Ne vežu me prevelika sjećanja za mog pokojnog dedu. Rano nas je napustio. Samo ribarske priče njegovih bivših kolega. Pričali su mi o tome kako države poput Libije, Zambije i Kenije danas ne bi imale struju da nisu tih godina, za neke ogromne pare, zaposleni u Energoinvestu išli i dizali dalekovode. Iz godine u godinu priče su dobijale sve više detalja. Žive legende kažu i da su u nekom tajnom skloništu za vrijeme bivšeg političkog sistema potajno pokušavali napraviti nuklearnu bombu. Nisu uspjeli, jer nisu znali kako. Svašta su mi pričali.
Svog se dede sjećam kao izrazito šutljivog čovjeka. Vuka samotnjaka. Nije bio oduševljen prisustvom ljudi. Nikoga zbog njega nije zaboljela glava, ali nije se ni unosio u tuđe živote. Živio je tiho. Otišao je tiho. Na sahrani je bilo tek pet ili šest ljudi. Sahrana u tišini, kao i njegov život. Suprotnost mojoj baki koja je živjela glasno sa ljudima, za ljude i uz ljude. Kako li su se našli?
Danas! Malo hercegovačko selo. Višestoljetno imanje na kojem je velelepna kuća. Mercedes parkiran, stepenice od mermera, široki stubovi, ogromna terasa, na podu ogromne kamene pločice, kuhinja sa tri pećnice, svaka ladica i ormarić otvaraju se blagim pritiskom prsta. U sredini kuće peć na drva i očigledno jedina stvar koja se od svega toga koristi. Nevjerovatno bogato i nevjerovatno skromno u isto vrijeme. Kao i sve sa te strane familije.
Dočekale su me drhtave ruke i pogled uvrijeđen što sam pozvonila da uđem. "Što zvoniš, dijete drago, ovo je tvoja kuća!", prozbori stara tetka. Zaboravila sam da su vrata otvorena do navečer pred spavanje. Otvorena za sve putnike namjernike. Niko se svakako ne bi usudio opljačkati staru hercegovačku tetku. Četiri sina budnim okom je čuvaju. I njihova djeca.
Nisam dugo bila. Dvije ili tri godine su prošle. Vrijeme curi, a čovjek ne razmišlja kako ga neće moći vratiti.
Uskršnja jaja farbana u kori luka. Prirodno. Crvene boje. Poredana u jestivoj košarici. Neće ih niko dotaći do sutra ujutro. Može neko probati, ali dobiće po prstima. Na šporetu se krčka istarska maneštra. Miriše meso. Pas u ćošku glođe kost veću od sebe samog.
Crno-bijele slike na komodama i zidovima. Puna usta sjećanja. "Sve je nekad bilo ljepše", kaže stara hercegovačka tetka. "Ljudi su bili drugačiji".
Popile smo po rakijcu za žive i za mrtve i mir Božiji. Prilagođavam se lako i ne ulazim u detalje. Prepustim se situaciji, pa kamo me odvede. Kupim i čuvam događaje i trenutke. Otvoreno i iskreno, sa svime se složim. Na koga li sam takva? Sve je to bogatstvo.
Pola je devet i zaključana su vrata. Ovdje se ljudi boje utvara, a ne lopova.
Čujem tišinu. Osjećam mir. Zrak je čist. Na tren smo ga isprljali sa po jednom motanom cigaretom. Hercegovačkim duhanom.
Ovo su sitni trenuci koje hoću da pamtim!
Vrijeme curi, a čovjek ne razmišlja kako ga neće moći vratiti.
