Bojis li se mraka

Zbirka nezbranih misli

11.04.2021.

Došlo je do greške u fundamentu trgovine

Jutro lijepo, prelijepo. Proljeće ko ona stara normalna proljeća. Povjetarac. Fen. Behar.

Raspremajući ladicu našla sam punu kesu šarenih balona. Neotpakovanih. Napuhala sam ih. Sve do jednog! Bez razloga...

D me je poslužio pivom sa rozom slamkom!

Psa sam zatvorila u onaj parkić za pse i pola sata se pravila da nije moj. Inače je dobar...
09.04.2021.

Crnej goro, crnej sestro

Našla snijeg da se bacim i napravim anđela. Hodala po njemu u kratkim rukavima. Stepeni 17 i šušti pod nogama. Inače ga ne volim. Nešto mi je danas legao ko antidepresiv. Battery charger.

Hiljadu metara iznad morske visine krv procirkuliše. Na skoro dvije hiljade mozak proventilira i najteže stvari koje nosi postanu lake.

Jastreb.

I otisci ogromne šape i malo manjih ogromnih šapica. Majka medvjedica sa medvjedićima, rekli su oni koji znaju.

25 hiljada koraka.

Htjela sam sutra put morske visine. Nizine.

Javiše da radim, ali nema ni veze. Odgodih morsku misao za sljedeću sedmicu, jer treba mi slan zrak.

Zato sam se počastila tečnim B kompleksom! Prija uz D vitamin uvučen iz crvenog lica.

Shvatila sam koliko sam izgorila tek kad je zajdi, zajdi jasno sonce.
08.04.2021.

Istinska bogatstva

Pitali su me koji je moj najveći životni uspjeh...

Rekoh: imam prijateljstva koja traju preko 28 godina!

Sliježu ramenima. Vidim da ne razumiju.

I to me je rastužilo...
07.04.2021.

Mi perverzni samo kažemo ono što vi fini mislite...

Probudila se u ulici drugog prioriteta. Skotrljala se do prvog tržnog centra i nisam se polomila. Iskrizirala i kupila cigare. I prvo jednu masku boje karirane. Pa se vratila po još jednu. Okršaji sa autoritetima bez autoriteta. Uvaljujem pasivno-agresivno, a dokrajči ih što se na svaku moju riječ svi zacerekaju, bez da smatram da sam išta humoristično rekla. Ili jesam?

Sneni oblak iznad malog mozga i još začepljena eustahijeva tuba od visinskih razlika. Slabo čujem šta ne želim. Malo bolje ono što mi se sviđa.

Došla kući. Nemam piva. Zagledala se u neki webinar. Da sam tako slušala nastavu u srednjoj školi, bila bih kralj svijeta. Ostala sjećanja na bježanje s nastave. Shvatim da život provodim pod motom: može mi se!

Bez da sam razmišljala o motu. No, šta me briga...

Onda skontam da imam Munchmallow. Jel' ga i vi jedete tako što prvo jezikom skinete onu čokoladu, pa sastružete ono bijelo i onda ugurate cijeli onaj keks preko svih 32 zuba?

Ok, shvatam da ne. Ali, može mi se!
06.04.2021.

Tajna života je poštenje i pravednost. Ako to možete odglumiti, uspjeli ste!

Potrebno je nešto manje od 2 sata da 12 sati, 23 minute i 36 sekundi budu pretvorene u 25 minuta.

Nije to matematika, nego vizija.

Tele. Ispod saća. Sa krompirom.

"A nije pitao šta je u fajzerovoj vijagri kad nije mogo da mu se digne" - neka usputna komunikacija. Granapska.

Malac se dohvatio beskontaktnog toplomjera, pa sad mjeri temperaturu svima koji ulaze u haustor. Djeca bez nadzora su genijalna.

Onda je pao snijeg i donio treći val depresije. Mutirani!

Imam 25 minuta ljepote da me oraspoloži. Pet minuta je viška. Blokirala sam viziju.

Tele. Ostalo za ponijeti.

I ja sam dijete bez nadzora!
05.04.2021.

Do mjeseca i rikverc

Dali mi dron da se igram i onda htjeli da ga vratim. Ma mrš! Na svako: jel dosta? Odgovarala sam sa: molim te, molim te, još samo 5 minuta!

Sutra ima da uznemiravam komšiluk!

Navikli su...

Tomislavgrad je mnogima još Duuuvno! Sreća Mokronogama nisu mijenjali ime. Baš bi bilo dosadno da jesu...

WC je prostranstvo. Nerado sam se prilagodila.

Najbliži doktor! Ne, nemam simptome Kovida. Imam tri krpelja. Na bulji. Znam da su svašta vidjeli, al malo me ipak bilo blam. Malo više...

Nekad svršit posao znači da više nećeš gledati određene ljude.

Bonus plus: ni čuti!
04.04.2021.

Solarna svetišta

Cijelu godinu samo slušam o epidemiološkim mjerama i prevenciji bolesti. Onda odem u Hercegovinu, na par metara od hrvatske granice. U koronu se puno ne vjeruje. Ali, neko će se sigurno razboljeti ako,

pazi sad...

... ostaviš odjeću na stolu!

I sve priče o ekonomiji padaju u vodu sa činjenicom da novca može ponestati ako METLA NE STOJI SA DRŠKOM PREMA DOLE!

Metlom se tjeraju i dosadni gosti. Ostaviš je nešto ispred vrata. Nisam baš skontala kako funkcioniše.

Nisu mi je još ostavili ispred vrata. Zanoćih. Ko bi se vraćao po mraku kući.

Mogla bih živjeti uz huku vodopada i kristalno čista jezerca. Gastarbajterski život. Njemačka usred hercegovačkih zabiti. Prave se luksuzne kuće i kopaju bazeni, da bi se uživalo jednog dana. Jednog dana, ne danas. I uz djecu koja miksaju nekoliko jezika. Čist zrak i prostranstva. Bikovi. Vjera u vile. Vjera u ljude. Vjera u neuništivost mercedesa!

I ti silni stećci. Razbacani gdje god kreneš. Razbacani, a netaknuti. I taj jedan, kažu da je najveći i najmisteriozniji kojeg su ikad našli. Moguće prailiri, tvrde oni koji znaju.

Uklapaju se u sva ta sujevjerja koja i dan danas žive. Žive u svom tom gastarbajterskom luksuzu.

Ko smo mi? Ko sam ja?
03.04.2021.

Lipe li večeri

Ne vežu me prevelika sjećanja za mog pokojnog dedu. Rano nas je napustio. Samo ribarske priče njegovih bivših kolega. Pričali su mi o tome kako države poput Libije, Zambije i Kenije danas ne bi imale struju da nisu tih godina, za neke ogromne pare, zaposleni u Energoinvestu išli i dizali dalekovode. Iz godine u godinu priče su dobijale sve više detalja. Žive legende kažu i da su u nekom tajnom skloništu za vrijeme bivšeg političkog sistema potajno pokušavali napraviti nuklearnu bombu. Nisu uspjeli, jer nisu znali kako. Svašta su mi pričali.

Svog se dede sjećam kao izrazito šutljivog čovjeka. Vuka samotnjaka. Nije bio oduševljen prisustvom ljudi. Nikoga zbog njega nije zaboljela glava, ali nije se ni unosio u tuđe živote. Živio je tiho. Otišao je tiho. Na sahrani je bilo tek pet ili šest ljudi. Sahrana u tišini, kao i njegov život. Suprotnost mojoj baki koja je živjela glasno sa ljudima, za ljude i uz ljude. Kako li su se našli?

Danas! Malo hercegovačko selo. Višestoljetno imanje na kojem je velelepna kuća. Mercedes parkiran, stepenice od mermera, široki stubovi, ogromna terasa, na podu ogromne kamene pločice, kuhinja sa tri pećnice, svaka ladica i ormarić otvaraju se blagim pritiskom prsta. U sredini kuće peć na drva i očigledno jedina stvar koja se od svega toga koristi. Nevjerovatno bogato i nevjerovatno skromno u isto vrijeme. Kao i sve sa te strane familije.

Dočekale su me drhtave ruke i pogled uvrijeđen što sam pozvonila da uđem. "Što zvoniš, dijete drago, ovo je tvoja kuća!", prozbori stara tetka. Zaboravila sam da su vrata otvorena do navečer pred spavanje. Otvorena za sve putnike namjernike. Niko se svakako ne bi usudio opljačkati staru hercegovačku tetku. Četiri sina budnim okom je čuvaju. I njihova djeca.

Nisam dugo bila. Dvije ili tri godine su prošle. Vrijeme curi, a čovjek ne razmišlja kako ga neće moći vratiti.

Uskršnja jaja farbana u kori luka. Prirodno. Crvene boje. Poredana u jestivoj košarici. Neće ih niko dotaći do sutra ujutro. Može neko probati, ali dobiće po prstima. Na šporetu se krčka istarska maneštra. Miriše meso. Pas u ćošku glođe kost veću od sebe samog.

Crno-bijele slike na komodama i zidovima. Puna usta sjećanja. "Sve je nekad bilo ljepše", kaže stara hercegovačka tetka. "Ljudi su bili drugačiji".

Popile smo po rakijcu za žive i za mrtve i mir Božiji. Prilagođavam se lako i ne ulazim u detalje. Prepustim se situaciji, pa kamo me odvede. Kupim i čuvam događaje i trenutke. Otvoreno i iskreno, sa svime se složim. Na koga li sam takva? Sve je to bogatstvo.

Pola je devet i zaključana su vrata. Ovdje se ljudi boje utvara, a ne lopova.

Čujem tišinu. Osjećam mir. Zrak je čist. Na tren smo ga isprljali sa po jednom motanom cigaretom. Hercegovačkim duhanom.

Ovo su sitni trenuci koje hoću da pamtim!

Vrijeme curi, a čovjek ne razmišlja kako ga neće moći vratiti.
02.04.2021.

Drugi dan aprila

Na dan 2. april, samo tri sata nakon ponoći kiša je počela da rominja iz oblaka koji je stajao tik iznad krova moje zgrade. Iznad Trebevića nebo je bilo vedro, puno zvijezda i osvijetljeno polovinom mjeseca. Onda se pojavio neki drugi oblak i progutao mjesec. U jednom zalogaju.

Nadala sam se da ću odspavati barem malo. Nada je umrla sa zvonom telefona oko pola pet. Spustih se niz ulicu u leru uz molitvu za prosvjetljenjem u vidu pumpe koja radi. Radila je! Nakon dva sata u Pizdićima donjim ugledah putokaz prema Pizdićima gornjim. Da sam bila boljeg raspoloženja, možda bih seocetu dala bolje epitete. Stojim u blatu. Saplićem se o kablove. Pokisle glave. Pokisle duše. Sve mi ide na živce. Svi mi idu na živce. Sebi samoj idem na živce. Tek je počeo dan...

Kreacije usred pandemije. Maske prekrivaju lica, ali licemjerje ostaje. Opasno je bez vidljivih, još opasnije kad ne uočiš nevidljive. Dvoslojne za dvolične. Još nisu izmislili čelične za histerične. Ljudi su govna. Nekim danima veća nego drugim danima. Ali, kad im pružiš pravi prst, onaj srednji, nemaju šansu da ti uzmu cijelu ruku.

Na dan 2. april kiša je rominjala iznad dvorišta u kojem sam boravila. Samo malo dalje iznad planine nebo je bilo vedro. Osvijetljeno suncem. Onda se pojavio neki drugi oblak i progutao sunce. U jednom zalogaju.

Sneni oblak je htio da proguta mene. Nije uspio! Mučnina od kafe i cigareta. Bez hrane u želucu. Blato do koljena. Blatnjavi ljudi. Spolja. Iznutra.

Peti put kažem: nikad više!

Do šestog...

Predvečer je na dan 2. april i krenula sam kući. Kiša je polivala šoferšajbu. Iz Pizdića gornjih našla sam putokaz za Pizdiće donje. Da sam bila boljeg raspoloženja seoce bi dobilo ljepše epitete. Dva sata vožnje. Uzbrdo kući. Parking. Rezerva blinka.

Skinula sam obje maske sa lica. Vidljivu. Nevidljivu.

Dan 2. april polako curi. Još tri sata pa će proći. O kako je bio težak fizički! Kako je bio težak psihički!

Doručkovala sam i popila pivo. Iznad glave rominja kiša misli. Samo malo dalje na zidu vedro, osvijetljeno led svjetlima i svjetlom televizora. Čekam da se pojavi neki drugi oblak, oblak snova da me proguta. U jednom zalogaju...
01.04.2021.

Miris nedjelje na Balkanu

Nakon šest radnih dana na red dođe nedjelja.

Slobodna nedjelja!

Noć prije mobitel u opciju: do not desturb! Probudilo me zvono crkve u sunčano podne. Ustala naspavana. Napravila kajganu, otvorila jogurt.

O kako je divna nedjelja!

Jefina struja cijeli dan. Oprala posteljinu i peškire. Otišla do prodavnice. Popila kafu na osunčanom balkonu. Nigdje nikoga na ulicama.

O kako divna nedjelja!

Izašla da prošetam. Spustila se na Ciglane. Puteljkom iznad Zetre do stadiona Koševo, pa pored groblja Lav i Studentske poliklinike do Caspera. Naručila pizzu da ponesem za večeru. Mogli bismo je na klupici pojesti? Mogli bismo! I coffee to go.

O kako divna nedjelja!

Onda me mater nazove i kaže da je sutra petak!

Kako ona misli petak? Pa danas je nedjelja...

Pogledam u telefon.

Thursday...

Nije čak ni prvoaprilska šala!

Stariji postovi

Bojis li se mraka
<< 04/2021 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930


PAŽNJA
Postovi na ovom blogu mogu sadržavati scene seksualnog dijaloga ili nasilnog ponašanja, pa se preporučuje roditeljska pažnja ako su u pitanju mlađi čitaoci!


Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je namjerna!


Copyright © 2006.-2020. Sva prava pridržana!


GLEDAJ I VIDI
U gradu razmažene djece
pod krovom namještene sreće
svaki pogled priču skriva
dubokih suza

u svakom kutu našeg oka
svjetle znakovi i zovu
svi pod noge novog boga
dišemo dijelove života

jesam li sin svoje majke
jesam li sin svoga oca
jesam li stvarno ovdje samo
da potrošim što novca

gledaj, gledaj i vidi
mi stojimo sami
pod svjetom reklama
gledaj, gledaj i vidi
ni blur neće skriti
kristal u nama

mislim da me prate
čistači otvorene mašte
i važu svaku riječ i gestu
još uvijek tapkaju u mjestu

jer traže svjetlom ispod svjetla
traže u mašti nekog reda
traže novcem mjesto srcem
traže novcem mjesto srcem...
________________________________

Jedna staza
osamnaest kamencica
gore na nebu, zvijezda
dole na zemlji trnje i ruza
jedna jedina
nekome divna, nekome uvela
rodjena na kamenju
kamenju prilagodjena
pod kamenjem skrivena
kamenjem odgojena
Ali ipak...
uvijek necijom kisom uplakana

by Avadon


________________________________

Učini nešto danas!
Učini nešto danas,
čega se to bojiš?
Nazovi telefonom nekog koga voliš!
Kupi novi kišobran i opet ga izgubi,
stopiraj do Berlina,
još jednom se zaljubi!

Učini nešto danas!

Trideset i jednu mi je trebalo da shvatim
da nema običnih podneva,
da nema običnih sati!

Postani dijete na trenutak,
preskači crte na pločniku!
Daj malo smijeha,
koliko puta imaš ovu priliku
preuzima te strah,
to već odlazi u naviku!

Ovo je moj popis,
ovo je moj popis
stvari za obaviti!

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
337388

Powered by Blogger.ba