedna na drugu. Svako se razumije u sve. Niko se ne razumije ni u šta.

Nije do njih. Do mene je. U trenu mi nije sve bilo potaman i nisam imala želju da se prilagodim.

Čitala sam da je odvikavanje od cigareta užasan proces. Meni se cigarete trenutno gade. Tri dana nisam pušila nikako. Krizirala sam prvi dan. Drugi sam zaboravila šta radim. Evo treći, baš baš osjećaj gađenja.

Hoće li potrajati?
14.02.2021.

Seli mi se u Kaliforniju

- Kad smo već kod Ilira, oni su nekih cirka 6 stoljeća prije Krista imali normalno posuđe za jelo. Romanoff 21. stoljeće nakon Krista nema!

Nikad da dođe na dnevni red kupovina. Niti sam nešto pretjerano kuhala i pekla prije doba izolacija i imobilizacija.

Interesantno je da imam dvije plavo-bijele prijeratne tepsije. Made in Yugoslavia, 1986.!  Starije od mene! Funkcionalne onako potpuno...

Elem, kliknula sam danas već neke šerpe i lončiće da mi dostave. Možda ne budu funkcionalne, ali biće lijepe sigurno!

- Rafaelo kuglice inače pravim sa pudingom od vanilije. Kako nisam našla puding od vanilije, pravila sam ih sa pudingom od jagode.

Em su roze, em su divne!

- Danas baš kriza bez cigara, al sam evo dogurala do večeri. Sinoć sam popustila. Večeras neću, makar oka ne sklopila cijelu noć!
13.02.2021.

Zest for life

- Sutra da umrem, obdukcija bi pokazala da ne pripadam porodici homosapijensa, nego ibuprofena!

- Kažem nekoj već drugarici kako sam se navukla na ječam. Ona kaže da sam postala moderna. Iliri su na Balkanu uzgajali ječam. Brončano doba! Neolit!

Moderna li je ta geršla!

- Minis šest, kao da je minus dvadeset. Nekako čudan minus. Sve suho i normalno, ali zaleđeno. Idealno doba za odmrzavanje zamrzivača. Samo sve Ledo kese prebaciti na balkon!

Nije mi plan bio ni na balkon proviriti, ali eto...

- Da ne bih baš skroz iskrizirala, kupila sam prije tri dana najodvratnije cigarete od najodvratnijih cigareta ikad napravljenih na kugli zemaljskoj. Davidoff. Jučer sam dan provela bez cigarete. Navečer sam pred spavanje zapalila tu jednu. Život mi se smučio. Danas me je opet uhvatila kriza, pa sam zapalila cigaretu iz već tri dana otvorene kutije. Povukla sam tri i po dima. Ugasila. Glava me zaboljela. Pisaću pismo Davidoffu u Basel, Switzerland sa zahvalom za prestanak pušenja!

Za glavobolju Brufen!

Protiv glavobolje...
12.02.2021.

Deep Reljef

- Nisam danas (još) zapalila nijednu cigaru!

Istuširala sam se već tri puta. Zube perem svakih 20 minuta. Samo razmišljam šta bih mogla jesti i šta bih mogla grickati. Nakon 10 godina na pamet mi je pala coca cola. Kupila sam je! Neću narednih 10 godina. Baš je ne volim. Ali eto, morala sam je uzeti! Ova poslijepodnevna kafa ima neki drugačiji ukus nego jučerašnja posljepodnevna kafa. Nekako, kafeni ukus!

- Plata mi je veća kad sam na bolovanju nego kad radim! Ma bravo državo!

- Imam ovu jednu drugaricu, jede ko vrabac. Ovih dana je intenzivno dolazila, što zbog moje ogranične pokretljivosti, što zbog mog full punog frižidera. Samo čeka šta će se iznijeti na sto. Danas je došla, jer je iz potpuno drugog kraja grada kod mene namirisala pečenu piletinu. Tjerali smo je do apoteke. Nije htjela, jer joj je bilo ofirno. Odskakutala sam ja do apoteke. Otjerala je da ode piškit. Plus plus plus... Još nam ne govori ko je ćaća. Evo zaklela sam se da neću nikome reći! Već sam dvaput proglašena tetkom, bez ikakvog krvnog srodstva. Treći put je već navika...

- Lik u ZGRADI loži drva!

Stariji postovi

Bojis li se mraka
<< 02/2021 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28


PAŽNJA
Postovi na ovom blogu mogu sadržavati scene seksualnog dijaloga ili nasilnog ponašanja, pa se preporučuje roditeljska pažnja ako su u pitanju mlađi čitaoci!


Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je namjerna!


Copyright © 2006.-2020. Sva prava pridržana!


GLEDAJ I VIDI
U gradu razmažene djece
pod krovom namještene sreće
svaki pogled priču skriva
dubokih suza

u svakom kutu našeg oka
svjetle znakovi i zovu
svi pod noge novog boga
dišemo dijelove života

jesam li sin svoje majke
jesam li sin svoga oca
jesam li stvarno ovdje samo
da potrošim što novca

gledaj, gledaj i vidi
mi stojimo sami
pod svjetom reklama
gledaj, gledaj i vidi
ni blur neće skriti
kristal u nama

mislim da me prate
čistači otvorene mašte
i važu svaku riječ i gestu
još uvijek tapkaju u mjestu

jer traže svjetlom ispod svjetla
traže u mašti nekog reda
traže novcem mjesto srcem
traže novcem mjesto srcem...
________________________________

Jedna staza
osamnaest kamencica
gore na nebu, zvijezda
dole na zemlji trnje i ruza
jedna jedina
nekome divna, nekome uvela
rodjena na kamenju
kamenju prilagodjena
pod kamenjem skrivena
kamenjem odgojena
Ali ipak...
uvijek necijom kisom uplakana

by Avadon


________________________________

Učini nešto danas!
Učini nešto danas,
čega se to bojiš?
Nazovi telefonom nekog koga voliš!
Kupi novi kišobran i opet ga izgubi,
stopiraj do Berlina,
još jednom se zaljubi!

Učini nešto danas!

Trideset i jednu mi je trebalo da shvatim
da nema običnih podneva,
da nema običnih sati!

Postani dijete na trenutak,
preskači crte na pločniku!
Daj malo smijeha,
koliko puta imaš ovu priliku
preuzima te strah,
to već odlazi u naviku!

Ovo je moj popis,
ovo je moj popis
stvari za obaviti!

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
328364

Powered by Blogger.ba