Bojis li se mraka

11.11.2018.

30te...

- Tridesete nisu uopšte tako loše koliko sam mislila da jesu...

- Jedini je problem što počinjem zaostajati u tehnološkom smislu. Uđem u banku, baba mi pokazuje gdje da tačkskrinam da dobijem broj, jer nema više reda za čekanje. Završi teta račun, kaže potpišite se, a ja jadna tražim papir. Opet mi baba objašnjava da šarnem digitalnom olovkom na digitalni tačskrin kurac. Digitalna sam ba, imam ajfon od 100 i nešta giga... i tri aplikacije na njemu. Ono, fon, mesidž i mejl... voz... I da, kameru. Da slikam napisano što ne mogu zapamtiti. Rijetko se selfijam i još ređe tagujem po kul mjestima. Ono, kog koga kurac boli đe sam? Tu sam gdje jesam...

- A da uđem u banku moram se dobro naspavati. Već cirka tri puta umalo ne izađoh sa kreditom. Ne što mi treba kredit, nego zato što su mi već negdje odobrili neki nepostojeći kredit kojeg nikad tražila nisam. Pa ono... tri džezve kafe i dobro gledam šta potpisujem.

- I dok se ljudi kuće unutar 3 sobe uglavljene u jedva 50 kvadrata novogradnje, ja sam odlučila sebi napraviti prostor. Cijelo ljeto rušim zidove po stanu. Najzad sve što sam htjela srušiti je srušeno. Spojila sam dnevni boravak sa trpezarijom i kuhinjom, zid od špajze napola prekratila i pretvaram ga polako u šank. Napravim jednu oggrooomu prostoriju i odjednom se tako lako krećem. Balkon davno pretvoren u još jednu prostoriju ponovo pretvorim u balkon i dodatno ga proširim. Kauč mi je na sredini sobe, a fotelje pribijene uz zid. Nemam više modrice po cjevanicama od kako sam izbacila stolić koji me je svako jutro nakostriješeno dočekivao u sredini. Ba prooostor. American style. Rekla sam svima kome se nesviđa neka ne ulazi. Meni se sviđa.

- Počeli su me ozbiljno vrijeđati kafići u kojima se ne služi alkohol. Baš mi onako inteligenciju vrijeđaju. Udaraju na moje prozapadnjačke vrijednosti. Nije da bih baš sad nešto naručila alkoholno, al ba, bjaažii mi s očiju.

Objavio/la romanoff u 18:25, 2 komentar(a), print, #

09.10.2018.

Opšti/opći izbori 2018

- Prvo razmišljam neću ni izaći na izbore. Ko im jebe mater. Pa mi bi glupo. Do biračkog mjesta 78 stepenica ili kosi lift koji ne radi. Stojim, gledam u labirint od stepenica. Rekoh sebi, odoh prekrižiti papiriće. Preživim 78 stepenica. Uložen silni napor da poništavam papiriće? Zaokružim Falatara. Ne zato što mi se sviđa, nego zato što mi se od ponuđenih imena najmanje nesviđa.

- Željko Komšić? On je dobio moj prvi glas od svih mojih prvih glasova. Tek napunila 18. godina. I baš te godine izbori. A on bio cool. Hodao u starkama i ofucanim farmerkama, svirao gitaru, vozao Alfu iz ranih devedesetih, imao tu neku gradsku lingvu i izlazio sa rajom na proteste kada su onomad bili nakon smrti Denisa Mrnjavca. Bi mi simpatičan predjednik koji protestuje protiv države koju sam vodi. Nekako, to je ta furka koja je i moja furka. I onda... jel, stopio se čovjek sa ostalim glavama. Više ga ne razlikuješ od ostalih laprdaša.

- Dodik je onomad nazvao Sarajevo Teheranom. Sada doslovno možemo reći došlo krme u Teheran. Već zamišljam Generalnu skupštinu UN-a u Njujorku i njega kako psuje i prijeti novinaru Njujork Tajmsa. Ček, ček, ček... na crnoj je listi američkoj, neće on ni vidjeti Generalne skupštine...

- Džaferović? Ajd, nit smrdi nit miriše.

- Nas 3,5 posto možemo na kafu sa Falatarom. Ako ništa, sad mogu mirne duše naredne četiri godine troncati kako mi ništa ne valjda. Ono ko, pokušala sam nešto promijeniti, ali neeideee...

Objavio/la romanoff u 11:48, 3 komentar(a), print, #

03.09.2018.

Međugranična saradnja i promovisanje bratstva i jedinstva

Ono kada potplatiš drota MUP-a Republike Srpske... hrvatskim KUNAMA!!!!!!!!!!

Objavio/la romanoff u 21:06, 2 komentar(a), print, #

30.08.2018.

White lie ili u prevodu: Kako je Žućo otišao u Njemačku

Bio je u tom malom primorskom selu jedan pas. Malog rasta. Velikih šapa. Žute dlake. Nije bio vlasnički, nego tako... svačiji. Lokalno stanovništvo ga je većinom tjeralo, a strancima je bio interesantan. Stranci ko stranci. Simpatično im kad lokalno pseto spava na peškirima dok se cvare na suncu. I jedna ta lokalna stanovnica. Moja rodica. Joj kako ga je voljela. Hranila ga skupom psećom hranom kojom je hranila i svoje pseto. Četkala ga ponekad. Puštala ga u dvorište kada upeče podnevno sunce.

Tako jedan dan neki turisti nekog već njemačkog govornog područja htjedoše da se slikaju sa Žućom. Zamoliše me da bacim jedan blic, ali im aparat osta bez baterije. I ja izvadim svoj telefon, tipnem par puta "slikaj", pošaljem im slike mailom. Ostadoše mi u telefonu slike Žuće sa pjegavim turistima.

Par dana nakon toga Žuću udari auto. Seoski veterinar je samo utvrdio smrt. Svi smo tužni, ali šta reći mojoj rodici. Da li joj reći... Kako i zašto... rekoh da je Žućo sa turistima otišao u Njemačku. Udomili ga. I sliku imam. Eno mi se E-mailom javili...

Slika Žuće sa pjegavim turistima koji su prema mojim procjenama pričali Njemački datira iz davne 2012. godine. Svake godine me je rodica pitala imam li informacija o Žući i sam svake godine ko iz topa govorila da imam provjerene informacije da je sretan. Izmislim i da je u Berlinu i da mu je sigurno bolje tamo nego u malom primorskom selu gdje ga je lokalno stanovništvo većinom tjeralo i gdje je turstima spavao na peškirima dok su se cvarili na suncu.

Nakon dvije godine stanke, jučer je opet došao na temu Žućo. Moja priča je bila toliko solidno ispričana da je i seoski veterinar zaboravio da je proglasio smrt i živi u ubjeđenju da je Žućo u Njemačkoj.

Ako mene pitate... Žućo će zauvijek ostati u Njemačkoj!

Objavio/la romanoff u 20:54, 2 komentar(a), print, #

21.08.2018.

...

Jutro je svanulo. Sunčano. Popili smo kafu, pojeli sendvič i prekinuo nas je blic aparata. Nasmijani u kafiću i sve je uredu. Jutro kao i svako drugo.

Poslijepodne je . Posjekli smo grančice da drvo prodiše. Planirali smo to danima. Poslijepodne, kao i svako drugo.

Veče je. Loša vijest. Bolnica. Nije dobro.

Kraj je avgusta. Ljeto je na izmaku.

Još jedna smrt bez najave. Još jedna na kraju dana. Dana koji je ujutro i poslijepodne izgledao kao i svaki drugi.

Ugašen je još jedan dio mene...

Drugi ove godine... Drugi ovog ljeta...

Objavio/la romanoff u 01:12, 2 komentar(a), print, #

18.08.2018.

Ne haluciniram...

Djevojčice... na ulici.... IGRAJU GUME!!!!

Objavio/la romanoff u 18:15, 3 komentar(a), print, #

27.07.2018.

Astrologija

Pričam danas sa astrologom. Slučajno. Pričam. I spomene on, slučajno, da je večeras pomračenje punog krvavog mjeseca, najdužeg do sada. Mjesec je vodilja Raka, a večeras je pomrčina pod uticajem ratobornog Marsa i djelimično Saturna koji udara direktno na emocije. Mjesec je vodilja Raka, dakle mene. Večeras me vodi ovaj pomračeni, a krvavi. Nije baš direktno rekao astrolog, al napomenu, slučajno, da sam najebala.

Ne vjerujem u astrologiju. Ipak, danas sam bez obzira na astrologa hodala kao tempirana bomba, nadajući se da neću eksplodirati nekome u lice. Hodala sam i više nego normalnim danima nervirali su me usputni prolaznici, saobraćajna gužba, kolege i prijatelji. Pokušala sam otjerati psa koji mi je lajao pod prozorom, dok sam se suzdržala da ne polijem kantu vode na glavu ženturači koja je pokušavala smiriti dijete koje je proizvodilo sasvim normalne dječije zvuke i mnogo manje iritiralo nego matera koja je skontala da su djetetovi zvukovi mnogo više iritantni od tih njenih krikova. Djeca su super, ženturače nisu. Onda shvatih, ponašam se cijeli dan kao kakva ženturača.

Večer je i počela je pomrčina krvavog mjeseca, najdužeg do sada. Mjesec je vodilja Raka, a večeras je pomrčina pod uticajem ratobornog Marsa i djelimočno Saturna koji udara direktno na emocije. Mjesec je vodilja Raka, dakle mene. Vodi me ovaj pomračeni i krvavi.

Ne vjerujem u astrologiju. Danas sam bez obzira na astrologa hodala kao tempirana bomba. Dobila sam. Biće da je do toga...

Objavio/la romanoff u 21:45, 4 komentar(a), print, #

17.07.2018.

Nastavak posta ispod ovog posta...

Vadim nove lične dokumente. Pošta na Obali. Gužva, vrućina, domaći i dijaspora. Na jednom šalteru se uzima uplatnica, na drugom plaća, na trećem predaje... Čekam u redu da kupim uplatnicu. Pored mene neka bakica i trudnica. Šta ću, puštam ispred sebe i bakicu i trudnicu. Logično je. Ni pet ni šest, prilazi djevojče od cirka dvadeset ljeta. Hop ispred svih, progura se, pokupi uplatnicu, nestade. Ostadosmo u čudu, ali šutimo. Plaćamo, opet puštam bakicu i puštam trudnicu. Logično je. Isto ono djevojče, jedva dvadeset ljeta. Hop ispred svih. Uplati. Ode. Predajemo za dokumente, već su ispred mene i bakica i trudnica. A ono djevojče od jedva dvadeset ljeta hop, ispred svih. Bakica se pored nekulturnog djevojčeta na mene izdera:

" Sama ćeš biti kriva ako ti ova tuka jednog dana postane šef! Sama ćeš biti kriva ako ovaj način pristupa šalterima sutra postane pravilo!"

I umjesto na djevojče od jedva dvadeset ljeta, ja cijeli dan troncam majci što me krivo odgoji.

Objavio/la romanoff u 22:14, 1 komentar(a), print, #

13.07.2018.

Nostalgija...

Prolazih danas slučajno pored već neke od visokoškolskih ustanova kad mi iza ugla iskočiše sa kamerom i mikrofonom: "Štaa vii kaoo studeentiica miiisliteee o ovoom kodeksu oblačenja na fakuultetima?"

Zahvalih se na komplimentu što još izgledam kao studentica. Ipak, objasnih da sam ja studirala u ono zlatno doba dok su se Rimsko pravo, sociologija, kao i određena grupa predmeta iz oblasti međunarodnog prava polagali u horizontalnom položaju, te da je tada kodeks oblačenja glasio što manje to bolje. Toliko davno da su svi ti profesori, više-manje umrli, a sudski postupak otišao u zastaru. Studirala sam u ono zlatno doba kada su se za demonstrator/ice za grupu predmeta iz oblasti političkih sistema birale starlete i kada su alkoholizirane, ali ipak izrazito pametne profesore poznatih prezimena, počela zamjenjivati njihova djeca sa jednako poznatim prezimenom, ali sa truleksom u glavi.

I gledam maloprije na televiziji isječke iz rasprave o novom kodeksu oblačenja. Gledam ko je vodi... gledam... i kontam, stari profesori su imali problem sa alkoholom, ove nove generacije predavača bolje ne testirati na narkotike.

Fakultet upisuju klinci koji su rođeni 2000. godine. Klinci rođeni u novom milieniju. Klinci, srasli sa uređajima koji im otvaraju put u svijet. Svijet kojim tako lako plove bez obzira u kakvoj vukojebini da su odrasli.

I baš oni da razmišljaju hoće li se kome kurac dići dok prolaze hodnikom.

Objavio/la romanoff u 19:07, 9 komentar(a), print, #