Bojis li se mraka

- Da li vam se ikad desilo da napokon dođete do puta kojeg ste sanjali i kome ste cijeli život težili, i da tek tad shvatite da to možda i nije pravi put kojim bi voljeli ići?

- Da li ste ikada razmišljali o životima ljudi iz američkih teve serija i zavidili nekome ko se rodio negdje tamo u Los Anđelesu?

- Da li ste ikada razmišljali o takvom životu? OK, shvatam, ne cvjetaju tamo ruže. Ali, da li ste ikad pomislili da je vrijedno tražiti mjesto na kojem bi živjeli, a ne životarili?

- Da li ste ikada pomislili da zaslužujete bolji život? Bolju šansu? Više novca? Veći grad? Bar da pokušate...

- Da li ste ikada razmišljali o odlasku, ostavljanju dragih ljudi, upoznavanju novih ljudi, traženju novih šansi, boljeg života, više novca? Možda maštali o kući pored okeana, autu, poslu kojeg se finansijski isplati prihvatiti?

Ja nisam nikad. Pa sam počela. Samo razmišljala. Maštala. Onda zamislila. Mozak mi je sam počeo stvarati strategiju. Google. Telefon. Majko mila, šta uraditi kad napokon nađete način da to ostvarite? Los Anđeles. Holivud je odmah do... pa da iznenadim ljude kad me ugledaju na HBO-u. Šalim se naravno, ali... Vrijedi li?

Ko trudnicam sam. Stalno gladna... ok, prošla nova, tad se moglo... al se nastavilo. Ostaci hrane od praznika pojedeni, sva vina popijena, sve flaše gaziranih sokova davno iskapljene... a danas šok, kako ne moze majica da se obuče, mora da se u pranju skupila... ne smijem nikad više u mašinu da je stavim... a vidi i košulja, mora da sam je kupila manju... i ove pantole, jesam li ih u istoj turi prala ko sa onom gore majicom? nisam? pa šta im je... i nakon suhog mesa, francuska salata. Pita zeljanica, sirnica. Na to pohovani sir... i šta štedim na coca coli, dva litra kupila... Sljedeće sedmice ispiti... mora da je to :)

Dragi Djeda mraze,

Cijele godine sam bila fina curica! Dobro, sa blagim varijacijama na temu, ali to zanemari. U ovoj godini želim:

- BMW-a, Mercedesa ili Audija... nove, bez pređenih kilometara, po mogućnosti metalik sive ili crne boje...

- Putovanje u Mexico, Santorini, ekskurziju po Italiji i Rusiji! Dakle ne jedno, nego sve!

- Želim posao sa platom većom od 3000 KM, neto!

- Vikendicu na nekoj od bosanskohercegovačkih olimpijskih ljepotica, hitno, dok je još sniježno!

- Plazma televizor ili LCD ogromne rezolucije, po mogućnosti 3d, da mi ispadaju ljudi van... i po mogućnosti ona viseća, da mi ne zauzima prostor.

Ako se još čega sjetim, poslaću ti u novoj poruci! A sjetiću se, tako provjeravaj sanduče...
U paketiću ne želim samo jedno, želim sve! Potrpaj, znam da možeš!

Hvala unaprijed,
tvoja
N

Eto, ode i ova godina. Danas sam tek shvatila da bi se mozda trebala i proslaviti. Previse toga u životu trenutno radim da bih se mogla opustiti. Mozda sam time ostvarila i svoju proslogodišnju želju? Možda i nisam! Kako bilo, moram priznati da mi je ova 2011. godina bila jedna od najtežih do sada. Bez nekog posebnog razloga. Bez odgovora koji bih mogla pretočiti u riječi. Samo je tako bila teška. Duga. Brutalna. Zahvalna sam joj, jer sam ojačala u nekim stvarima. Promijenila sam se iz korijena. Živim potpuno novi stil života, koji je sa jedne strane sasvim ok. Počela sam da živim život, svoj, sa stvarnim izazovima i problemima. Bilo kako bilo, nisam nikad bila ponosnija na sebe, a opet, nikad nisam imala toliko gorčine u sebi.

Novu godinu želim malo mirniju. Želim manje frke, želim da mi se dese neke lijepe stvari. Male, obične stvari. Želim da se naspavam. Želim da budem sretna i želim da dozvolim sebi da se radujem malim stvarima. Želim da prestanem sebe podcjenjivati i želim biti zadovoljna sobom. Želim da ljudi do kojih mi je stalo budu dobro. Želim da sva poljuljana prijateljstva vratim. Želim paketić za novu godinu, onaj Milkin :D

Prošlo je sigurno više od dvije godine kako sam zadnji put zapalila cigaretu. Borila se i izborila. Došla sam u situaciju da više i ne razmišljam o tome. Pored mene može cijela armija da puši, neće mi izazvati zazubice. Ni na šta na svijetu nisam bila ponosnija nego na to. Više od stoje uštedim. Više se nego super osjećam. Više nikom ne pokazujem da sam iznervirana. Bila sam potpuno cool. Do danas. I samo jedna glupost prevali. Samo jedna cigareta i sve padne u vodu. Ne smijem dozvoliti. Neću dozvoliti. Obećavam.

Stavim vodu samo da se ugrije. Ona provri. Samo dok sam se okrenula. Stavim novu. Čekam. Ne vri. Nestalo plina. Upalim struju. Zagrijem. Uzmem šolju. Ispadne mi. Razbije se. Stotine komadića. Izrežu me. Nema veze. Ima flaster. I nova šolja. Sipam. Stavim na sto. Lakat pomjerim. Lakat od šolju udari. Sve se prospe...

... a samo sam željela popiti Nes kafu :( 

... da vas vršnjaci masovno persiraju...
... kad vam se društveni život svede na kafe s kolegama na poslu i kafe sa kolegama na fakultetu...
... kad ne postoji politička tema ni iz zemlje ni iz svijeta o kojoj nemate stav...
... kad bi voljeli da dan traje 28 sati, samo da bi vam ostalo bar 4 da odspavate...
... kad danima ne pojedete nista drugo osim sendviča ili pite iz pekare...

... u tom trenutku se ja zapitam, što to meni sve treba u mojoj 23 godini...

... al da je bilo obrnuto, da sam ja ujela tog psa, do sad bi sve bilo riješeno. Reagovala bi i policija, i brojna udruženja, i ljudi, i političari, i svaka pička materina...

... al nažalost, nisam. Ujeo je on mene. I prođem kao da sam ja njega. Samo što na to niko ne reaguje.

... al samo kažeš čovjeku, tvoj je pas, volim pse, neću da ti pakostim, neću te tužiti, samo odnesi papir jebenoj poliklinici da je pas vakcinisan, nit ćeš šta platiti, nit će te ko ružno pogledati... a on odgovori: neću! tuži me!

OK, nije ni to problem.

Nekad mi tako dođe minut u životu kad sam toliko prezasićena svime da bih najrađe ustala i odjebala sve...

...al ne uradim to, jer znam da će taj minut proći...

- Nikad nisam toliko profitirala na izgubljenoj opkladi kao danas. Jest da me boli briga za fudbal, al sa njim se kladih. Izgubih. Dobih. Platiću, ali ću dobiti. Nema veze. I ja sam dijete željna opklada. Moram samo glumiti da mi je krivo... - A psihologija čoko smokija je teorija za sebe. Dok još nije bilo u prodaji čoko smokija, meni su se ljudi smijali što volim umakati obični smoki u eurokrem. Jedni su se samo čudili, a drugi bi samo prokomentarisali sa "fuuuj, kako možeš?". Ja i dalje umačem smoki u eurokrem, a oni jedu čoko smoki. Ukus je manje-više isti, samo ja za razliku od njih nisam normalna :S . - Zašto dan ne može trajati 28 sati?