Bojis li se mraka

- Opet sam pokvarila mobilni telefon. Bezze pao, nije neka visina, al' ost'o mrtav. Jadan. I taj svijet tehnike je surov. Sjećam se k'o da je danas bilo, ja sedmi razred osnovne škole. Trud iz petnih žila uložila da prođem odličnim i za poklon dobila Nokiju 3310. Taj telefon je tad koštao oko 500 KM i sad se sjećam kako sam bila cool kad bi mi u raji zazvonila monofona Mocartova 40. simfonija. Danas ove touch screen, patos senssitive, sve u njeg' zgurali što su mogli, a krila mu napravili nisu. I onda ga još meni prodali. A veže se čovjek za tu spravicu. Postane bliža od svih bližnjih. Svugdje ga. U džepu od pantola i jakne, u torbi, u krevetu, pored tanjira dok jedeš, na odmoru, na poslu, na predavanju. Dvadeset četiri sata tako. I samo tako tup i mrtav. Probaću ga reanimirati, nisam još proglasila time of death. Bio je pouzdan električni sluga, al' plastična suza ne ostavlja trag...

- Nego, ovaj Prvi maj će bit' pravo bezze praznik. Jel tako? I nije problem slaviti rad radno? Jelde? Ma klinac, hoću livadu, loptu, pivu i roštilj! Al' nisam te sreće... Samo se nadam da će ipak pasti kiša. Najavili su sunce, što znači da postoji velika mogućnost da pljusne.

- Čitajte polako... ko zna kad ću opet da se javim...

- BTW. koja budala se dosjeti da stavi ova slova za sigurnosnu provjeru. U tri sata noću da ganjam M i X i O... ma bjaaaaaži, što bi jednostavno, kad može komplikovano... ili sam samo ja za remonta...

Onaj osjećaj kad odeš kod doktora, od doktora do apoteke i iz apoteke se vratiš kući sa troje kapi za oči, jednim za nos, dva antibiotika u tabletama, kutijom vitamina, homeopatskim bombonicama i nekakvim šarenim pilulicama, a da niti jedan, ali niti jedan od tih lijekova ne djeluje!

Lakša sam za 50 maraka i teža za hrpu nalaza. Suma sumarum, imam nedostatak svih vitamina i cijelog periodnog sistema elemenata, korporaciju bakterija i državu virusa sa dva predsjednika, podpredsjednicima i pratećom administracijom. Na to sve mi se pije crno vino, ali ne mogu zbog slabog želuca. Hoda mi se po suncu, ali imam alergiju na polen. Imam dvadeset i tri godine, nadam se da ne zvučim k'o da imam devedeset. A i da zvučim, šta me briga, blog mi služi za kukanje. Uzdravlje!

Još da nisam prije mjesec hodala sa civilnom zaštitom u stanju prirodne i druge nepogode potpuno zdrava i čila, rekla bih da je vrijeme za zemlju. I bolje su kopali.

"Svi ljudi imaju zvijezde, ali one svima ne znače isto. Za one koji putuju zvijezde su vodiči. Za druge, one su samo male svjetiljke. Za učenjake one su problemi. Za mog poslovnog čovjeka one su bile zlato. Ali sve te zvijezde tamo šute.
Ali ti, ti ćeš imati zvijezde kakve nitko nema..."

"Što hoćeš reći?"

"Kad budeš gledao nebo, noću, budući da ću ja stanovati na jednoj od njih, budući da ću se na jednoj od njih smijati, to će za tebe biti kao da se sve zvijezde smiju. Ti ćeš imati zvijezde koje se znaju smijati!"

Mali Princ

Kada se radno vrijeme završi i ljudi napuste radno mjesto, predavanja na faksu privedu kraju i sve prijateljske kafe poslije njih utihnu, kad prijatelji iz kafane odu kući da spavaju i kad se sve zelene tačkice pored fejzbuk ljudi pogase... ostaje osoba u sobi sama, u petnaest do četiri ujutro, okružena nesanicom i tablom apaurina za kojeg je premlada, ali joj je stručno lice reklo da je dobar... treba sažvakati dan...

Nekad pomislim kako sam potpuno operisana od ljubavi. Već sam predugo bez momka. Ne znam zašto odbijam i ne znam zašto sam postavila tolike kriterije. Možda zato da ne bi niko prošao... I onda kukam kako su noći depresivne... kad već ne mogu biti prespavane. Depresija nije slična niti jednom drugom osjećaju... za sve druge osjećaje, i tugu i sreću, treba ti neko. Za depresiju ti ne treba niko. Samo ti. I praznina.

Možda samo serem. Činjenica je da na mene više ni apaurin ne djeluje. Spavati ne mogu, pa razmišljam. Da nema nesanice, ne bi bilo ni praznine, jer dani su pretrpani. I znam da nesanica nije tu jer dane ne mogu "sažvakati", već zato što moj metabolizam funkcioniše noću i tako je oduvijek bilo... kao dokaz za to imam i ovaj blog, godinama unazad, dok sam bila posve aktivna, svakih par dana post pisan u četiri ili pet ujutro... samo, blog ne pokazujem stručnim licima koji bi trebali liječiti nesanicu. Uživala bih u ovim noćima i bila sretna, samo da ujutro ne moram izgledati ko zombi.

I kontam... trebala bih naći osobu da mi tu prazninu popuni. Spuštam kriterije, obećavam (samoj sebi)...

- Da li vam se ikad desilo da napokon dođete do puta kojeg ste sanjali i kome ste cijeli život težili, i da tek tad shvatite da to možda i nije pravi put kojim bi voljeli ići?

- Da li ste ikada razmišljali o životima ljudi iz američkih teve serija i zavidili nekome ko se rodio negdje tamo u Los Anđelesu?

- Da li ste ikada razmišljali o takvom životu? OK, shvatam, ne cvjetaju tamo ruže. Ali, da li ste ikad pomislili da je vrijedno tražiti mjesto na kojem bi živjeli, a ne životarili?

- Da li ste ikada pomislili da zaslužujete bolji život? Bolju šansu? Više novca? Veći grad? Bar da pokušate...

- Da li ste ikada razmišljali o odlasku, ostavljanju dragih ljudi, upoznavanju novih ljudi, traženju novih šansi, boljeg života, više novca? Možda maštali o kući pored okeana, autu, poslu kojeg se finansijski isplati prihvatiti?

Ja nisam nikad. Pa sam počela. Samo razmišljala. Maštala. Onda zamislila. Mozak mi je sam počeo stvarati strategiju. Google. Telefon. Majko mila, šta uraditi kad napokon nađete način da to ostvarite? Los Anđeles. Holivud je odmah do... pa da iznenadim ljude kad me ugledaju na HBO-u. Šalim se naravno, ali... Vrijedi li?

Ko trudnicam sam. Stalno gladna... ok, prošla nova, tad se moglo... al se nastavilo. Ostaci hrane od praznika pojedeni, sva vina popijena, sve flaše gaziranih sokova davno iskapljene... a danas šok, kako ne moze majica da se obuče, mora da se u pranju skupila... ne smijem nikad više u mašinu da je stavim... a vidi i košulja, mora da sam je kupila manju... i ove pantole, jesam li ih u istoj turi prala ko sa onom gore majicom? nisam? pa šta im je... i nakon suhog mesa, francuska salata. Pita zeljanica, sirnica. Na to pohovani sir... i šta štedim na coca coli, dva litra kupila... Sljedeće sedmice ispiti... mora da je to :)

Dragi Djeda mraze,

Cijele godine sam bila fina curica! Dobro, sa blagim varijacijama na temu, ali to zanemari. U ovoj godini želim:

- BMW-a, Mercedesa ili Audija... nove, bez pređenih kilometara, po mogućnosti metalik sive ili crne boje...

- Putovanje u Mexico, Santorini, ekskurziju po Italiji i Rusiji! Dakle ne jedno, nego sve!

- Želim posao sa platom većom od 3000 KM, neto!

- Vikendicu na nekoj od bosanskohercegovačkih olimpijskih ljepotica, hitno, dok je još sniježno!

- Plazma televizor ili LCD ogromne rezolucije, po mogućnosti 3d, da mi ispadaju ljudi van... i po mogućnosti ona viseća, da mi ne zauzima prostor.

Ako se još čega sjetim, poslaću ti u novoj poruci! A sjetiću se, tako provjeravaj sanduče...
U paketiću ne želim samo jedno, želim sve! Potrpaj, znam da možeš!

Hvala unaprijed,
tvoja
N

Eto, ode i ova godina. Danas sam tek shvatila da bi se mozda trebala i proslaviti. Previse toga u životu trenutno radim da bih se mogla opustiti. Mozda sam time ostvarila i svoju proslogodišnju želju? Možda i nisam! Kako bilo, moram priznati da mi je ova 2011. godina bila jedna od najtežih do sada. Bez nekog posebnog razloga. Bez odgovora koji bih mogla pretočiti u riječi. Samo je tako bila teška. Duga. Brutalna. Zahvalna sam joj, jer sam ojačala u nekim stvarima. Promijenila sam se iz korijena. Živim potpuno novi stil života, koji je sa jedne strane sasvim ok. Počela sam da živim život, svoj, sa stvarnim izazovima i problemima. Bilo kako bilo, nisam nikad bila ponosnija na sebe, a opet, nikad nisam imala toliko gorčine u sebi.

Novu godinu želim malo mirniju. Želim manje frke, želim da mi se dese neke lijepe stvari. Male, obične stvari. Želim da se naspavam. Želim da budem sretna i želim da dozvolim sebi da se radujem malim stvarima. Želim da prestanem sebe podcjenjivati i želim biti zadovoljna sobom. Želim da ljudi do kojih mi je stalo budu dobro. Želim da sva poljuljana prijateljstva vratim. Želim paketić za novu godinu, onaj Milkin :D

Prošlo je sigurno više od dvije godine kako sam zadnji put zapalila cigaretu. Borila se i izborila. Došla sam u situaciju da više i ne razmišljam o tome. Pored mene može cijela armija da puši, neće mi izazvati zazubice. Ni na šta na svijetu nisam bila ponosnija nego na to. Više od stoje uštedim. Više se nego super osjećam. Više nikom ne pokazujem da sam iznervirana. Bila sam potpuno cool. Do danas. I samo jedna glupost prevali. Samo jedna cigareta i sve padne u vodu. Ne smijem dozvoliti. Neću dozvoliti. Obećavam.

Stavim vodu samo da se ugrije. Ona provri. Samo dok sam se okrenula. Stavim novu. Čekam. Ne vri. Nestalo plina. Upalim struju. Zagrijem. Uzmem šolju. Ispadne mi. Razbije se. Stotine komadića. Izrežu me. Nema veze. Ima flaster. I nova šolja. Sipam. Stavim na sto. Lakat pomjerim. Lakat od šolju udari. Sve se prospe...

... a samo sam željela popiti Nes kafu :(